fbpx

Odlazak autora himne rock-and-rolla

Rođen 19. veljače 1951. godine u obitelji glazbenika, Alan Merrill najpoznatiji nam je kao autor himne rock-and-rolla I Love Rock 'n' Roll. Široj javnosti manje je poznato da mu je majka bila velika američka jazz-pjevačica Helen Merrill, čiji su korijeni s hrvatskog otoka Krka

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Pandemija virusa korona uzima svoje žrtve i u svijetu glazbe. Već su nam stigle vijesti o smrti nekolicine važnih protagonista svjetske jazz i rock-scene, a 29. ožujka 2020. godine iz New Yorka dođe tužna vijest da nas je zauvijek napustio bas-gitarista, pjevač, multiinstrumentalista, producent, TV voditelj i koješta još Alan Merrill. Dvije ga stvari čine krajnje zanimljivim za nas; prva je da je autor / koautor jedne od istinskih himni rock-glazbe I Love Rock ‘n’ Roll, a druga da je po majci, velikoj američkoj jazz-pjevačici Helen Merrill, hrvatskog porijekla, točnije s otoka Krka.

 

Helen Merrill, pravim imenom Jelena Ana Milčetić, rođena je kao i još tri njene sestre u New Yorku od roditelja s Krka (otac mornarički kapetan ) i zarana je slušala majku Antoanetu kako pjeva krčke narodne pjesme, pa je i sama zapjevala. Nakon Drugog svjetskog rata, opčinio ju je jazz i ona se ubacuje u njujorške klubove, gdje se upravo porađa moderni jazz-bebop i kasnije cool. Sreće početkom 50-tih saksofonistu / klarinetistu i kompozitora Aarona Sachsa, kada su skupa radili s velikim pijanistom Earlom Hinesom. Uslijedio je kratkotrajni brak i rođenje Alana, koji će kasnije preuzeti i prezime svoje majke.

Kako je karijera njegove majke imala uspone i padove i kretala se od čuvenih njujorških klubova do Europe, posebno Italije, Francuske i Engleske, te Japana, gdje će ona biti iznimno popularna sve do danas, mali se Alan školovao na raznim stranama i može se reći da mu je to pomoglo da ostvari uspješne karijere na trima kontinentima; u Europi, u Japanu i na koncu u rodnom New Yorku. Glazbeno obrazovan, multiinstrumentalista i sposoban kompozitor, Alan Merrill zarana će se ubacivati u rock-krugove i u više navrata formirati vlastite sastave ili raditi s mnogima od važnih rock-ličnosti u rodnom gradu, ili pak s producentima. Koketirao je i s televizijom i u više navrata vodio vlastite TV programe.

Rođen u New Yorku 1951. godine, Allan Merrill školovao se u Švicarskoj, zatim na univerzitetima u Los Angelesu, te u Japanu, da bi već u 14. godini krenuo s poluprofesionalnom karijerom. Nastupa po njujorškim folk-klubovima, član je sastava “The Left Bank”. Koncem 60-tih seli s majkom u Japan i ondje gradi uspješnu karijeru svirajući u više sastava, paralelno glumi u soup-operama, model je za reklame Nissana i formira grupu “Votka Colling”, koja svira glam-rock, a snima i solo albume s uspješnicama koje se penju na top liste. Godine 1974. godine odlazi u London i ondje nastaje trio “Arrows”, u kojem svira bas-gitaru, pjeva i piše pjesme. Trio se povezao s velikim producentom Mickiejom Mostom. Rezultat je da su postali atrakcija i da su imali više pjesama plasiranih na visokim mjestima rang-lista. Tu se upliće i storija o himni I Love Rock ‘n’ Roll, koju Alan supotpisuje s gitaristom Jakeom Hookerom (legenda kaže da ju je on sam napisao, ali polovicu autorskih prava dao svom kolegi iz grupe), ona će se naći tek na B strani singla Arrows, koji je trebala nositi pjesma Broken Down Heart.

Učestala TV pojavljivanja plasirat će je kao neprijepornu uspješnicu, pa će se naći na A strani singla. Arrows kreću s karijerom u TV emisijama, ali prekidaju s Mostom i tu završavaju s radom. Alan Merrill formira s nekoliko važnih muzičara u Engleskoj 1978. godine sastav “Runner”, ali se već 1980. godine vraća u Ameriku i pridružuje ekipi koju vodi veliki rock-star Rick Derringer, a u kojoj pjeva, svira gitaru i supotpisuje neke od pjesama snimljene na trima albumima. Onda će 1982. godine Joan Jett, nekad članica ženskog sastava “Runaways”, snimiti iznova I Love Rock ‘n’ Roll, koji će joj lansirati uspješnu solo karijeru i popeti se na prvo mjesto lista, dok će veliki jazz‑pjevač Lou Rawls naredne godine imati i uspjeha s njegovom pjesmom When The Night Comes, koju će prva svemirska posada odnijeti i emitirati kao prvu od pjesama iz dalekih prostranstava.

