fbpx

Odlazak neprijeporne legende francuske šansone i kulture

Gledao sam je 1980. godine u Zagrebu u dvorani “Lisinski”, kada je pred nas prosula dio svoje scenske magije i nepatvorene erotičnosti, i radio s njom intervju objavljen u tadašnjoj reviji Svijet. No, ako mislite da je s godinama smanjivala svoje aktivnosti ili da je pak živjela od stare slave, reći ću samo ovo: njeni albumu snimljeni na prijelazu iz prošlog milenija u ovaj djela su istinske umjetnice i na najvišem su mogućem nivou

 

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Francuska duboko žaluje: napustila ju je u 93. godini Juliette Gréco, jedna od istinskih ikona francuske kulture – šansonijerka, glumica, muza egzistencijalizma i ljubavnica – ostavivši iza sebe ogroman trag kakav teško da je zabilježen u muzičkoj povijesti ove zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Francuska kultura imala je još mnogo vedeta i ikona, glumica posebno, ali i spisateljica, modela i koješta još, ali Gréco je bila nešto posebno. Još od trenutka kada se kao dvadesetogodišnja djevojčica pojavila u kafeterijama na lijevoj obali Seine, u kojima se sakupljalo neobično i čudno društvo spremno da punim plućima udiše plodove tek osvojene slobode.

Bili su tu neizbježni žrec egzistencijalizma Jean-Paul Sartre i njegova družica Simone de Beauvoire, pisci poput Aragona, multitalentiranog Borisa Viana, Raimonda Queneaua; Jacques Prévert također je zalazio u te bistroe, kao i Jean Cocteau, pa fenomenalni Maurice Merlot-Ponty, dramski pisac Paul Claudel, potom fotografi, filmadžije – kuhalo je kao u vulkanskom grotlu, rađala se nova kultura, stvarala se nova energija koja je rušila sve za sobom. Juliette Gréco bila je mlada, lijepa, misteriozna, imala je duboke oči i prekrasan lik, oblačila se u crno i to je bilo sve – krug oko nje odlučio je da bi ona mogla biti njihova muza, njihov simbol novog i progresivnog.

PJEVATI SARTREA

S majkom i sestrom bila je za Drugog svjetskog rata pripadnica Pokreta otpora, čak i zatvarana, ali sad je krenuo novi život? Sartre je nagovara da počne pjevati, drugi je guraju u novonastala eksperimentalna kazališta – ona je imala sve adute, ali sve je to bilo u zametcima. Svi su znali su da će njen duboki glas, njene nevjerojatne oči, duga crna kosa, izražajno lice i stas biti podloga za kasnije uspjehe. I počinju je gurati na scenu tada živahnih kabarea gdje pjeva prve radove svojih prijatelja – sve odreda velikih pisaca ili pak skladatelja i instrumentalista.

Ali Pariz je tih godina bio magnet za mnoge – ne samo uzburkanu francusku intelektualnu scenu nego i ljude iz cijelog svijeta koji su hrlili u grad svjetlosti da se napoje impulsima nove slobode i radosti nakon onoga što je donijela morija zvana Drugi svjetski rat. Sartre je nagovara da pjeva, piše joj više poema, a tu će se naći i nitko drugi doli židovska izbjeglica iz Mađarske Joseph Kosma. Nastaju prve pjesme koje ona pjeva s velikim odjekom.

Konac je četrdesetih, kabare se zvao “Le boeuf sur le toit”, u pomoć pristižu i drugi autori, pjesnici i pisci, kao i važni autori francuske šansone koji polako uviđaju da pred sobom imaju istinsku zvijezdu. Nastaju velike pjesme, poput Je suis comme je suis, pa Si tu t’imagines, Sartreova Le Rue de Blanc-Manteaux. Ona debitira u malom krugu pred publikom u kojoj su sjedili sve slavni, ili, bolje reći, kasnije slavni likovi francuske kulture. Uz već poznate, našao se i američki glumac Marlon Brando.

