fbpx

Od Estevanica do Muhameda Alija: Čudesna historija islama u Americi

Prva skupina muslimana koja je u svoje domove došla u SAD stigla je krajem 1870-ih. Propadanje Osmanskog carstva i nestabilnost na Bliskom Istoku učinili su imigraciju u Sjedinjene Države i Kanadu vrlo privlačnom. Hiljade Arapa, od kojih su većina bili muslimani, pristigli su iz Sirije, Libana i Jordana. Tragali su za “američkim snom” i bježali od progona ili finansijskih teškoća u svojim rodnim zemljama. Budući da su mnogi muslimanski doseljenici bili slabo obrazovani i malo ili nikako poznavali engleski jezik, često su pristajali na loše plaćene tvorničke poslove. Neki su se muslimani vratili u svoje matične zemlje, ali mnoge su porodice ostale

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

Postoji mogućnost da su muslimani bili u Americi mnogo prije no što je Kristofer Kolumbo 1492. godine stigao na obale Južne Amerike. Primjerice, Abubakari II poslao je 1311. godine veliki kontingent od 200 brodova zapadno od Španije ka Americi i moguće je zamisliti da su neki od tih brodova stigli do američkih atlantskih obala. Tako, ukratko, počinje knjiga Islamska vjera u Americi američkog profesora s Univerziteta u Torontu Jamesa A. Beverleya, stručnjaka specijaliziranog za vjerske pokrete i autora nekoliko knjiga o religiji, između ostalih, i onih o historiji islama u kojima on istražuje muslimanske korijene u SAD-u.

U svom zanimljivom radu Beverley piše kako su afrički muslimani bili dio posade španskih flota koje su u današnje Sjedinjene Američke Države putovale u 15. i 16. stoljeću. Crni musliman po imenu Estevanico (oko 1503. do 1539. godine) bio je prvi koji je stigao do današnje Arizone i Novog Meksika. U historiji će ostati zapisan i kao Esteban de Dorantes, Estebanico, Esteban Maor i Mustafa Azemmouri. Smatra se da je upravo on bio osoba koja je posadila prve usjeve pšenice u Americi 1539. godine.

Kolumbo je vjerovatno proučavao karte zemlje i zvijezda koje su izradili muslimanski kartografi i astronomi i vrlo je vjerovatno da je na svojim brodovima imao saradnike muslimane zbog dugotrajne prisutnosti islama u Španiji i dugog razdoblja muslimanske vladavine tom zemljom. Posljednjih godina pronađeni su dokazi o kontinuiranoj prisutnosti muslimana među narodima koji žive na Floridi. Ipak, najveći dio islamske historije u Americi započinje s osobama koje su na taj kontinent dovođene u lancima.

Muslimani su isprva dovođeni u SAD protiv svoje volje. Riječ je o sljedbenicima islama iz zemalja duž zapadne obale Afrike koji su zarobljeni kao robovi. U Ameriku su dovođeni na brodovima na kojima su vladali užasni uvjeti, a procjenjuje se da su 10 do 15 posto svih afričkih robova bili muslimani. Muslimanskim robovima trgovalo se baš kao i svim drugim robovima na aukcijama na američkom jugu. Niko nije mario o tome da porodice robova zadrži na okupu, a svi su robovi bili prisiljeni pokoriti se fizičkim, emocionalnim, pa čak i seksualnim zahtjevima svojih vlasnika.

Muslimane su obeshrabrivalo da slijede vlastitu religiju i često su bili prisiljeni postajati kršćanima i nazivani su imenima svojih vlasnika. Iako je u prvom popisu stanovništva u Jamestownu 1625. godine popisano samo 10 robova, a samo 23 roba prodata na aukciji na gradskom trgu 1638, do 1830. godine u zemlji je bilo više od dva miliona crnaca. Pobjeda Unije 1865. godine oslobodila je gotovo četiri miliona robova, od kojih su neki stekli slobodu da slijede islam, religiju svojih afričkih predaka.

