fbpx

O jednoj anarhičnoj kulturi sjećanja: Nije samo važno šta pamtimo, nego i kako pamtimo

Šta će našoj zajednici poručivati i kakve će joj pouke slati ti spomenici jednog dana kada više ne bude živih učesnika ili onih koji se makar iole sjećaju perioda Agresije? Kakav će se identitet formirati na osnovu toga? Izgleda da “nadležni i odgovorni” ovoga nisu bili svjesni pa se ovo pitanje prepustilo lokalu, što je stvorilo opasan intelektualni vakuum, koji je vrlo brzo popunjen od vanjskih centara, a oni bi željeli, u skladu s vlastitim ideološkim agendama, oblikovati i spomeničku i kulturu sjećanja bošnjačkog naroda

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Juni u Sarajevu jedan je od onih mjeseci kada se medijski i javni prostor ispune obljetnicama, obilježavanjima i prisjećanjima na pojedine značajne datume iz perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Iako se na prvi pogled čini da veliki broj komemorativnih manifestacija i javnih saopćenja boračkih udruženja, općinskih organa, istaknutih učesnika ili stranačkih tijela govori o postojanju zdrave i koherentne kulture i politike sjećanja, a koja ima dugoročnu društvenu ulogu, to, nažalost, nije slučaj. Štaviše, ovo važno pitanje od nacionalnog značaja tretira se kao stvar lokalnih sredina, udruženja, medija ili političkih organizacija, i to po principu dobrovoljnosti, a što neminovno dovodi do partikularnih pristupa, anegdotalizma, amaterizma i proizvoljnih tumačenja.

Nakon što su prošle gotovo tri decenije, postaje jasno da je izostanak promišljene i koherentne politike kulture sjećanja na nacionalnom nivou proizveo ozbiljne abnormalnosti koje se odnose ne samo na spomeničku već i ukupnu bošnjačku kulturu sjećanja koja je danas pod žestokim napadom “izvana”.

ZABORAVLJENO SARAJEVSKO RATNO LJETO

Nigdje se to ne može bolje primijetiti nego na načinu na koji se u Sarajevu obilježava operacija “Ljeto 92”, prvi pokušaj deblokade Sarajeva iz juna 1992. godine, te bojevi i bitke koji su se odigrali u sklopu ove operacije. Pojava da se bitke i akcije iz ove operacije obilježavaju gotovo svaka za sebe, parcijalno, izvan konteksta u kojem su se dešavale, ima negativne posljedice na samo sjećanje današnjih, ali i kolektivnu memoriju sutrašnjih generacija. Izdvajanje događaja iz njihovog šireg konteksta dovodi do zaboravljanja stvarnih razloga zbog kojih su se uopće i odigrali, a što kao rezultat ima otvaranje prostora za zlonamjernu reinterpretaciju i reviziju cijele Opsade Sarajeva, i to iz ideoloških ili političkih razloga, te svojevrsnu minimalizaciju vojne dimenzije odbrane grada koja se uglavnom svodi na pojedinačne okršaje naizgled lišene dublje svrhe. A činjenica je da nije riječ o nekakvim izoliranim borbama mahalskih milicija već da su se borbe, vođene u periodu od 6. pa do 26. juna 1992. godine, u kojima je poginulo 199, a ranjeno 736 branitelja, pripadnika Regionalnog štaba TO Sarajevo, odvijale u kontekstu oslobodilačke operacije “Ljeto 92”, ali i direktive agresorskog Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH od 6. juna o namjeri zauzimanja pojedinih dijelova grada kako bi Sarajevo presjekli na dva dijela.

Umjesto odgovarajućeg “integralističkog” tretmana junskih dešavanja u Sarajevu, imamo pojavu da se odvojeno i zasebno tretiraju borbe za Orlić, Trebević, Vraca, Zlatište, Kromolj / Poljine, Hrasno Brdo, te se odvajaju borbe vođene unutar opsadnog prstena od onih koje su vođene izvana, a što je sve u javnosti stvorilo konfuznu sliku, otvarajući time prostor za maliciozne reinterpretacije svih ovih događaja.

