O smrti Allahovog Poslanika

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

Piše: Safet POZDER

Bio sam prijatno iznenađen, pa skoro i oduševljen kada mi je prošle godine, otprilike u ovo doba, jedan od džematlija nasamo predložio da progovorim koju riječ o posljednjim danima i samoj smrti Muhammeda, a. s. Priznajem, drago mi je kada ljudi na ovakav način učestvuju u onome što se kazuje u džamijama, pokazujući interes i zanimanje, ali i iznoseći svoje sugestije. Ponukan time, pričao sam o Poslanikovom, a. s., preseljenju na bolji svijet i onome što se prije toga dešavalo, jer je on i posljednje trenutke svog života koristio da nas nasavjetuje i pouči. Činjenica koja nam često promakne jeste i to da naš voljeni Poslanik, a. s., ne samo da je rođen 12. rebiul‑evvela nego se istog tog datuma i vratio svom Gospodaru.

Znamo da su godine poslaničke misije bile teške. Kao kruna mukotrpnog rada, došao je hadž. Bio je to oproštajni hadž na kojem se okupilo više od 100.000 ljudi. Sjetimo se da je krenuo sam, a nakon skoro 23 godine na hadžu je bilo 100.000 osoba.

Nakon dirljivog i poučnog govora na oprosnom hadžu, Muhammed, a. s., oprašta se u suzama s voljenom Mekom i kreće nazad u Medinu. U Medini je kazao okupljenim muslimanima: “Moj Gospodar mi je pokazao da vidim zajednice na Sudnjem danu pa sam vidio veliki broj ljudi; vidio sam i poslanika koji je došao samo s jednim čovjekom, a vidio sam i poslanika koji je došao sam.”

Iz ovih riječi saznajemo da je bilo poslanika kojima se nije odazvao niko ili tek jedan čovjek. Iz toga učimo da istina nekad ostane usamljena. I tvoje dobro djelo, tvoja iskrena namjera, aktivnost ili projekt nekad neće biti prepoznati pa neće dobiti podršku drugih. Iako znaš da si na istini i na pravom putu, nekad ćeš imati osjećaj da si sam na svijetu i da te niko ne podržava. To ne znači da trebaš odustati jer su ljudi takvi da te danas podržavaju i tapšu po ramenu, a već će ti sutra okrenuti leđa. Tvoj Gospodar nije takav. Ti ćeš račun polagati pred Gospodarom, a ne pred ljudima.

Muhammed, a. s., dalje uči prisutne da dobro i dobri ljudi neće biti tako usamljeni, pa nastavlja: “Zatim sam ugledao veliki broj ljudi pa sam povikao: ‘Moj ummet, moj ummet!’ Gospodar mi reče: ‘Nije to tvoj ummet, to je ummet Musaov.’ Zatim sam na horizontu ugledao još više ljudi pa sam povikao: ‘Moj ummet, moj ummet’, pa mi je rečeno da je to moj ummet.”

Posljednja tri mjeseca Muhammed, a. s., proveo je u Medini. Jednog dana Omer ga je zatekao kako klanja sjedeći. To ga je rastužilo, ali je pokušao uveseliti Poslanika, a. s., rekavši kako mu u kosi vidi sijede dlake. Nije rekao da je žut, blijed ili mršav. Nije rekao da ga bolest polahko savladava, nego ga je na šaljiv način pokušao oraspoložiti.

Na ovaj način Omer nas uči da bolesnika treba ohrabriti i oraspoložiti jer u bolesti svaka lijepa riječ ima posebnu težinu. Lahko je otežati. Dovoljno je da trojica kažu da si blijed i ti već razmišljaš da vadiš nalaze. Gotovo da nam je lakše kada nam ljekar saopći lošu vijest s osmijehom na licu, negoli kada nam, smrknut i namrgođen, kaže da nam nije ništa. Lijepa riječ je čudo.

Poslanik, a. s., zatim je uzdahnuo i rekao: “Poželio sam da vidimo našu braću!” Ashabi su upitali: “Zar oni nisu njegova braća”, a on je rekao: “Ne! Vi ste moji ashabi. Moja braća su oni koji će doći poslije; neće me vidjeti, a vjerovat će u mene.”

Eto! Poslanik, a. s., pokazao je i u smrtnoj bolesti da ne misli samo na sebe nego na sve svoje sljedbenike: pa i na onog koji ovo čita, a možda je već izgubio nadu. Mi smo njegova braća, on nas je tako nazvao i on je željan da se s njim sastanemo.

