fbpx

O mrtvima sve najbolje

Ostat će upamćen i kao osoba koja je za teroristički napad u Istanbulu 2017. godine takorekuć optužila samu Tursku i predsjednika Erdogana. Bio je potpisnik “malicioznih tekstova koji se mogu opisati kao prikriveno likovanje i ‘analiziranje’ po kojem je žrtva kriva zato što je žrtva

 

“Stara ideja da novinarstvo treba biti neutralno i nikada ne zauzimati stranu samo je smeće. Kao novinar, svoju neutralnost i nepristranost morate provoditi na strani onih koji pate.” Tako je govorio Robert Fisk, jedan od najpoznatijih novinara današnjice, koji je preminuo 30. oktobra od zatajenja srca u bolnici St. Vincent u Dublinu, kamo je prošlog petka premješten iz svoje kuće u glavnom gradu Irske.

Fisk je najpoznatiji po svom izvještavanju iz Bejruta. Radio je za britanski Independent, u koji je došao nakon što je godinama radio za The Times. Fisk je s terena svjedočio krvavom građanskom ratu u Libanu, iranskoj revoluciji 1979. godine, sovjetskoj invaziji na Afganistan i talibanskoj borbi. Bio je prvi novinar koji je u planinskom utočištu u Afganistanu intervjuirao tada nepoznatog Osamu Bin Ladena.

Bio je jedan od prvih novinara koji je i lično svjedočio masakru u logorima Sabra i Shatila, gdje su kršćanske milicije hladnokrvno ubile stotine palestinskih izbjeglica. Fisk često nije bio u pravu, ali se čvrsto držao svojih stavova. Sjenu na svoj ugleda bacio je posljednjih godina života kada je postao jedan od apologeta režima sirijskog predsjednika Bashara al Assada, koji mu je uvijek omogućavao pristup područjima te zemlje zabranjenim drugim novinarima. Za razliku od ostalih novinara, Fisk je uživao privilegiju putovati Sirijom bez ikakvih ograničenja i bez službenog “saputnika”.

Ostat će upamćen i kao osoba koja je za teroristički napad u Istanbulu 2017. godine takorekuć optužila samu Tursku i predsjednika Erdogana. Bio je potpisnik “malicioznih tekstova koji se mogu opisati kao prikriveno likovanje i ‘analiziranje’ po kojem je žrtva kriva zato što je žrtva. Iz pera legendarnog dopisnika londonskog Independenta Roberta Fiska potekla je rijeka otrova, koja bi više pristajala kakvom američkom neokonzervativcu, poput Michaela Rubina, koji još ne može da preboli tursko odbijanje da bude američka odskočna daska za agresiju na Irak 2003. godine”, napisao je tada Bojan Budimac u Stavu.

On je tada podsjetio da je Fisk potrošio gomilu riječi, sarkazma i prezira za kolege koji su od 2003. godine pristajali na praksu “ugrađivanja” u vojne jedinice, patent američke administracije Busha mlađeg, da bi se devet godina poslije sam hladno “ugrađivao” u jedinice Bašarovog režima. Riječ je o novinaru koji je ispisao stranice i stranice o torturi sirijskog režima nad političkim zatvorenicima da bi 2. septembra 2012. godine objavio tekst kao “prvi zapadni novinar kojem je dopušten pristup Asadovim vojnim zatvorenicima”, u kojem je besramno napisao da su zatvorenici izražavali sreću što su uhvaćeni i uhapšeni. Samo što nije sam zatvor opisao kao rekreacioni centar.

Kada je objavljena vijest da je umro, historičar Marko Atila Hoare primijetio je kratko i jasno da je taj novinarski veteran “tokom genocida u Bosni objavio članke o ustaškom genocidu u cilju stavljanja današnjih događaja u Bosni u historijsku perspektivu”, te dodao kako Fisk nikada nije pisao o četničkom genocidu ili režimu Milana Nedića. “Fisk je bio zapažen zbog kritičkog stava prema SAD-u i Izraelu i suosjećanja s Palestincima. To ga, međutim, nije nagnalo na suosjećanje s bosanskim žrtvama ‘etničkog čišćenja’ iz 1990-ih, već na prihvaćanje narativa o srpskim počiniteljima koji su se činili najviše ‘antiimperijalistički’”, zaključio je Hoare. /N. H./

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!