Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje
, uče <em>Fatihu</em>, šapuću molbu za ispunjenje želje i natraške se udaljavaju.</p>
<p>Nažalost, a takvo šta dovoljno govori o nama, nije pouzdano poznato ni to ko je sagradio turbe niti koji bogougodnik u njemu leži, ali, kako to obično biva, tamo gdje ponestaje činjenica, ispredaju se legende, pa tako i ovo turbe ima svoju fantazmagoričnu priču koja, uz neznatna skraćenja, glasi ovako:</p>
<p>“Jedne je noći neki čovjek krenuo na jaciju u Turali-begovu džamiju. Kad je stigao, zatekao je u džamiji mnogo njemu nepoznatih ljudi koji su činili zikir. On im se pridružio i, nakon jacije, činio s njima zikir cijelu noć. Kad je nastupila zora, jedan od njih reče: ‘Eto, činili smo zikrullah cijelu noć, a sabah ćemo klanjati u Meki.’ Kako reče, tako se poče uspinjati kroz unutrašnjost munare, a kad dođe do kraja, skoči kao strelica i odleti u noć. Za njim, jedan po jedan, i ostali isto tako. Posljednji se uspeo onaj čovjek koji je krenuo na jacijski namaz, a pretposljednji se okrenu i reče mu:’ Pazi! Nemoj da posumnjaš! Potom i on skoči i odleti. I taj čovjek, trenutak prije no što skoči, pomisli: Dragi Bože, nisam ja ptica da bih mogao letjeti. Zatim skoči, pade na zemlju i ispusti dušu. Na tom mjestu ljudi mu izgradiše turbe.”</p>
<p>Mada sam ovo narodno predanje čuo još kao dječak, tek relativno skoro – gledajući, onako usput, beskrajno spori tok obnove, tačnije izgradnje nove “Poljske” džamije na mjestu stare, oronule i porušene – sinu mi misao kako je Turali-begova džamija, kao i svaka druga u Bosni, okrenuta ka jugoistoku, u pravcu Meke, dok se turbe nalazi s njene zapadne strane, a što, opet, upućuje na zaključak kako su ljudi-ptice, kao i onaj neodlučni zakir, skakali bezmalo na suprotnu stranu, poprilično u pogrešnom smjeru. “Sitan” detalj koji je narodnom pripovjedaču očito promakao.</p>
<p>Najstarije tuzlanske džamije više nema. Srušena je. Na njenom je mjestu izgrađena nova. Za razliku od prethodne, koja je bila u ravni s ulicom, novoizgrađena džamija “spuštena” je nekoliko metara ispod nivoa ulice (silom prilika uslijed trusnog tla ili, možda, po zamisli nedarovitog projektanta koji je i inače maksimalno i iznimno neuspješno eksperimentirao na njoj, “kiteći” je pri tome neislamskim elementima), čime je bitno narušena njena nekadašnja ambijentalnost i skladna uklopljenost u prostornu matricu, dok se krov džamije – očito i zamišljen i skrojen u duhu “sakralne postmoderne” – nesrazmjerno sićušan i klasičnog piramidalnog oblika (eh, tu se već bude prve sumnje), doima nedovršenim i, prije svega, nepokrivenim. Simbolika?</p>
<p>Kako god, a bez namjere da šire i dublje otvaram temu koju sam tek uzgredno načeo, ovu džamiju, koja i dalje nosi ime Turali-bega i još uvijek je “najstarija”, osim što ne posjećujem, kad god je to moguće zaobilazim u širokom luku, jer naprosto, prije svega vizualno, a potom i unutarnjim čulima, ne osjećam je i ne doživljavam kao islamsku bogomolju.</p>
<p>Stoga, nadležnim instancama i odgovornim ljudima upućujem dobronamjeran, iskren i jednostavan poziv: poduzmite potrebne mjere i korake kako bi ova džamija, ponajprije vizualno, zaista to i bila. Učinite to.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
NAJJAČI BRATSljedeći članak
Smrt Juanite Colon
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo