Onaj osjećaj kad oslobodiš svoju kuću

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Piše: Amir HASANOVIĆ

Početkom augusta 1994. godine združene jedinice Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine otpočele su manju akciju na južnoj strani posavskog “Koridora”, djelujući iz smjera naselja Gornja Brka, osam kilometara sjeverozapadno od Brčkog (odmah sjeverno od Gornje Brke nalazila se Donja Brka, naselje pod kontrolom tzv. VRS). S obzirom na to da su se nalazili na ravnom i strateški bitnom području, i Gornja i Donja Brka bile su mete napada s obiju strana.

Prvog augusta, u jutarnjim satima, nastojali smo probiti njihove linije, ali bezuspješno. Isti dan poslijepodne naše združene jedinice pokušavaju na tri mjesta kombiniranim napadom, ali zbog teško preglednog terena, ponovo se nije uspjelo. Svaki idući napad nosio je opasnost da će doći do većih ljudskih gubitaka jer je neprijatelj bio pojačao svoje linije. Bili su svjesni da naša strana neće odustati, vidjelo se da dovoženjem protuavionskih topova i ukopavanjem pomoćne linije namjeravaju dokraja braniti zauzetu teritoriju.

U ranu zoru 3. augusta, tačnije u 5 sati i 15 minuta, artiljerijski divizion Drugog korpus Armije RBiH počinje s artiljerijskim napadom na Donju Brku, na koji se nadovezuje pješadija. Na našem pravcu udarili smo žestoko, u prvom momentu izgledalo je da ni ovaj put napad neće uspjeti. A onda, na desnom krilu, s dvadesetak metara Mirza Hotić pogađa mitraljesko gnijezdo “osom”.

Započinje strašna, zaglušujuća pucnjava. Bili smo nadomak njihovih tranšeja, ne više od deset metara, ali od zrna protuavionskog topa doslovno nismo mogli podići glavu. Bili smo prikovani na mjestu.

U tom momentu odjeknula je jaka muzika, praćena govorom s megafona. “Četnici, predajte se, nemate nikakve šanse”, bio je to kamion sa “sajgoncima”. Gromoglasna muzika i patriotske pjesme odjekivali su dolinom, što je najvjerovatnije imalo efekt stvaranje panike i beznađa među agresorskim jedinicama.

S nama je na tom dijelu linije bilo momaka iz Brke koji su izgarali od želje da se dokopaju četnika u tranšejama. U pet-deset minuta bivaju ranjena tri momka, a onda, pokošen rafalom, gine jedan od najboljih boraca iz Brke Midhat Jukić.

Nakon vijesti o njegovoj pogibiji, krenulo se na sve ili ništa. Četnici više nisu imali nikakve šanse. Uspjeli smo ih ispred sebe neutralizirati s nekoliko ručnih granata. A onda smo upali u tranšeje. U pet minuta došlo je do bitke prsa u prsa. Četnici stisnuti i s lijeve i desne strane bili su u bezizlaznoj situaciji. Naš desni bok, koji je nekoliko minuta prije probio liniju, razvalio je njihovu ukopanu odbranu; sad su se nalazili četnicima na boku stotinjak metara u njihovoj teritoriji.

Bila je to pozicija s koje su im pod vatrom držali pozadinu, te tako onemogućavali bilo kakvo povlačenja četnika. A također, nemoguće je bilo da do njih dođe i bilo kakvo pojačanje. Bila je to pat-pozicija, za njih bezizlazna i smrtonosna. Sve što su pokušavali bilo je to da izvuku živu glavu. Bježali su ispred nas bacajući oružje.

Goneći ih niz livadu, upadamo među prve kuće gdje neki od njih pokušavaju dati posljednji otpor. Bili su to oni najokorjeliji četnici, koji od svoje zakrvavljene svijesti nisu vidjeli da je za njih tu izgubljena svaka bitka i bilo kakva nada da nešto učine. Duž cijele ceste mogle su se vidjeti razbacane stvari, puške, jakne, rasuta municija, a pored ceste i u kanalima skrenuta auta i traktori. Bila je to opća bježanija, do tada neviđena.

Bio je lijep osjećaj osloboditi mjesto za koje znaš da je po svemu tvoje. Tamo preko ceste začuh plač. U prvi mah mislio sam da se saznalo da je još neko naš poginuo. Pređem preko ceste, velika kapija na avliji širom otvorena. Nekoliko vojnika stajali su i gledali u vojnika koji je plakao. Bio je to za mene nesvakidašnji prizor. Vojnik s puškom u ruci išao je pored kuće i dodirujući zidove plakao. Kao dijete.

Onda se spusti na koljena i poljubi kućni prag, kroz jecaj je samo ponavljao: “Ej, kućo moja, tugo moja, evo mene. Ej, kućo moja!” Ne zna čovjek u tom momentu da li je to veselo, ili žalosno. Tu se emocije pomiješaju.

Poslije, sjedeći ispred jedne kuće s vlasnikom koji se isto tako bio vratio, pričali smo o svemu. Gledajući u njihova vesela lica, čovjek na sve zaboravi. Na sve ono što je bilo prije nekoliko sati – i krv, i smrt, i bol, i patnju. Shvatiš, na kraju, da je vrijedilo toga. A gore, na ulazu u kuću, vihorila se velika zastava s ljiljanima.

Predvečer je već počelo ukopavanje novodostignutih linija. U onome što se činilo kao mala, ograničena akcija, naše združene jedinice Drugog korpusa zauzele su u silovitom napadu četiri kilometra teritorije od tzv. VRS, a onda prestale s napredovanjem kako bi utvrdili oslobođeno. Već sutradan krenuli su kontranapadi. Prvo pješadijski, a onda su uslijedili kombinirano pješadijsko-tenkovski napadi.

Ti su prvi napadi odbijeni uz minimalne gubitke. Znali smo dobro da će oni pokušavati i davati sve od sebe da vrate to strateški važno izgubljeno mjesto. Na tom dijelu brčanskog ratišta ostali smo trinaest dana u odbrani oslobođene teritorije. Najgore je bilo prvih deset dana jer su tada koristili sva moguća sredstva i mobilizirali svu moguću živu silu da nas pomjere s naših novih položaja.

Tih prvih dana na ovaj dio posavskog ratišta dovedene su najelitnije agresorske snage. Na vezi smo mogli jasno čuti da su tu Garda “Panteri”, Specijalna policija iz Šekovića, Specijalni odred “Peša”, 43. prijedorske mtbr, 1. bataljon vojne policije, 16. krajiška mtbr…

Uprkos žestokim napadima, naše linije ostale su čvrste i neprobojne. Niti jednog momenta nije bila upitna opstojnost dostignutih linija. Za jedan dan znalo se desiti da bude i po pet velikih kombiniranih napada, kojima je prethodila artiljerijska priprema. Ali sve je bilo bezuspješno.

Nakon velikih gubitaka u ljudstvu i oklopnim sredstvima primijenili su svoju tehniku kukavičke odmazde kao i dosta puta prije toga – granatiranje slobodne teritorije i civilnih objekata. Takozvana VRS žestoko je granatirala izgubljeni teritorij i pokušavala ga povratiti pješadijskim napadima tokom cijelog augusta i početkom septembra, ali na kraju su i Gornja i Donja Brka ostale pod kontrolom Armije RBiH. I tako je ostalo sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

 

Prethodni članak

DOBRO JE KAD JE SVE U REDU

Sljedeći članak

IZGUBLJENI DAN

PROČITAJTE I...

Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!