fbpx

O svadbama, dženazama, kugama…

Ukratko, Muji je 97 godina, nikad nije išao u školu, ali je pohađao mekteb kod svog amidže Smail-efendije, koji je škole izučio u dalekom Stambolu. Radio je u čuvenom jablaničkom “Granitu” pune 42 godine i tu stekao penziju. Oženio se iz sela Klek kod Prozora, a sa suprugom Rahom stekao je devetero djece. Mujo se može podičiti podatkom da ima ukupno 62 djece, unuka, praunuka i prapraunuka

 

 

Piše: Safet POZDER

Kako zalazi u godine, čovjek zaista sve više nalikuje djetetu. Jedna lijepa riječ, čak i najmanji znak pažnje ili pokazana dobra volja da ga koji minut barem saslušate, i vi ste kupili njegovo srce. Isto tako, nesmotrena riječ, nepromišljen gest, pa i poprijek pogled mogu značiti da mu “niste legli”, a to se kasnije, i uz najbolju volju i napor, teško ispravlja.

Kako god, danas je sve manje onih koji žele i umiju slušati, a sve više pričalica. Iskreno, nisam pričalica i radije ono što bih imao potrebu kazati zabilježim. Međutim, čini mi se da umijem slušati. Posebno mi je milo slušati (i usput bilježiti) ono što kazuju stariji. Minulog ramazana bio sam u prilici da razgovaram (čitaj: poslušam) s jednim starijim džematlijom koji mi dade pregršt zanimljivih informacija i detalja što ih i danas živo pamti. Još tada sam to uredno pribilježio i donosim ga u izvornoj verziji, nadajući se da će čitanje zavrijediti barem pola pažnje koju je meni zavrijedilo slušanje.

Pa krenimo redom.

U jablaničkom naselju Kolonija živi Mujo Husrep, rodom iz sela Tošćanica kod Prozora. Prijatan i susretljiv čovjek, uvijek voljan za razgovor, na prvi se pogled ne doima kao neko ko na plećima ima punih 97 godina, a ima. Pamćenje ga izuzetno dobro služi i na momente iznenadi spominjanjem detalja koje bi vrlo brzo zaboravili i mnogo mlađi ljudi.

Ukratko, Muji je 97 godina, nikad nije išao u školu, ali je pohađao mekteb kod svog amidže Smail-efendije, koji je škole izučio u dalekom Stambolu. Radio je u čuvenom jablaničkom “Granitu” pune 42 godine i tu stekao penziju. Oženio se iz sela Klek kod Prozora, a sa suprugom Rahom stekao je devetoro djece. Mujo se može podičiti podatkom da ima ukupno 62 djece, unuka, praunuka i prapraunuka.

Priča kako se nekad živjelo teško, ali skladno. U Tošćanici su, uz muslimane, živjeli i katolici. Razlikovali su se jedino po nošnji, najviše po kapama; muslimani su nosili fesove, a katolici svoje kape. Dolazili su jedni kod drugih, ne samo za Bajram i Božić. Katolici nikada ne bi dolazili kod muslimana u kuću bez prethodne najave, poštujući činjenicu da su muslimanke nosale zarove i feredže i, naravno, bojeći se da ih ne zateknu odjevene kako im ne dolikuje. Inače, živjelo se isključivo od poljoprivrede i vlastitog rada. Komšije su uvijek priticale u pomoć jedni drugima, međusobno su se dijelila sjemena za sjetvu i žito, a vrlo rado su se komšijama ustupljivali i konji ili volovi koje nije svako bio u mogućnosti imati. Mujo ističe da mu je rahmetli otac često znao reći: “Sine, kad komšiji petkom dadneš volove, to je njihov odmor!” Tako se poštovao komšiluk i tako se živjelo od svog rada, ali i gledalo da se rado pomogne drugome.

Mujo je dobro upamtio i Drugi svjetski rat, ali i mnoge teške situacije mimo toga. Dva je puta ranjavan; jednom u Rami i drugi put kod Kaknja, a učestvovao je i na Sutjesci.

“Ženidbi se pristupalo na drugačiji način. Prije svadbe išlo bi se ‘na ugovor’”. Išla bi mladoženjina najbliža porodica, otac, amidže i drugi. Tek se nakon toga mogla planirati svadba. Ako bi svadba bila ‘na lijepo’, mladoženja ne bi išao u svatove nego bi ostajao kući. Svadbe su znale trajati i po deset dana, a mladenci ne bi imali nikakvog fizičkog kontakta dok se ne bi obavilo šerijatsko vjenčanje. Ašikovalo se na pendžerima. Čak i kad su se igrala kola, muško i žensko bili su odvojeni, ne bi se držali ni za ruke nego bi ih spajao rubac ili kakav peškir koji su držali za ćoškove. Na svadbenim pirovima muškadija bi sjedila u svojim odajama, a ženskadija u svojim”, priča Mujo, precizno citirajući čak i pjesme koje bi se tim prilikama pjevale i uz koje se veselilo.