Danas je na raspolaganju vrlo malo historijskog materijala za proučavanje američkih muslimanskih robova, ali nekoliko je pojedinačnih robova postalo dobro poznato. Jedan od njih bio je čovjek po imenu Yarrow Mamout. U SAD je doveden oko 1720. godine i proveo je godine kao rob u Marylandu. Oslobođen je 1796. godine. Mamout je bio poznat jer je odbijao jesti svinjetinu ili piti alkohol. Poznati američki slikar Charles Wilson Peale (1741–1827) napravio je dva njegova portreta. Jedan je u vlasništvu Historijskog društva Pennsylvanije, a drugi je na Univerzitetu Georgetown. Mamout je kasnije kupio vlastiti dom u Georgetownu i postao jedan od bogatijih zemljoposjednika.

Prva skupina muslimana koja je u svoje domove došla u SAD stigla je krajem 1870-ih. Propadanje Osmanskog carstva i nestabilnost na Bliskom Istoku učinili su imigraciju u Sjedinjene Države i Kanadu vrlo privlačnom. Hiljade Arapa, od kojih su većina bili muslimani, pristigli su iz Sirije, Libana i Jordana. Tragali su za “američkim snom” i bježali od progona ili finansijskih teškoća u svojim rodnim zemljama. Budući da su mnogi muslimanski doseljenici bili slabo obrazovani i malo ili nikako poznavali engleski jezik, često su pristajali na loše plaćene tvorničke poslove. Neki su se muslimani vratili u svoje matične zemlje, ali mnoge su porodice ostale.

Države u srcu SAD-a postale su neka od najjačih središta muslimanskog života. Neke od najranijih muslimanskih zajednica osnovane su u mjestima Cedar Rapids, Iowa, Ross (u Sjevernoj Dakoti) i Michigan City (Indijana). Džamija u Cedar Rapidsu naziva se “Majka džamija Amerike” i do danas je važno kulturno središte američke muslimanske zajednice. Albanski muslimani podigli su džamiju u Maineu 1915. godine, a drugu u Connecticutu 1919. Poljski muslimanski doseljenici osnovali su džamiju u Brooklynu 1926. godine, a Afroamerikanci započeli gradnju u Philadelphiji četiri godine kasnije.

Ono što je Vatikan za katolike, rijeka Gang za hinduse, a Zlatni hram za Sike, za američke je muslimane džamija u Cedar Rapidsu u državi Iowa. Ona ima posebno mjesto jer se često identificira kao prva džamija u Americi, stoga se naziva “Mother Mosque”. Dovršena je 1934. godine i nalazi se u Nacionalnom historijskom registru, popisu posebnih mjesta koja su zakonom zaštićena od izmjena ili uništavanja. Neko se vrijeme muslimanska zajednica smanjivala na tom području, a zgrada džamije korištena je kao gradska vijećnica Cedar Rapids, a zatim i kao crkva. Međutim, 1990. godine Islamsko vijeće Iowe, uvidjevši njenu važnost, obnavlja džamiju.

Danas u Americi postoji više od 1.200 džamija, a procjenjuje se da u toj velikoj državi svakog petka džumu klanja oko 360 hiljada muslimana. Džamije su mjesta koja oko sebe okupljaju dva miliona muslimana. Više od 80 posto američkih džamija izgrađeno je nakon 1970. godine. Unatoč velikom broju muslimana u Kaliforniji, samo 15 posto džamija nalazi se u zapadnim i planinskim regijama zemlje. Trideset posto američkih džamija nalazi se na istoku, još 26 posto je na jugu, a 29 posto je na srednjem zapadu.

Na početku 20. stoljeća Detroit je postao jedno od glavnih odredišta za muslimanske doseljenike, najviše zbog mogućnosti pronalaska posla u “Fordovim” tvornicama. One su nudile pet dolara dnevno, što je u to doba bila dobra plaća. Kad je Henry Ford preselio svoju tvornicu južno od Detroita, muslimanski radnici preselili su se s njim, a u grad Dearborn razvio se u prvi muslimanski grad. Do danas Dearborn ostaje jedno od središta američkog muslimanskog života.

Prvi val imigracije završio je 1924. godine, kada je Kongres donio azijski zakon o isključenju i zakon o imigraciji. Oba zakona trebala su ograničiti broj ljudi iz Azije i drugih područja koji su mogli legalno ući u Sjedinjene Države. Postavili su kvote ili ograničenja koja su bila toliko niska da su onemogućavala novim doseljenicima s tih prostora dolazak u Ameriku.