Poseban problem predstavlja gotovo pa smišljeno ignorantski način na koji mediji već decenijama tretiraju ovu temu uporno stavljajući naglasak na anegdote, pristrana tumačenja pojedinaca ili čak i “urbane mitove”, izbjegavajući da kao izvor koriste relevantnu literaturu poput monografije 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

S druge strane, treba uzeti u obzir i to da su se dugo kao najutjecajniji izvori u vezi s vojnom dimenzijom Agresije koristili ili novinski članci iz tog perioda ili memoarska građa koja uz sve svoje vrline ima i ogroman nedostatak zbog posvemašnje subjektivnosti autora. Tim više što su sve operacije deblokade Sarajeva bile vrlo krvavi no, na kraju, neuspješni poduhvati, pa se većina prisjećanja, u skladu s fenomenom da “pobjeda ima mnogo očeva, a da je poraz siroče”, uglavnom svela na bijeg od bilo kakve odgovornosti za neuspjeh i pokušaje da se ona prebaci na tuđa ramena. To je dovelo do toga da je široj javnosti, van uskih krugova direktnih učenika i profesionalnih historičara, pogotovo generacijama rođenim nakon Agresije, cijeli taj period u najboljem slučaju mutan i maglovit. Čuju za neki datum, pročitaju imena zaslužnih ili poginulih, saznaju i za lokacije na kojima su se događale borbe, ali su im potpuno nejasni kontekst, povod i razlog i ne razumijevaju kako se svi ti događaji uklapaju u sliku odbrane i Opsade Sarajeva. Slično je i s komemorativnim manifestacijama koje su redovno na nivou općine ili mjesne zajednice, dok je najteža situacija sa spomeničkom kulturom, koja u vezi s junom 1992. godine praktično i ne postoji unatoč tome što se smatra da je 8. juna poginulo najviše sarajevskih branitelja u jednom danu, te da je ovo mjesec najvećeg stradanja stanovnika Sarajeva tokom četverogodišnje Agresije.

MIROTVORNI VANDALIZAM I REVIZIONIZAM

No iako je operacija “Ljeto 92” najizrazitiji primjer šta se desi kada nema osmišljene nacionalne politike sjećanja, to je ipak tek jedan od mnogih. Spomenička kultura vezana za Agresiju na Bosnu i Hercegovinu primjer je potpune anarhije u javnom prostoru jer se spomenici kreću od izuzetno uspjelih i evokativnih pa do krajnje promašenih i krajnje ponižavajućih. Sve je teže time što upravo javni prostori, i ono što ih obilježava, učestvuju u kreiranju identiteta jedne zajednice. To nije samo pitanje estetike, ukusa ili stila već i poruke i pouke koja se želi odaslati budućim naraštajima te svjesnog izbora kako se i čega treba sjećati. Šta će našoj zajednici poručivati i kakve će joj pouke slati ti spomenici jednog dana kada više ne bude živih učesnika ili onih koji se makar iole sjećaju perioda Agresije? Kakav će se identitet formirati na osnovu toga? Izgleda da “nadležni i odgovorni” ovoga nisu bili svjesni pa se ovo pitanje prepustilo lokalu, što je stvorilo opasan intelektualni vakuum, koji je vrlo brzo popunjen od vanjskih centara koji bi željeli, u skladu s vlastitim ideološkim agendama, oblikovati i spomeničku i kulturu sjećanja bošnjačkog naroda.

Izostanak bilo kakvih smjernica, propisanih estetskih normi i organizirane politike spomeničke kulture doveo je do toga da se spomenici vezani za odbranu od Agresije kreću od grandioznog šesnaestmetarskog spomenika u obliku ljiljana okruženog stećcima podignutog na koti Bandera kod Gradačca pa do postmoderne grozomornosti koja podsjeća na limenu štipaljku, a koja “krasi” park jednog novogradskog sarajevskog naselja. Zbog navedene anarhije, imamo pojavu drskog uplitanja u bošnjačku komemorativnu i spomeničku kulturu od kojekakvih bjelosvjetskih mirotvornih organizacija i aktivista koji se pokušavaju nametnuti kao arbitri koji će odlučivati o mjestu i izgledu spomenika. Takve grupacije već neko vrijeme problematiziraju komemorativnu kulturu vezanu za odbranu od Agresije jer su svjesni kakav značaj ima obilježavanje javnog prostora za identitet jedne zajednice. Njihova je namjera da spomenici imaju funkciju, ne podsjećanja na Agresiju i borbu protiv nje, već što bezbolnijeg prevladavanja onoga što se desilo po svaku cijenu i uz najmanju moguću dozu nelagode za sve “zaraćene” strane, baš kao da je riječ o nekoj prirodnoj nepogodi.

Da im to polazi za rukom, pokazuje primjer spomenika specijalcima MUP-a RBiH. Ovaj spomenik, koji se trebao postaviti kod Druge gimnazije u Sarajevu, pojedini “mirotvorci” i “pacifisti” proglasili su “isuviše militantnim”, te su na kraju uspjeli zaustaviti njegovu izgradnju, prije svega zato što je načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić popustio pod njihovim pritiskom, a što još jednom pokazuje koliko je opasno da lokalne sredine imaju glavnu riječ u stvarima od nacionalnog značaja.