Na prijelazu iz četrdesetih u pedesete otpjevat će velike šansone. Krug autora se širio, svi su se trudili da ona svojim senzualnim glasom otpjeva nešto od onoga što su tada stvarali. Léo Ferré joj poklanja neke od najboljih radova (Paname, slavnu Paris Canaille i druge), Joseph Kosma se udružuje ni s kim drugim doli pjesnikom Seine Jacquesom Prévertom, tu je i nešto stariji bard francuske šansone Charles Trénet, rađa se i veliko prijateljstvo s Jacquesom Brélom, Guy Béard je također tu (njegova nas je kćerka Elisabette, poznata glumica, u više navrata pohodila u Sarajevu), kao i neizbježni Georges Brassens; kasnije će doći i enfant terrible francuske kulture Serge Gainsbourg, koji joj poklanja legendarnu šansonu La javanaise i još neke prekrasne pjesme. Onda će doći njena interpretacije nezaboravne Les feuillles mortes Préverta i Kosme, koju je već lansirao Ives Montand, ali kojoj njena interpretacija iz 1959. godine daje posebnu svevremenu koprenu.

PJEVATI LJUBAV

Pedesete i šezdesete bit će desetljeća njenih velikih uspjeha – i kao pjevačice, ali i kao glumice i muze koja je svojom ljepotom opčarala mnoge slavne muškarce. Bila su to razuzdana vremena – to priznaje i sama Gréco – njena je mistična ljepota zavrtjeti glavu mnogima, a među njima je bio i 22-godišnji trubač Miles Davis, koji će u Pariz doći kao dio ekipe pijaniste Thada Damerona 1949. godine. Jazz, i to onaj novi, koji se rađao u zadimljenim klubovima New Yorka, zavrtio je maštu i francuskih intelektualnih serklova. Mlada i tada potpuno nepoznata, Juliette odlazi na koncert, provlači se tajno. Tu je pisac i trubač Boris Vian, koji je upoznaje s malim američkim trubačem.

Okice su se susrele i bila je to ljubav na prvi pogled – Miles Davis je uživao u slobodi kakvu nije mogao ni sanjati u gradu iz kojeg je dolazio, ona je bila očarana njegovom elegancijom, a on opčinjen novoosvojenom slobodom i strašću koja ih je oboje obuzela. On nije znao francuski, a ona engleski – bili su dovoljni pogledi, uzeli su se za ruke, šetali Parizom i vodili ljubav. Ali na nagovor da se vjenčaju, Davis je bio odričan – znao je u kakvim bi uvjetima živjeli u New Yorku, naprosto ju je volio isuviše a da bi joj na nejaka pleća nabacio tolike probleme. No, ljubav prema Davisu se, ma s kim Gréco bila u braku, zadržala do posljednjih dana njegova života. Sretali su se redovito, s poštovanjem jedno spram drugog.

Znamo što se dešavalo poslije: Gréco će postati muza francuske kulture, a Miles Davis neprijeporno najvažniji trubač jazza. No, tada su bili tek nevini dvadesetogodišnjaci željni iskrenih osjećanja i nepatvorene ljubavi. Miles će se vraćati tih godina u više navrata u Pariz i biti integralni dio francuske kulture. Dobio je kasnije i njihove ordene, snimio je 1958. godine i prekrasnu muziku za triler Lift za gubilište francuskog redatelja Louisa Mallea, s kojim ga spaja upravo njegova tadašnja ljubav. I Još nešto, Miles Davis od nje će slušati prvo put Uvelo lišće, uzeti tu divnu temu i svojom elegantnom trubom interpretirati je sa suspregnutim emocijama kakve jazz do tada nije mogao pojmiti.

PJEVATI I KAD NAPUNIŠ OSAMDESET

S početka pedesetih snima prve filmove, i tu se njena mistična magija nastavlja širiti. Snima i prvi album s pjesmama koje odjekuju radijskim valovima, odlazi u Brazil, a 1952. godine je s francuskom revijom u njujorškom hotelu “Waldorf Astoria”. Tu se nalazi sa svojom velikom ljubavi Milesom Davisom. Slijedio je šok: čekali su dva sata da im serviraju ručak; jazz trubač odlazi kući i ona ga nalazi svega uplakanog. Bio je u pravu kad je rekao da se njihova ljubav u uvjetima rasne segregacije nije mogla ostvariti u svom punom kapacitetu, ali veza među njima ostala je do kraja snažna i naglašena.