Te su mjere protiv imigracije imale popriličan negativan utjecaj na američki muslimanski život, jer je za mnoge muškarce muslimane bilo teško naći ženu u Sjedinjenim Državama. U tradicionalnim muslimanskim porodicama žene nisu radile izvan kuće niti bi same putovale u Sjedinjene Države. Muslimani u Americi morali su ovisiti o svojim porodicama kod kuće kako bi uredili svoje brakove, a to je bilo teško s obzirom na udaljenost između obitelji i muškaraca. Mnogi su se muškarci vjenčali s nemuslimankama, što je dovelo do poteškoća u muslimanskim zajednicama jer su se kod kuće i u zajednici sukobljavale različite kulture i religije.

U Chicagu je 1893. godine održan prvi svjetski parlament religija kao dio svjetskog sajma. Islam je u parlamentu zastupao Njujorčanin Alexander Russell Webb. On je, nakon karijere u novinarstvu, 1887. godine preselio u Manilu na Filipinima i tamo prešao na islam. Webb se vratio u SAD s namjerom da pomogne Amerikancima da razumiju njegovu novu religiju. Dvanaestog maja 1893. godine pojavio se prvi broj časopisa The Muslim World, koji je uređivao Webb. Kako bi obilježio stogodišnjicu tog prvog parlamenta, Chicago je 1993. godine bio domaćin drugog parlamenta.

Nakon Drugog svjetskog rata, nova skupina doseljenika došla je u Sjedinjene Države. Veliki broj bili su mladi muslimanski studenti iz arapskih država i južne Azije. Obično su bili iz imućnijih porodica, imali su bolje obrazovanje i dobro su govorili engleski. U Ameriku su došli studirati ili kako bi se specijalizirali u svojim poslovima. Iako su se neki vratili u svoje domovine, mnogi od njih odlučili su ostati u Americi kako bi izbjegli sukobe u zemljama poput Egipta, Sirije, Iraka, Jugoslavije, Albanije i Sovjetskog Saveza. Ovi novi imigranti, kao i sve imigrantske skupine, suočili su se s predrasudama i diskriminacijom, ali život u Americi također je pružio mnogo prilika. Ustvari, Amerika je prva zemlja na svijetu koja je postala dom toliko različitih naroda koji se svi identificiraju kao muslimani.

Tokom pedesetih i šezdesetih muslimani su počeli stvarati organizacije za opsluživanje svojih nacionalnih interesa, poput Islamskog društva Sjeverne Amerike, Federacije islamskih organizacija i Muslimanske studentske organizacije. Počeli su postajati stabilniji dio američkog društva i na pozitivnije se odnose prema nemuslimanskoj Americi.

Većina onih Amerikanaca koji su se preobratili na islam bili su Afroamerikanci. Mnogi crnci osjećaju kako muslimanske tradicije odražavaju njihovo afričko porijeklo, za njih je islam usko povezan s borbom za građanska prava i etnički identitet. Mnogi muslimani imali su zategnut odnos s “Nacijom islama”, radikalnim pokretom koji je imao veliki utjecaj na Afroamerikance, ali i na naciju u cjelini. Osnovao ga je Wallace D. Fard iz Detroita. Fard je tvrdio kako su Afroamerikanci izvorno muslimani koji su izgubili svoj pravi identitet pod kršćanskim ugnjetavanjem. Osnovao je “Naciju islama” da bi vratio “izgubljenu i pronađenu naciju”.

Nakon Fardovog nestanka 1934. godine, vodstvo je preuzeo Elijah Poole Muhammed. On je upoznao Farda 1930. godine i počeo slijediti njegova učenja. Ubrzo je postao Fardov glavni ministar islama u Detroitu. Nakon Fardovog nestanka, Elijah seli u Chicago i ondje uspostavlja sjedište “Nacije islama”. Upravo je Elijah Muhammed prvi gurao ideju da je Wallace Fard Allahovo otjelovljenje i da je sam Elijah Božiji glasnik. Također je učio da su svi ljudi izvorno crni i muslimani te da je Bog stvorio bijelce u osnovi kao rasu đavola, čak i one bijelce koji su muslimani. Farda je poslao Allah da uništi zlu bijelu rasu. Vođe pokreta nakon Elijaha bili su još njegov sin Wallace, zatim Malcolm X te Louis Farrakhan (rođen 1933). Mnoge crne muslimane privlačila je “Nacija islama” jer je osuđivala rasizam i isticala crni ponos i samodostatnost. Malcolm X, koji je ubijen 1965. godine, distancirao se od učenja Elijaha Muhammeda.