Dženaze su, veli, bile slične današnjim, ali mnogo skromnije i s manje svijeta. Nije se moglo lahko saznati za svaku dženazu. Kada bi, recimo, u njegovoj Tošćanici neko umro, jedna bi osoba otišla do susjednih Lizoperaca, u kojima je džamija i koji su centar džemata. Ta osoba ne bi ulazila u selo, nego bi s jednog kamena iznad sela dozivala Smail-efendiju i komšije da u Tošćanici ima dženaza. Poslije dženaze ne bi se ulazilo u kuću umrlog, a na nišanima koji bi se postavljali na mezaru nije pisalo ime i prezime umrlog. To je i razlog što se danas teško mogu odrediti grobna mjesta određenih ljudi iz tog vremena. Efendija bi poslije ukopa ostao kod mezara, uglavnom uz prisustvo mutevelije ili nekog od porodice, i učio talkin tako glasno da bi se čulo i u selu. Ako bi umrla djevojka, na njen bi se mezar postavio crveni bajrak koji bi tu ostao četrdeset dana.

Da li je i tada bilo neobičnih pojava i smrti poput ovog današnjeg virusa? Itekako. Bilo je svega. Mujo se sjeća kako je u Tošćanicu povremeno dolazio Hasan Ćosić, rodom iz jablaničkog sela Šabančići. Ljudi su ga s pažnjom slušali. Mnogi su ga zvali “Dobri”. On bi pričao kako će doći vakat kad će voda teći uzbrdo, doći će vrijeme potresa i čudnih događaja, doći će godine u kojima će se pojaviti neke kutije kroz koje će se ljudi s kraja na kraj svijeta gledati i pričati. “Svašta je još pričao i, evo, pogodio je”, veli kroz smijeh Mujo, dodajući da je bilo i teških bolesti. “Sjećam se tifusa. Momci su od toga često umirali. Samo je u Tošćanici znalo umrijeti po sedmero djece za jedan dan od tifusa.”

Mujo je dugo bio mutevelija i blagajnik u džematu. Prvi je inicirao pitanje izgradnje džamije u Tošćanici, a dan kad je 2008. godine otvorena jedan mu je od najdražih u životu. Prije toga, u vrijeme komunizma, u Tošćanici se nije moglo tek tako klanjati, čak ni uz ramazan.

“Klanjali smo uglavnom u kući Smail-efendije. Niko na namaz nije smio doći gologlav, morao se imati fes, ili bijela kapica, ili se barem rubac svezati na glavu. Svi su redom klanjali i uz ramazan postili. Na seoskim česmama nije se moglo vidjeti ni petogodišnje dijete da se uz ramazan napije vode. Čak ni katolici nisu javno mrsili iz poštovanja prema komšijama. Da bi se uz ramazan u selu moglo klanjati, morali smo dobiti pismenu potvrdu milicije iz Prozora”, priča Mujo. Dodaje da tada nije bilo dosta efendija kao danas. On bi, kao mutevelija u selu, znao hodati od sela do sela i tražiti efendiju ili barem kakva priučena čovjeka koji bi predvodio teravije. Najčešće i najlakše našao bi takvog u selu Jasenik kod Konjica, koje je, po tradiciji, bilo poznato po hodžama i ulemi. Jednom se desilo da nisu imali potrebnu dozvolu pa je za vrijeme prve teravije došla milicija i prekinula namaz, zabranivši im okupljanje dok ne zatraže i dobiju dozvolu.

Postio je u svim prilikama i u svim godišnjim dobima. Počeo je postiti sa sedam godina i nikad više nije propustio ni dana, tako da je ove godine ispostio svoj 90. ramazan. Nije mu teško pao uprkos “lijepim godinama” koje ima. Teže mu pada samoća i želja da “s nekim promuhabeti”. Djeca ga lijepo paze, a s posebnom radošću čekao je ovogodišnji Bajram, prisjećajući se i onih iz svoje mladosti.

“Bajrame smo klanjali u džamiji u Lizopercima. Na bajramsko jutro znali bi naići ljudi iz sela Rodići kod Jablanice. Mi bismo im se pridružili i svi skupa, uz pjesmu i veselje, išli do Lizoperaca. Ljudi su tada teško živjeli, ali su se znali i veseliti, posebno za Bajram”, zaključuje Mujo.

Iako je zagazio u 98. godinu, veli da mu je život prošao kao dlanom o dlan. Ni za čim ne žali. Uvijek je bio uz džemat i džamiju, i danas daje vitre i zekat u medresu, obavio je i hadž, a na selamet je izveo i djecu s kojom se posebno ponosi.

I razgovor, koliko god trajao, s ovako finim ljudima prođe kao dlanom o dlan. Mujo je ispričao mnogo toga. Doduše, mnogo će toga ostati i neispričano. O tome svjedoče bore na licu vedrog čovjeka koji podignute glave i nasmijana lica korača ka stotoj godini.

Neka ga Bog poživi!

Prethodni članak

SLOVO O PORODICI KONJIĆ

Sljedeći članak

“Ali smrt nije kraj”

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!