fbpx

Odlazak medijatora

Qaboos Bin Said al Said (Salalah, 1940.) došao je na vlast 1970. godine u državnom udaru protiv svog oca. Član potomka 14. generacije utemeljitelja dinastije Al Bu Saidi, koja je osnovala sultanat u 17. stoljeću nakon protjerivanja Portugala iz Muskata, školovao se u Indiji i na Vojnoj akademiji Sandhurst u Velikoj Britaniji. Također, proveo je godinu s britanskom vojskom u Njemačkoj.

 

Omanski sultan Qaboos umro je u svojoj 79. godini nakon što je pola stoljeća proveo na čelu te zemlje. Nakon što je brzo imenovan njegov nasljednik, jedan od njegovih rođaka i dosadašnji ministar kulture Haitham Bin Tariq al Said, okončane su špekulacije o tome da sultan nije odredio nasljednika.

Oman je zemlja Arapskog poluotoka s gotovo četiri miliona stanovnika. Sultanova smrt došla je u vrijeme nesigurnosti u regiji zbog sukoba Irana i Sjedinjenih Američkih Država. Diskretna diplomacija, koju je promovirao Qaboos, pomogla je mnogo puta smanjenju napetosti i postizanju sporazuma. Sada moramo sačekati da vidimo hoće li se njegov nasljednik uspješno snaći u toj ulozi posrednika.

Qaboos Bin Said al Said (Salalah, 1940.) došao je na vlast 1970. godine u državnom udaru protiv svog oca. Član potomka 14. generacije utemeljitelja dinastije Al Bu Saidi, koja je osnovala sultanat u 17. stoljeću nakon protjerivanja Portugala iz Muskata, školovao se u Indiji i na Vojnoj akademiji Sandhurst u Velikoj Britaniji. Također, proveo je godinu s britanskom vojskom u Njemačkoj.

Po povratku u Oman njegov otac sultan Said Bin Taymur zatvorio ga je u palaču ne zato što je mislio da će biti okrutan vladar nego zbog straha od modernizirajućih ideja koje je donio sa sobom. Tada je sultanat bio feudalna država a uz pomoć britanskih oficira, koji su obučavali omansku vojsku, mladi princ svrgnuo je oca i poslao ga u egzil u London. Tako je započelo ono što je službena propaganda nazvala “ponovno rođenje”.

Zemlji koju je preuzeo nedostajale su zdravstvena zaštita i škole, a jedva da je imala desetak kilometara asfaltirane ceste. Komunistički ustanak u zapadnoj provinciji Dhofar prijetio je srušiti monarhiju, baš kao što se dogodilo u Egiptu, Iraku i susjednom Jemenu. Uz pomoć iranskog šaha i jordanskog kralja Huseina uspio je pobijediti pobunjenike, ali u gesti koja će postati njegov stil vladanja ponudio je amnestiju poraženima, obećavši čvrst vojni odgovor onima koji nisu položili oružje.

Od tada, i uvijek uz diskretne savjete svojih britanskih savjetnika, koristio je prihode od nafte (rezerve procijenjene na 5,5 milijardi barela) kako bi modernizirao zemlju i učinio je jednom od vladajućih i stabilnijih u regiji. Međutim, tokom posljednjeg desetljeća postalo je jasno da su se državni poslovi i ugovori koncentrirali na nekoliko obitelji, njegov dobronamjerni autoritarizam zaslužio je naklonost većine svojih podanika, ali sultan nije pripremio zemlju za tranziciju.

Oman je doživio svoju verziju arapskog proljeća 2011. godine, na što je sultan dijelom odgovarao tradicionalnom formulom za više ulaganja i državnog zapošljavanja, a dijelom političkim reformama poput proširenja zakonodavnih ovlasti parlamenta, ali ne odričući se svoje apsolutne moći. Demonstracije su prestale puštanjem svih zatvorenika, ali su, također, suzile prostor za kritiku zatvaranjem blogera i aktivista za ljudska prava.

U vanjskoj politici sultan je odlučio izbalansirati težinu susjedne Saudijske Arabije zadržavajući svoje tradicionalno dobre odnose s Iranom čak i nakon revolucije 1979. godine. Ta neovisnost omogućila mu je da postane diskretan posrednik u regionalnim krizama i proširi svoje usluge na Sjedinjene Američke Države.

Omanski monarh omogućio je puštanje trojice američkih planinara, koji su bili zatvoreni u Iranu 2011. godine, a u njegovoj palači čuvale su se i tajne razgovora neprijatelja koji su zaključeni pregovorima o nuklearnom sporazumu 2015. godine, koji je sada u krizi.

Posljednjih godina liječio se od raka debelog crijeva u Njemačkoj, što je potaknulo zabrinutost zbog nepostojanja nasljednika. Iako se 1976. godine Qaboos oženio svojom rodicom Nawal Bint Tariq, brak je trajao jedva tri godine i nisu imali djece.

Omanski ustav, osnovni zakon koji je sultan odobrio 1996. godine, a koji je revidiran 2011. godine, predviđa da će kraljevska porodica odlučiti o novom sultanu, ali ako se ne usaglasi za tri dana, rahmetlija ostavlja pismo o svom izboru. Očito ga nije bilo potrebno otvarati.

PROČITAJTE I...

Moramo biti oštri prema Vladi Turske, a ne prema turskom narodu, koji zaslužuje više nego Erdoğanovu Vladu” jeste rečenica koja otkriva pomenute fantazije, ali također glupost i Macronovo bazično nerazumijevanje spora. Naime, prije svega, tursko-grčki sporovi oko morskog razgraničenja i zračnog prostora stariji su (više decenija) od političke karijere turskog predsjednika i vrlo je iluzorno misliti da bi promjena vlasti u Turskoj, koju Macron očigledno priželjkuje, trajno riješila spor

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!