Malcolm X, rođen kao Malcolm Little, jedan je od najpoznatijih muslimana u američkoj historiji. Preobratio se dok je služio u zatvoru zbog provale. Postao je ministar organizacije “Nacije islama”, poznat kao jedan od najdinamičnijih i najsnažnijih predstavnika te organizacije. Stvari su se za Malcolma X drastično promijenile kad je otkrio da je Elijah Muhammed bio nevjeran svojoj ženi. Malcolm je odbio šutjeti o tom pitanju, pa je iz ovih i drugih razloga došlo do razlaza s vođom i s “Nacijom islama” općenito. Godine 1964. osnovao je Fondaciju “Muslimanska džamija”. Hodočašće u Meku promijenilo je način na koji on gleda na islam. Došao je da vidi sebe kao dio veće muslimanske zajednice i odbacuje učenje “Nacije islama” da su svi bijelci “đavoli”. Javno se odvojio od svoje tradicije i njihove organizacije. Njegova je transformacija nadahnula mnoge, a njegova uloga u pokretu za građanska prava povećala se u godini nakon hodočašća.

Napetosti između Malcolma X i “Nacije islama” i dalje su bile jake. Nekoliko je puta upozoren da se sprema njegovo ubistvo, što se i desilo 21. februara 1965. godine, kada je ustrijeljen iz neposredne blizine. Njegovoj dženazi šest dana kasnije prisustvovalo je 1.500 ljudi. Tri člana “Nacije islama” proglašena su krivim za njegovo ubistvo na suđenju 1966. i osuđeni na kaznu doživotnog zatvora. Uprkos tome, teorije zavjere da FBI ili druge snage stoje iza Malcolmove smrti još uvijek kruže.

Neki od pripadnika sufijskog reda došli su u Ameriku 1910. godine pod vodstvom Inayata Khana (1881–1927), ali njihov je broj uvijek bio izuzetno malen. Međutim, u šezdesetim i sedamdesetim, sufijske skupine iskoristile su otvoreniju imigracijsku politiku Sjedinjenih Država i započele s uspostavljanjem svojih središta. Neki od poznatijih sufijskih središta jesu “Bawa Muhaiyaddeen Fellowship” (Philadelphia) i Nakšibendijski red u mjestu Mountain View (Kalifornija). Također, povezani su s istanbulskom Fondacijom “Mevlana”. Onako kako se to događalo tokom historije, ponavljalo se i u SAD-u: I tamo su postojale tenzije između sufizma i sunitske većine i šiitskih pokreta. I tamo su sufije često smatrali hereticima.

Jedan od najvažnijih muslimana u historiji SAD-a bio je dr. Fazlur Rahman Khan. On je transformirao modernu američku arhitekturu razvijajući građevinske tehnike kojima je bilo moguće izgraditi nebodere višim i jeftinijim nego ikad prije. Među njegove najpoznatije dizajne spadaju Centar “John Hancock” sa 100 spratova i Sears Tower sa 110 spratova koji je do prije 20 godina bio najviša zgrada na svijetu. Njegov dizajn Sears Towera bio je strukturno učinkovit i ekonomičan: bio je viši od Empire State Buildinga, ali je gradnja koštala mnogo manje.

Tokom svoje profesionalne karijere radio je na više od 40 projekata, a najpoznatiji je po cjevastom dizajnu koji je omogućio učinkovite i ekonomične građevine u svim oblicima. Rođen je 1929. godine u tadašnjoj indijskoj Dacki, današnjoj Dhaki u Bangladešu. Na Univerzitet u Illinoisu stigao je 1952. godine kao Fulbrightov stipendista kako bi nastavio diplomski studij strukturnog inžinjerstva. Umro je od srčanog udara 1982. godine dok je radio na zgradi u Džedi, u Saudijskoj Arabiji, a danas jedna ulica u Chicagu nosi njegovo ime.