Nakon toga je Muhammed, a. s., obišao mezarje Beki’a i zamolio Allaha da oprosti onima koji su tu ukopani. Na ovaj način nas naš Poslanik uči da je povremeno lijepo obići mezarje i sjetiti se umrlih. Naravno, dovu za umrle možemo proučiti i u kući i u džamiji, ali će naše oči, naše srce i duša drugačije reagirati kada odemo do mezarja i vidimo livadu na kojoj će nam se sagraditi, odnosno iskopati posljednja ovosvjetska kuća.

Posljednjih trinaest dana života na ovom svijetu Muhammed, a. s., bio je teško bolestan. Nije mogao klanjati stojeći. Klanjao je sjedeći. Nije mogao čak ni džemat predvoditi, pa je naredio da ga predvodi Ebu Bekr. U posljednjim danima često je ponavljao: “Zaista smrt ima svoju tegobu.”

Smrt uistinu ima svoje tegobe i agonije kojih nismo ni svjesni. Tako često znamo kazati za nečiju smrt da je “lahka”, da se čovjek “nije napatio” ili da je dušu “brzo ispustio”. Allah najbolje zna kakva je čija smrt, a na nama je da Ga molimo da ovaj svijet napustimo kao vjernici, jer duša vjernika izlazi iz tijela lahko, poput kapljice vode.

Muhammedova, a. s., supruga Aiša, koja je bila uz njega kad je preselio, kazala je: “Nikom nisam pozavidjela kao onome ko lahko preseli nakon što sam vidjela kako je Allahov Poslanik u znoju govorio da smrt ima svoju tegobu!”

Muhammed, a. s., provirivao bi iz svoje sobe i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio.”

Oporučio im je da čuvaju namaz, da čuvaju rodbinske veze i da lijepo postupaju prema svojim suprugama.

Bio je ponedjeljak. Ashabi su klanjali sabah, a on ih je provirivao iza svog zastora i osmjehivao se. Glava mu je bila u krilu supruge Aiše. Podigao je prst prema nebu i govorio nešto što ona nije razumjela. Razumjela je jedino “we alejkumu selam” i shvatila da mu je došao melek koji traži dozvolu da mu uzme dušu. Podignuta ruka mu je tada pala. Aiša je izišla u džamiju i rekla: “Preselio je Allahov Poslanik.”

Teško je i zamisliti s kakvim je emocijama dočekana ova vijest. Dovoljno je kazati da je, inače razboriti i staloženi, Omer isukao sablju i rekao: “Ko kaže da je Allahov Poslanik preselio, ja ću ga posjeći.” Ebu Bekr smirio je situaciju učenjem kur’anskih ajeta.

Muhammeda, a. s., gasulio je hazreti Alija s još tri čovjeka, i to u sobi u kojoj je i preselio. Na istom mjestu su ga i zakopali. Kada su ga zakopavali, Mugire je rekao da mu je ispao prsten u mezar i da ga mora uzeti. Dopustili su mu, a kada se spustio u mezar, zagrlio je Poslanikovo tijelo i rekao: “Želim da budem posljednji koji te je zagrlio.”

Dženazu Muhammedu, a. s., ashabi su klanjali pojedinačno. Klanjali su i muškarci i žene. Kada bi jedno završilo i izišlo, ušlo bi drugo i klanjalo. Preselio je u ponedjeljak ujutro. Čim je ogasuljen, ljudi su se počeli smjenjivati u klanjanju dženaze. To je trajalo cijeli ponedjeljak i utorak, a ukopan je u noći s utorka na srijedu. Kada su ga ukopali i vraćali se kućama, kako kazuje Enes, radijallahu anhu, “sve u Medini se pomračilo. Vraćajući se, susreo sam Fatimu, kćerku Poslanika, a. s., koja mi reče: ‘O, Enese, jeste li ukopali Allahovog Poslanika?’ Rekoh: ‘Da.’ Na to ona reče: ‘Kako ste imali snage baciti zemlju na Poslanika?’, pa je zaplakala, a i ja sam zaplakao i nisam mogao ništa reći…’’

Dakle, i u posljednjim trenucima svog života Muhammed, a. s., nas je učio da je važno čuvati namaz, porodicu, brak i džemat.

Allahov Poslanik, a. s., preselio je u 63. godini svog života.

 

PROČITAJTE I...

Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Džafer Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine”

“Svojim istraživanjima na bezbroj argumenata i bezbroj konstatacija i analiza Ibrahim Pašić suvereno pokazuje da su stećak i nišan organski srasli, da među njima postoji veza i da su oni simboli koji kazuju na koji način se etnos u Bosni i Hercegovini, prije svega bošnjački matični narod, razvija, koje porijeklo ima i šta sve to znači u širem historijskom smislu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!