Na sceni je i svojevrsna “humanitarizacija” čitave Agresije, ali naročito Opsade Sarajeva. Kao dominantni narativ, nameće se “nesretni” sukob između nespecificiranih “zlih ljudi” u koji su “nevini građani” uvučeni protiv svoje volje. U toj su priči glavni heroji zapravo “dobri humanitarci” i “mirotvorci” koji su poduzimali sve što su mogli kako bi “zlo i ludilo prestalo”. Predimenzioniraju se izvjesni “civilni” aspekti Opsade Sarajeva, dok se studiozno ignorira vojna strana, pa proistječe da se Sarajevo odbranilo umjetničkim performansima, podrumskim kružocima, zajedničkim čitanjima, izborima za mis i muzičkim koncertima, a ne oružanom borbom koja se tumači tako da ona nema logiku ili kontekst.

Ovo je praćeno i pokušajima kidnapiranja i monopoliziranja komemorativnih manifestacija kojima se podsjeća na zločine nad građanima Sarajeva, a iste te struje konstantno problematiziraju i svaki spomenik ili spomen-ploču koja nije “inkluzivna”, svaki spomenik koji krši “političku korektnost” zato što konkretno govori ko je žrtva, a ko je zločinac. Postoji otvoren pokušaj da se utječe na načine na koji se izučava historija u školama putem nametanja “alternativnih kurikuluma” i uopće uvođenja novih nastavnih planova i programa te kojekakvih “multiperspektivnosti” i “nove paradigme”, a iza čega stoje boljševički nastrojena grupica jugonostalgičnih nastavnika s Filozofskog fakulteta u Sarajevu te njihovi strani sponzori. Promoviraju se inicijative da veterani Armije RBiH i “borci” tzv. VRS-a zajedno obilaze stratišta i ratišta, kao da je riječ o pripadnicima dvije podjednako legitimne i moralne vojske, ljudima istih moralnih kvaliteta koje je, eto, neko “odozgor” zavadio, kao da jedni nisu bili pripadnici jedine legalne oružane sile, a drugi pripadnici i učesnici udruženog zločinačkog i genocidnog poduhvata. Do čega dovodi nametanje i dominacija takvih narativa, možemo, recimo, vidjeti po tome da se u stranim filmovima Agresija na Bosnu i Hercegovinu prikazuje kao nekakav postapokaliptični sukob lutajućih bandi, gdje nije jasno “ko pije, a ko plaća”, ili da nekada indiferentni, srbofilni i strašljivi unproforci danas snimaju sasvim ozbiljne “dokumentarne” filmove u kojima tvrde da su oni odbranili Sarajevo. To nisu nevažne sitnice, to je doslovno popularna kultura.

DUGOTRAJNE POSLJEDICE

Ne treba zaboraviti da sve to ima i svoju političku dimenziju jer pojedine politike crpe svoje političke legitimitete iz pojedinih perioda historije. Reinterpretirati neki period historije, minimalizirati njegov značaj, gurnuti ga u zaborav ili ga prikazati u drugačijem svjetlu znači ujedno i uspješno delegitimirati onu političku ideju koja crpi svoje vrijednosti, svoje historijske akreditive, sam svoj raison d’etre iz tog partikularnog perioda.

Postoji direktan politički interes da se iskoristi odsustvo osmišljene i organizirane bošnjačke politike sjećanja kako bi se događaji iz perioda Opsade Sarajeva prikazali u drugačijem svjetlu te kako bi se delegitimizirala politička ideja koja je organizirala i povela odbranu Sarajeva, a relegitimizirala ona koja je Opsadu u najboljem slučaju prespavala i izbjegla, a u najgorem joj pripomogla. To je više od pitanja ove ili one stranke jer je riječ o fundamentalno različitim političkim idejama koje imaju potpuno suprotne poglede na budućnost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. U takvim stvarima ne postoji vakuum, barem ne dugotrajan, i od životne je važnosti da se konačno uspostavi seriozna, koherentna i pažljivo promišljena politika sjećanja, da se u njeno osmišljavanje uključe dobronamjerni, ali obrazovani ljudi te da se povede računa o odbrani javnog prostora, u svakom njegovom smislu, od nasrtaja onih koji bi da ga koriste kako bi “dekonstruirali i demistificirali bošnjački etnonacionalni narativ”.

 

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!