fbpx

OBLJETNICA ZABORAVLJENOG VELIKANA

Seid-efendija Zenunović (1875–1932)

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

O hafizu Seid-efendiji Zenunoviću, samozatajnoj, a iznimno značajnoj kulturološkoj pojavi, čovjeku koji je svojim obimnim i akribičnim spisateljskim opusom ostavio velikog traga u svekolikoj bošnjačkoj kulturi, već sam ponešto pisao, no kako se ove godine, u maju, navršilo osamdeset osam godina od njegovog preseljenja, nalazim uputnim, pa makar u najoštrijim crtama, prisjetiti ga se i približiti njegov život i duhovno-intelektualnu ostavštinu onima koji o djelovanju ovog zaista velikog, a nedovoljno poznatog učenjaka ne znaju mnogo ili ništa.

Za početak, skromno i nenametljivo, o sebi je ostavio ovaj zapis:

 Da vam kažem meni ime kako je,

Hafiz Sejjid Zenunović ‘vako je.

I u srezu Brčkom tamo je,

Koraj selo rodno mjesto moje je.

Zanimanje moje glavno ovo je:

Kao imam služim Stare džamije.

Moju starost da vam kažem nek’ se zna,

Sad je meni pedeseta godina.

Kao što naglasih, ovaj jezgroviti i nepretenciozni poetsko-autobiografski zapis ispisan je iz pera hafiza Zenunovića, alima, muderisa, poliglote, pjesnika, autora značajnih radova iz oblasti islamistike, rođenog u Koraju 1875. godine i porijeklom iz tradicionalno ulemanske porodice. U rodnom mjestu završava medresu i postaje imam i vaiz korajske Atik džamije. Uzgred, svi njegovi preci bili su imami i hatibi u ovoj džamiji te muderisi u korajskoj medresi.

Kako vele pouzdani izvori, hafiz Seid-efendija Zenunović bio je vrstan znalac arapskog, turskog i perzijskog jezika i, kako je već navedeno, napisao je više originalnih radova, ponajprije iz oblasti islamistike. Pored ostalog, doznajemo i to da je dovršio prijevod Kur’ana, te da je ovaj nepublicirani prijevod, pisan arapskim pismom, a na bosanskom jeziku, netragom i bez ikakvog saznanja o njegovoj sudbini nestao tokom Drugog svjetskog rata.

Na svu sreću, za razliku od brojnih značajnih, a na margine kolektivnog sjećanja potisnutih učenjaka, život i djelo hafiza Zenunovića, barem kada je o struci riječ, nije sasvim prekrio plašt zaborava, naprotiv, i danas je predmet interesiranja istraživača bošnjačke teološke i uopće kulturne historije, pa je tako 1996. godine Zenunoviću posvećen simpozij u organizaciji BZK “Preporod” iz Zenice i Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva.

Prof. dr. Omer Nakičević, znalac Zenunovićevog opusa, o njegovom će djelu, pored ostalog, zapisati:

“Metod koji je prakticirao S. Zenunović kod prijevoda Kur’ana primijenit će i kod prijevoda hadisa. Ovo znači da tekst hadisa i njegov prijevod piše linearno, da tekst podvlači linijom i da kod prijevoda koristi pismo arebicu. Osnovni tekst je vokaliziran, pismo sulus, a mastilo crne boje. Preokupacija njegova interesovanja kod prijevoda hadisa koji su nam dostupni, između ostalog, odnosi se i na prsten i pečat Vjerovjesnika. Mi sada ne znamo šta je razlog tome, ali je značajno da se Seid Zenunović, autor tako značajnih originalnih radova ili prijevoda, upustio u tri najosnovnije naučne discipline islamistike: prijevod Kur’ana, prijevod glavnog pravnog djela hanefijske prave škole (mezheba) Multeka el Ebhur i, evo, sada i hadisom, i to djelom Šemail, koje govori isključivo o Vjerovjesniku, a sunnet ili hadis svodi se, u krajnjoj liniji, na način života Vjerovjesnika, s. a. v. s.”

Hafiz Seid Zenunović šire je poznat i po svom Mevludu, koji je spjevao i štampao 1929. godine, arapskim pismom i na našem jeziku, a spjevao je i dva vefata: Smrt hazreti Muhameda pejgambera, s. a. v. s. i Smrt hazreti Fatime r. a., ali ih nije odmah objavio, nego ih u rukopisu “pustio u narod” da ih pojedinci prepisuju i šire.

Zenunovićevi vefati prepisivani su u Koraju i okolnim mjestima, a pretpostavlja se da ih je spjevao oko 1925. godine. Tako su oba vefata došla u nečijem prijepisu i do čuvenog muderisa Alije Sadikovića iz Janje (reis Čaušević, priča se, zvao ga je “hodža sveznalo”), koji je uočio da u spjevovima ima dosta grešaka koje su prepisivači napravili, pa je, cijeneći Seid‑efendiju, ispravio uočene greške te ostavio ovaj zapis:

 (…) Vefate je Zenunović pravio,

Sadiković dod’o i popravio.

Ti si vefat baš fino napravio,

Ali svijet pošlje ga iskrivio.

Nešto ispustili, nešto dodali,

I po sebi neki prekrojavali.

Hafiz Seid-efendija Zenunović preselio je u Koraju 1932. godine, a ovaj skromni osvrt na njegov život, djelo i sačuvanu pisanu ostavštinu iskreno je nastojanje autora ovih redova da hafiza Zenunovića i njemu slične, a, Bogu hvala, ima ih mnogo, otrgne od zaborava i učini neodvojivim dijelom kolektivne kulture sjećanja, one kulture koja nam, usudio bih se reći, tako bolno nedostaje.

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!