Tih godina Merrill snima nekoliko odličnih solo ploča na kojima mu pomažu najbolji od najboljih, a zatim se sredinom 80-tih pridružuje još jednom važnom rock-cirkusu, onom koji predvodi korpulentni pjevač Meat Loaf. Onda se opet vraća koncem 80-tih televiziji i glumi, pa reformira sastav “Votka Collins”, snima nekoliko odličnih solo albuma, nastupa s grupom ili solo po cijelom svijetu, glumi, uopće ostaje aktivan sve do prije koji dan kad je nastupio u jednom njujorškom klubu. Imao je Alan Merrill već gotov materijal za novi CD i spremao se da ga izda i promovira, a onda tužna vijest koju nam je saopćila njegova kćerka Laura da ga više nema, da ga ne može niti vidjeti i pokopati dostojanstveno.

Sada već u 91. godini, Alanova majka Helen Merrill tuguje u rodnom New Yorku. Samo nekoliko godina prije vratila se u Japan i dočekana je slavodobitno u klubu “Blue Note”, pedeset i više godina od prvog nastupa u toj zemlji daleke 1954. godine, kada je sve poklonike jazza opčarala svojim senzualnim, erotičnim, suzdržanim izvođenjem najpoznatijih balada. Kada se uronila u taj milje, bila je već ikona, ljepotica, tajanstvena žena, suradnica mnogih koji su je rado primali u svoje redove; prvo Earl Hines, pa onda Bud Powell, snima i s velikim Charliejem Parkerom, koji je volio njenu diskretnost, senzualnost i rafiniranost. Sredinom 50-tih prošlog stoljeća snima eponimski album udružena s vrhunskim solistima predvođenim trubačem Cliffordom Brownom, koji je lansira u vrh američkog vokalnog jazza. Radi s aranžerom Gilom Evansom i s drugim velikim solistima i ta serija ploča za etiketu “EmArsy” danas je čista antologija.

Neke od izvedbi poput one balade Don’t Explain bivaju slavljene kao nešto najbolje u jazzu. Koncem 60-tih Helen Merrill snima i radi u Italiji i u Engleskoj, surađuje i s Quincyjem Jonesom, Billom Evansom… Onda pada u zaborav, ponovo se udaje i odlazi u Japan da živi, gdje će nastupati malo, ali s velikim uspjehom snima. Vraća se serijom vrhunskih ploča, posebno onih koje je realizirala u Europi, recimo sa saksofonistom Stanom Getzom ili engleskim pijanistom Gordonom Beckom i drugima, snima protestne folk-pjesme, latinoamerički album, te ploču na talijanskom jeziku i neke velike country balade. Sve do 2000. godine, kada realizira CD pod nazivom Jelena Ana Milcetic a.k.a. Helen Merrill, kojim iskazuje poštovanje svojim hrvatskim korijenima. Ploča dobija sjajne kritike, a autor ovih redaka ponosan je što je jedna od osoba kojima je tu divnu ploču posvetila.

Iako sam znao za nju odranije, prvi put smo se sreli 1990. godine u njenom njujorškom studiju, gdje je došla s jednom od triju sestara koja joj je bila impresario. Ploča na kojoj se izmjenjuju narodne pjesme s njenog Krka s jazz-standardima udružila je neke od velikih američkih solista poput Stevea Lacyja na sopran saksofonu, kontrabasistu Georgea Mraza, pijanistu Ronalda Hannaija i još neke narodne hrvatske svirače na sopelama. Izašla je početkom 2000. godine za etiketu “Vreve” i dobila je sjajne kritike. U Hrvatsku će se vratiti 2008. godine, kad nastupa s grupom jazzista okupljenih oko Boška Petrovića, za koga je vezalo dugogodišnje prijateljstvo, a uz nepojamno velikog trubača Clarka Terryja. Jedan se snimak našao i na dokumentarnoj ploči “Springtime Jazz Fever” 2008. Drugovala je i održavala veze i s Gaby Novak, na koju je značajno utjecala, snimala s radijskim orkestrima u Zagrebu i u Beogradu, nastupala u ranoj fazi 60-tih godina na jazz-festivalu na Bledu, jednu je ploču realizirala i s pijanistom Johnom Lewisom, čija je žena također bila Hrvatica Mirjana Vrbanić.

Divna Helen Merrill sada u virusom korona zaključanom New Yorku tuguje za svojim sinom, na čiju karijeru može biti iznimno ponosna. Javljamo joj se ovih dana elektronskom poštom da pokažemo da je nismo zaboravili. Ni nju niti njenog sina Alana.

 

PROČITAJTE I...

“Kada sam upisivao Akademiju, zaista mi je domet bio Hollywood i svjetska scena. Znao sam govoriti 'kad jednog dana dobijem Oskara' i zbog toga su mi se moje kolege na simpatičan način smijale, a i ja sam to uvijek kroz šalu lijepo umotavao, pa je to tako ostalo kao uzrečica – 'kad jednog dana dobijem Oskara'. A šta je Hollywood nego sami vrh filmske industrije i glumac koji drži do sebe treba da teži ka samom vrhu?! Pa šta će mi onda biti krajnji cilj nego ondje gdje to rade najbolje na svijetu, gdje mogu napredovati i biti bolji, ja se ne mogu zadovoljiti ni s čim manjim”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!