fbpx

O Srebrenici ne smijemo šutjeti

Samir Gabeljić je prilikom pada Srebrenice imao pet godina, a 11. jula 1995. godine nena ga nije ispuštala iz naručja kako se ne bi izgubio u gužvi u Potočarima. Nena mu je nakon očeve pogibije bila sve u životu, a onda je ostao i bez nje. Godinama poslije, upoznao je suprugu, čija je životna priča slična njegovoj

 

 

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Jasan cilj, mnogo izdvojenog vremena i upornost Samira Gabeljića (30) rezultirali su jednoglasnim usvajanjem inicijative da Lukavac dobije Ulicu Žrtava genocida u Srebrenici. Ovo, ističe Gabeljić, nije uspjeh pojedinca i nije proizvod bilo kakve političke stranke, nego normalan slijed dešavanja i minimum učešća i podrške nekoliko hiljada građana Lukavca i okoline u jačanju kolektivnog sjećanja na Genocid počinjen nad Bošnjacima 1995. godine.

“Nakon prigodnog komemorativnog programa, mimohoda 8372 i otkrivanja tabli s nazivom ulice, do mene se na biciklu dovezao jedan dječak i pitao me da li je ova ulica posvećena ljudima koji su iz Srebrenice u ratu došli u Lukavac da žive. Objasnio sam mu poentu na način na koji sam mislio da će me najbolje razumjeti, a i sam sam shvatio da je već s tim prvim pitanjem nešto dobro učinjeno. Upravo i treba da se pita, uči i razgovara o Genocidu, a ne da šutimo, kao naše prethodne generacije koje su se svega plašile pa nam se Genocid ponavljao u prosjeku svakih pedeset godina”, kaže Gabeljić. Životni put ovog mladog čovjeka od početka je bio težak i trnovit, ali bez obzira na oluju emocija koja se u njemu kovitla svaki put dok razgovara o tome, Gabeljić ističe da o svojoj prošlosti uvijek priča onima koji je žele saslušati.

Kazuje nam da je 1992. godine u jednoj akciji poginuo njegov otac Rasim Gabeljić. “Moja je nena Mina Gabeljić rano ostala bez muža. Imala je petero djece: dvije kćerke i trojicu sinova; mog oca, amidžu Asima, koji je bio oženjen i imao je suprugu i dvoje djece, i mog drugog amidžu Atifa, koji je bio najmlađi sin i nije bio oženjen. Djed je umro prije rata, a moj otac, kao najstariji sin, bio je stub porodice. Moja majka Rukija Gabeljić se nakon očeve smrti udala i otišla, a ja sam, tada dvogodišnjak, ostao s nenom Minom. Moje amidže ubijene su tri godine poslije, prilikom pada Srebrenice, pokušavajući se probiti do Tuzle. Mene je, iako sam tada imao pet godina, nena nosila sve vrijeme jer se plašila da se ne izgubim u gužvi u Potočarima. Hvala Bogu, tih strahota se ne sjećam, a sjećam se da smo se nakon što smo deportirani ubrzo nastanili u jednoj napuštenoj srpskoj kući u Sižju kod Lukavca. Jedna je tetka otišla u Sjedinjene Američke Države, a kasnije je trebala i druga tetka, koja je bila s nama. Moja je nena bila nepismena, starija žena, ali je bila plemenita i divna osoba. Sama me odgajala i zahtijevala je da se obrazujem. Kada sam imao dvanaest godina, moja je draga nena iznenada preselila na bolji svijet. Vjerujem da je to bilo uslijed patnje i bola zbog sinova jer nije bila bolesna.”

Kada je nena umrla, Samir je bio učenik šestog razreda, a njen odlazak za njega je bio najveći šok. Sve što se dešavalo neposredno nakon njene smrti na njegovom srcu i u sjećanju ostavilo je doživotne tragove. “Nena je meni bila i majka, i otac, i sve na svijetu. Nikada neću zaboraviti scenu kada je umrla, pa se okupila rodbina ispod jedne trešnje pred kućom u Sižju i pitaju me: ‘Samire, hoćeš li u dom ili ćeš kod matere?’ Kao dijete od dvanaest godina, morao sam da odlučim gdje ću, šta ću i kako ću. Odlučio sam da idem k majci, koja je nakon smrti mog oca zasnovala novu porodicu, ali ja sam je vidio svega dva-tri puta. Kada sam se preselio k majci u Šibošnicu pored Čelića, to je bila najveća prekretnica u mom životu, jer sam odjednom dobio braću i sestru, koja je najmlađa od nas. Zatekao sam polubrata Mehmedaliju, kojeg od milja zovemo Dalija, i polusestru Adelu te očuhovog sina iz prvog braka koji mi nije ništa u srodstvu, ali njega, Himzu, volim kao rođenog brata.