Holivudski filmovi često su prepuni stereotipa, a muslimani su u njima uglavnom prikazivani kao teroristi, razvratni šeici ili nazadni i neobrazovani. Jedan od razloga za to jeste i što nema mnogo muslimana koji rade u Hollywoodu, koji bi na drugačiji način prikazali svoju braću po vjeri. Izuzetak je Mustafa Akad, koji je producirao svih sedam horora o “Halloweenu”. Rođen u sirijskom Halepu, u SAD je stigao 1954. godine kako bi studirao u Los Angelesu, jer je želio snimati filmove. Kad je diplomirao, Akad je počeo raditi za legendarnog režisera Sama Peckinpaha, a potom je radio na televiziji. Snimio je dva važna filma: Poruka: Priča o islamu, koji je biografija poslanika Muhameda, a. s., i Lav iz pustinje, o fašističkoj italijanskoj invaziji na Libiju ’30-ih i libijskom otporu. Akad i njegova kćerka Rima ubijeni su 2005. godine u terorističkom napadu na hotel u Ammanu.

Svakako najpoznatiji američki musliman jeste Muhamed Ali, vjerovatno najbolji svjetski bokser svih vremena. No, SAD su dale još mnoštvo muslimana koji su svojim radom zadužili čovječanstvo. Spomenut ćemo samo neke od njih. Ismail al-Faruki bio je vrlo cijenjen učenjak, poznat kao stručnjak za islam i njegov odnos prema svjetskim religijama. Al-Faruki je bio Palestinac, rođen je u Jaffi, a školovao se na Američkom univerzitetu u Bejrutu, na Harvardu i Univerzitetu Indiana. Godinama je predavao na Univerzitetu Temple u Philadelphiji. Napisao je nekoliko važnih knjiga, uključujući rad o kršćanskoj etici i Historijski atlas religija svijeta. On i njegova supruga Lois napisali su Kulturni atlas islama.

Tu je i Art Blakey, veliki američki bubnjar i džez-muzičar koji je prešao na islam i promijenio ime u Abdullah Ibn Buhaina. Seyyed Nasr rođen je u Teheranu, gdje je njegov otac bio liječnik u kraljevskoj porodici, kao i njegov djed. Nasrova se porodica preselila u New Jersey kad mu je bilo 12 godina. Vratio se u Iran 1959. godine i predavao filozofiju i historiju na Univerzitetu u Teheranu sve do islamske revolucije, kada se vraća u SAD i počinje karijeru na vašingtonskom Univerzitetu Georgetown, gdje postaje jedan od najvažnijih islamskih učenjaka današnjice.

Rođen 1946. u Egiptu, Ahmed Zewail jedan je od najpoznatijih muslimanskih naučnika u SAD-u. Docent Kalifornijskog tehnološkog instituta postao je u dobi od 30 godina, a ubrzo i redovni profesor. Godine 1999. godine postaje prvi arapski musliman i prvi Egipćanin koji je osvojio Nobelovu nagradu za hemiju. Konačno jedna od najpoznatijih Amerikanki prešla je na islam i preselila u Jordan. Njeno veličanstvo, kraljica Noor-al Hussein rođena je kao Lisa Halaby 1951. godine u Washingtonu, u uglednoj arapsko-američkoj kršćanskoj porodici. Studirala je arhitekturu na Princetonu, a 1976. godine putovala je arapskim svijetom, pripremajući dizajn Univerziteta Arab Air u Jordanu. Tamo je upoznala jordanskog kralja Huseina, za kojeg se udala 1978. godine.

PROČITAJTE I...

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, Alija Izetbegović istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja. Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu oba bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”

Politički pluralizam i parlamentarni demokratski sistem vlasti u Bosni i Hercegovini, koji su obnovljeni 1990. godine, nisu uspjeli spriječiti rat i stradanje tokom Agresije od 1992. do 1995. godine. Realne analize pokazuju da, s obzirom na prethodno stvorene odnose izvanbosanskih političkih faktora i opći historijski kontekst, to nije bilo ni moguće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!