O probuđenim Bošnjacima i pehlivanima: Čitajući rijetku ljudinu Enesa Ratkušića

Enes je otišao iznenada. Pojelo ga je u tišini. Prije smrti rekao je da je veća šteta da se prolije deset litara mlijeka nego da on ode s ovog svijeta. Znao je taj probuđeni Bošnjak mnogo o prolaznosti ovog lažnog svijeta. Samo mi koji smo s njime dijelili istu borbu znamo koliko nam nedostaje

Ovih dana pripremaju se izabrane kolumne i eseji književnika i publiciste Enesa Ratkušića, koji će uskoro izaći u izdanju Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine Stolac. Rahmetli Enes je na bolji svijet preselio prije nešto više od godinu, a njegovi publicistički tekstovi, koje je, među ostalim, posljednje četiri godine života pisao i za Stav, kao redovni kolumnista, više su nego dragocjeni izvor informacija o stanju Bošnjaka između 1992. i 2018. godine. Bio je punokrvni nacionalni komentator i hroničar koji je vjerno bilježio i analizirao sve bitnije političke prekretnice i društvene anomalije među Bošnjacima. Bio je mnogo više od pukog dopisnika iz Hercegovine i naprosto je nevjerovatno čitati njegov komentar iz 1996, ili 2000, ili 2002. ili 2006. godine i primijetiti da se do današnjeg dana ništa nije promijenilo. Iste muke, isti izazovi, iste podvale, iste subverzije, ista igra uz upliv novih igrača.

Zbog te činjenice, u prvi mah nas hvata nespokoj i osjećaj besperspektivnosti ili uzaludnosti, ali ako bolje promislimo, zar je drugačije bilo 1915. ili 1928. ili 1941. ili 1951. godine? Nije, bilo je gore nego je sada, a Bošnjaci su svejedno preživjeli i opstali unatoč genocidima, unatoč posvajanjima, samonijekanju i bezbroj izdaja u vlastitim redovima. Preživjeli su i zbog ljudi poput Enesa, konzistentnih, budnih i ustrajnih čuvara i tumača naše stvarnosti. Borba je to koja traje preko stotinu godina i neće stati. Trajat će.

Ipak, ostaje nejasno zašto se ljude poput rahmetli Enesa Ratkušića uzima “zdravo za gotovo”? Ova ljudina je punih 26 godina imala konzistentan stav, što je gotovo iščezla moralna vrlina kada govorimo o našim medijima i tzv. nezavisnim analitičarima. No, Enesa se, jer je pisao za dominantno nacionalne medije (osim regionalne Al Jazeere), etiketiralo režimskim novinarom, a njegovu se književnost zanemarivalo. Odnosno, ako se ne libite da pojave promatrate iz nacionalnog rakursa, ili, pak, onog kojeg determinira vjerski moral, vi ste ujedno nacionalista, šovinista i vjerski radikal. Ako ste pehlivan i imate pomični kičmeni stub, prihvatljiv ste i slavljen.  Neki drugi, Enesovi savremenici, mijenjali su ćurak po nekoliko puta. Izdali bi, a zatim bi se pokajali, bili bi ponovo prihvaćeni, a potom bi ponovo izdali. Ovo nas upozorava na postojanje vrlo niske sigurnosne kulture kod Bošnjaka kada je riječ o izboru kadrova, na jednu pogubnu naviku da je vredniji onaj koji vas nesuvislo kritizira nego onaj koji vas suvislo brani, da je vredniji onaj koji vas je izdao nego onaj koji je ostao dosljedan izvornoj ideji (ne politikantstvu).

Čitajući Enesa, dolazimo i do spoznaje da je nakon gašenja Ljiljana nastala pauza od deset i kusur godina u medijskom arbitriranju nacionalnih pitanja. U tom vremenu bošnjački intelektualci razvijali su mišiju svijest, a ako bi se neki usudio progovoriti, bio bi bestijalno napadan od horde medijskih hijena koje za sebe kažu da su baštinici nezavisnog, ugroženog i manjinskog mišljenja. Bošnjački izdajnici i pehlivani slavili su se i slave se od te iste manjine koja je umislila da može kreirati mainstream mišljenja i govora. Nerado govorimo o imenima (neka se prepoznaju) jer riječ je o općim pojavama – pa da postavimo pitanje kako je moguće da ljudi koji su nekada slovili za nacionalne arbitre u poljima bošnjačke kulture i identiteta danas zastupaju potpuno suprotan stav od onoga prije petnaestak godina? Nema drugog odgovora nego da nikada i nisu bili s nama, da su od bošnjaštva i svega što ono sa sobom nosi skrenuli pogled onda kada je ono postalo neisplativo, kada više nije donosilo ličnu dobit, i to milionsku. I zato mi danas, kada se pehlivanstvo ustoličuje kao moralni orijentir, nacionalne projekte moramo raditi besplatno, pod izglednom šansom da nas se proglasi lopovima. Ipak, sretni smo da još postoji potreba za spoznajama o nama samima, čime je i naša volja da realiziramo prateće projekte ostala netaknuta, na nesreću onih koji su se baš ponadali da je bošnjaštvo presahnulo, da je od “Preporoda” nastao “Proporod”.

Uvidom u Enesove tekstove u protoku 26 godina, mi bez ikakve sumnje možemo zaključiti da nije bio ničiji agitator i apologeta. Uočljiv je analitički odmak, a zatim i Enesu svojstven cinizam i ironija. Iako je ustaljeno mišljenje ili nametnuta etiketa dijela javnosti da su sedmičnici Ljiljan i Stav ustvari “bilteni” nacionalne politike, Enesovo pisanje, među ostalim autorima, pokazuje da postoji kritički odmak. Međutim, on se uozbiljuje s obzirom na spoznaju da rat ustvari nikad nije prestao i da se mimo oružane borbe vodi na svim ostalim poljima. U tom smislu, i u ovom broju Stava mi ispisujemo kroz naše saradnike i intervjue činjenicu da je “agresija” na Bošnjake i Bosnu u toku. Pritom se ne mislimo nikome ispričavati za svoje stavove, niti ih mislimo stubokom mijenjati da bi se u duhu pehlivanstva nekome dopali i dokazali. Njima njihova vjera, a nama naša, i alahimanet. To ne znači da se zanosimo samodopadnošću, to samo znači da nismo i nećemo biti pehlivani.

Enes je otišao iznenada. Pojelo ga je u tišini. Prije smrti rekao je da je veća šteta da se prolije deset litara mlijeka nego da on ode s ovog svijeta. Znao je taj probuđeni Bošnjak mnogo o prolaznosti ovog lažnog svijeta. Samo mi koji smo s njime dijelili istu borbu znamo koliko nam nedostaje.

PROČITAJTE I...

“Jedan dio ćemo finansirati i voditi mi iz Tuzlanskog kantona, a to je do Karaule, do tunela, a dalje onaj dio koji pripada Sarajevskom kantonu vodit će Vlada Kantona Sarajevo. Za to su odvojena sredstva u iznosu od 60 miliona KM. Ako ne bude prevelikih zahvata što se tiče tunelske izgradnje, koja je malo sporija, očekujem da ćemo u ovom periodu od tri do tri i po godine uraditi najveći dio posla”

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!