fbpx

O promašenom životu, besmislenim etičkim principima i još koječemu

“Čitam tvoje tekstove. Puni su gorčine. Žao mi je što živiš promašen život, ali sam si kriv. Nikad nisi, a zato što si se čvrsto držao tih tvojih besmislenih etičkih principa, percipirao život kao pragmu, kao datost, a nisi navlačio ni masku kad je to potrebno, a to je, ako nisi znao, modus operandi za uspjeh u životu. Zato i jesi tu gdje jesi – nigdje”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Ovih dana, kratkom porukom, javila mi se osoba koja je nekad davno, ali baš davno, bila bitnim dijelom mog života. Uzgred, kako smo bili proturječne i teško spojive prirode, ni naš emotivni odnos nije mogao biti drukčiji pa, premda rekoh da je Mirna, tako se zove, nekad davno i neko vrijeme bila bitnim dijelom mog života, takvo šta i nije baš sasvim tačno, zapravo nije uopće, jer ni do danas nisam dokraja rasvijetlio zašto smo bili skupa, kakve su to snažne, presnažne metafizičke silnice održavale na okupu naš, inače, oprečan, neodrživ odnos, zašto sam na potpuno pogrešnu osobu, nepouzdanu, ekscentričnu, egoističnu, protraćio dvije godine života, zbog čega sam se poslije gorko i, naravno, beskorisno kajao.

Dakle, nakon mnogo godina, dobio sam njenu poruku, pročitao je i hladno izbrisao. U najkraćem, predlaže da se vidimo. Kako na njenu poruku nisam odgovorio, nekoliko minuta poslije stigla je nova u kojoj me pita jesam li dobio poruku i da li sam možda zbog nečeg ljut.

Odgovorio sam:

“Hvala ti, lijepo od tebe, ali da bismo se susreli, treba nam osnovan razlog. Nema ga, i ti to odlično znaš. Stoga, hvala za javljanje i svako dobro.”

Uslijedila je njena munjevita replika, bijesna, maliciozna:

“Čitam tvoje tekstove. Puni su gorčine. Žao mi je što živiš promašen život, ali sam si kriv. Nikad nisi, a zato što si se čvrsto držao tih tvojih besmislenih etičkih principa, percipirao život kao pragmu, kao datost, a nisi navlačio ni masku kad je to potrebno, a to je, ako nisi znao, modus operandi za uspjeh u životu. Zato i jesi tu gdje jesi – nigdje. A gdje sam ja? O tome, dragi moj, možeš samo sanjati. Mada, na neki čudan način, nikad te nisam prestala voljeti. Eto, priznajem, da ne misliš, kao što sigurno misliš, kako uvijek, u svakoj prilici, glumim i lažem. Eh, da, ako će ti biti lakše, javi se, piši mi, tu sam uvijek za tebe da te utješim, ohrabrim.”

A zatim moj odgovor, dakako, nimalo nježan:

“Ne mislim da glumiš i lažeš, to bi bilo površno, naprotiv, duboko vjerujem da si ontološki lažov, pa tako i u ovom slučaju, jer u tvom jadnom, kukavnom životu, prepunom laži, intriga, beskrupuloznosti, evo, a to je istodobno i snažan indikator da se krug tvog manipulativnog djelovanja polahko zatvara, sjetila si se mene, čovjeka koji živi ‘promašen život’, čovjeka koji se ‘čvrsto držao besmislenih etičkih principa’, pa je završio, kako ti kažeš, nigdje. I šta ti, ustvari, radiš? Javljaš se tom ‘ništavnom’ čovjeku, želiš susret s njim, čak priznaješ i da ga voliš! Pa, šta je s tobom, zaboga? Kako si mogla i pomisliti da neću dešifrirati skrivena značenja i poruke u ovim tvojim nadobudno infantilnim pisanijama? A, između ostalog, provalio sam ovo: u velikim si problemima, ali neću dalje, ne želim te povrijediti. Eto, to je sve. Kraj.”

Izlazim iz kuće. Dan je vjetrovit, oblačan, siv, ali iznenađujuće topao. U avliji do moje, na malom trijemu ispred kućnih vrata, sjedi komšija M., bivši logoraš, samotnjak odbačen od svih, zvižduće neku melodiju i na vikend-stočiću, prepunom razbacanog duhana, mota cigarete.

Pozdravljam ga i pozivam na ručak.

– Je l’ opet vojnički grah – pita kroz osmijeh.

– Nije. Riba i krompir-salata.

– E, ako je riba, eto me, trkom, ni časa ne časim, sve ostavljam!

– Koja je ovo riba – pita dok pažljivo odvaja kosti i hvali moje kulinarsko umijeće.

– Plotica. Kupio sam ih nekoliko prekjučer, u Brčkom, od nekog ribara na Savi.

– Da, da, plotica… Lovio sam je nekad, dok sam mogao i dok se imalo. Dobra riba, dobra. Eh, kako bi sad lijepo sjela čaša bijelog vina, ali znam da toga kod tebe nema.

– Testiraš me? Očekuješ da odem do granapa i kupim flašu vina?

– Pa, dobro, jesam te malo trzn’o, ono, usputni pokušaj, ništa više od toga, pa ne zamjeri.

– Nego – rekoh – reci mi, ti me dugo i dobro poznaješ, živim li ja promašen život? Ali iskreno!

– Samo si u jednom pogriješio: ostao si živjeti u Tuzli, a nije ovo ambijent za tebe. Dakle, davno si trebao otići. Što se ostalog tiče, sve je u redu, prije svega, ti si u redu, a mnogo toga si i napravio u životu, ostvaren si. Zašto me to pitaš?

– Neko mi je to rekao, nebitno ko. Neko s kim sam nekad bio blizak.

– Ma, to je lahko čitljivo. Ko god da ti je to rekao, ogledao se u tebi. To je sve, nikakva mudrost.

– I ja sam isto pomislio.

– Ma pusti to. Nego, de ti nama pristavi šerbetnjak, kahva da se popije, da koju lijepu progovorimo ili da serbes odšutimo, jer i šutnja je lijep razgovor, bezbeli za one koji to umiju i znaju. Slažeš li se?

– Potpuno. Ide kahva.

Prethodni članak

OPASNA RIJEČ

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!