Svi smo se zaista lijepo slagali i voljeli, a tako je i danas. Nikada ni s očuhom nisam imao problema. On je uspio preći put smrti iz Potočara do Nezuka, preživio je, ali su traume ostale. Godinu dana smo bili u Šibošnici i onda smo došli u Tabake, opet na lukavačkoj općini, a tu kuću u koju smo svi došli da živimo kupila je moja nena nekoliko mjeseci prije smrti. Imala je tri šehidske penzije, štedjela je i meni je kupila kuću, da imam krov nad glavom. U Šibošnici sam završio sedmi, a u Puračiću osmi razred. Srednju saobraćajnu školu završio sam u Lukavcu, a u Sarajevu sam diplomirao i magistrirao na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije. Uvijek sam bio odlikaš, bio sam najbolji student na svom odsjeku i sve sam na vrijeme završio. Imao sam stipendije i s te sam strane bio rasterećen, a u finansijskom smislu prilikom studiranja pomagali su mi majka, kao i tetka i tetak koji su u Grazu, u Austriji. Kada sam završio studij, vratio sam se iz Sarajeva ponovo u Lukavac i oženio sam se. Odmah sam imao priliku da završim pripravnički i da se zaposlim u Ministarstvu trgovine, turizma i saobraćaja Tuzlanskog kantona”, priča Gabeljić.

Tamam kada čovjek pomisli da je završio s preteškom pričom, Gabeljić ukratko prepričava odrastanje svoje supruge Mele, koja je također dijete bez roditelja. Bila je dvogodišnja djevojčica kada joj je ubijena majka, a imala je samo pet godina kada je posljednji put vidjela oca, koji je ubijen. Životne okolnosti su i Samira i Melu natjerale da preko noći odrastu. “U priči o djeci koja su ostala bez roditelja uslijed Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nismo sami moja Mela (29) i ja, ovakvih je deset hiljada priča. Teško je odrastati kada nemaš oca, da te usmjerava kroz život i da te savjetuje kada trebaš donijeti neku odluku. Otac čovjeku treba i kada ima pedeset-šezdeset godina, a kamoli kada je dijete i kada se njegova ličnost oblikuje. Moja supruga nema ni oca ni majke i njoj je u tom smislu duplo teže nego meni. Ona je iz Nurića kod Vlasenice. Njena je majka civilna žrtva rata. Bila je u šestom mjesecu trudnoće kada je 1993. godine pala granata i geleri su je usmrtili, a porodica je mjesec dana provela krijući se po šumama na području Vlasenice s ostalim komšijama i onda su nekako uspjeli preći u Srebrenicu, UN-ovu zaštićenu zonu. Padom Srebrenice, oca je posljednji put vidjela 11. jula 1995. godine, a petnaest godina poslije pronađeni su i ukopani njegovi posmrtni ostaci.

Pronašli su nekompletno tijelo, ali makar se zna gdje mu je mezar. Moju suprugu je također, kao i mene, othranila nena i naše su nene najzaslužnije za sve što smo mi danas. Upoznali smo se dok smo išli u srednju školu i mislim da su nas naše lične priče još više povezale. Danas imamo dvije kćerke. Amina će uskoro napuniti pet godina, a Dalila ima tri i po godine. Sve što mi nismo imali u pogledu pažnje, a oskudijevali smo i u nekim materijalnim stvarima, sada želimo podariti kćerkama, ali, naravno, vodeći računa da ne postanu razmažene, jer u životu neće dobivati sve na tanjiru i one to moraju znati. Priča o Genocidu, Srebrenici i Vlasenici je dio naše svakodnevice koju ne krijemo od djece. Uoči ovogodišnje kolektivne dženaze u Potočarima supruga Mela gledala je objave Memorijalnog centra Potočari o najupečatljivijim momentima osoba koje su bile djeca prilikom pada Srebrenice i počela je plakati. Starija kćerka je vrlo osjećajna i, gledajući u majku, i ona je počela plakati. Pitala je: ‘Zašto mama plačeš’, a teško je to djetetu objasniti. Kažemo joj: ‘Mama nema ni babu, ni mamu, nema kao ti’, a ona pita: ‘Pa gdje su?’ Kaže supruga: ‘Oni su ispod zemlje’, a Amina će: ‘Što su ispod zemlje, šta rade, da im nije možda hladno tamo?’, i još mnoštvo sličnih pitanja. Vrlo je teško djetetu objasniti zašto nema djeda i nenu, a Genocid koji je počinjen u Srebrenici nije napravio štetu samo prvom koljenu, prvoj generaciji, nego su posljedice nemjerljive.”

 

PROČITAJTE I...

Sarajevska Općina Centar i načelnik dr. Nedžad Ajnadžić, u saradnji sa BZK „PREPOROD“ i izdavačkom kućom „KNJIGOLJUBAC“ pokrenula je akciju prikupljanja knjiga za prvu bošnjačku biblioteku u Crnoj Gori. Cilj je prikupiti bibliotečku građu s fokusom na temu historije Bosne i Hercegovine, historije Bošnjaka, historije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, kulture, lingvistike, prava, ekonomije i svih ostalih područja bitnih za obrazovanje mladih.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!