Na filmskim snimanjima susreće glumca Phillipea Lemairea. Oni su uskoro u kratkom braku. Dobijaju kćerku, a Gréco je već na filmskom platnu u društvu najvećih francuskih i američkih glumaca.

Pedesete su za nju plodne godine – teatar, film, velike pjesme koje su za nju pisali najbolji, brojni nastupi, s naglaskom na one u slavnoj dvorani “Olympia”. Počinje i njena dugogodišnja veza s holivudskim filmskim mogulom Darrylom Zanuckom, ali njena američka karijera na filmu nije nikad dosegla one uspjehe kakve je bilježila na starom kontinentu. TV serija Belphégor producirana sredinom šezdesetih donosi joj slavu, tada sreće velikog francuskog glumca Michaela Piccolija i s njim stupa u brak. Tih godina širi se krug autora koji za nju pišu i svoje recitale dovodi do savršenstva. Nastupa i sama, ali i u društvu s velikim šansonijerima, recimo Brassensom. Ponovo za nju pišu veliki francuski pjesnici. Njena elegancija, duboke oči, koketnost, erotizam, rafinirana scenska prezentacija dovode je u sam vrh francuske kulture. Odlazi nastupati po cijelom svijetu šireći damare francuske kulture. Sedamdesete i osamdesete godine njenih su velikih uspjeha, mlađi autori joj daju svoje pjesme s ponosom, kao i brazilski zagovornici nove, uvijek je otvorena za suradnju s novim mladim snagama, bilo da su dolazili iz sfere rocka, jazza ili klasične glazbe.

Gledao sam je 1980. godine u Zagrebu u dvorani “Lisinski”, kada je pred nas prosula dio svoje scenske magije i nepatvorene erotičnosti, i radio s njom intervju objavljen u tadašnjoj reviji Svijet. I kasnije se vraćala u ove krajeve.

No, ako mislite da je s godinama smanjivala svoje aktivnosti ili da je pak živjela od stare slave, reći ću samo ovo: njeni albumu snimljeni na prijelazu iz prošlog milenija u ovaj djela su istinske umjetnice i na najvišem su mogućem nivou. Sada je pored sebe imala trećeg muža, kompozitora, aranžera i pijanistu Gérarda Jouannesta, poznatog nam i kao vjernog suradnika Jacquesa Bréla. Na sceni su se pojavljivali često samo njih dvoje uz neizbježnu musette harmoniku, ali u studijima i s velikim orkestrima.

Tako su snimljene neke od njenih najboljih ploča: Un jour d ‘été et quelques nuits… na stihove Jean-Claudea Carierrea (1998), onda Aimez-vous les uns le autre ou bien disparaise… iz 2003. godine, potom Vrijeme jedne šansone iz 2006. godine, vrlo komornu Je me souviens de tout (2009) te, na koncu, malo remek-djelo Greco pjeva Brela, gdje se iznova obraća svom velikom prijatelju i neprijepornoj legendi francuske šansone, reinterpretirajući neke od njegovih najljepših pjesama, poput neizbježne Amsterdam i Ne me quitte pas, J’arrive, Le tango funérable, ili potresne La chanson de vieux amants, čija šestominutna verzija završava ovo djelo iz 2013. godine. Krasna produkcija, veliki orkestri, raskošni aranžmani i njen senzualni glas zaokružuju istinsko remek-djelo. Iako joj je tada bilo više od osamdeset godina, njena karizma nije izgubila ništa od svoje snage i autentičnosti.

PROČITAJTE I...

Izložbu čini 15 panela koji predstavljaju autore mevluda u Bosni i Hercegovini: Ali-dede Bošnjaka, Sulejmana Čelebija, Saliha Gaševića, Muharema Dizdarevića, Arifa Sarajliju, Safet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Musu Ćazima Ćatića, Sejfullaha Prohu, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Mustafu Jelovca. Rukopisi i štampana djela ovih autora čuvaju se u fondovima Biblioteke.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!