fbpx

“O Genocidu treba pričati tokom cijele godine”

Esnefa Smajlović-Muhić, autorica knjiga “Život prije i poslije Srebrenice” i “Majka Hatidža”

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Esnefa Smajlović-Muhić rodila se 1973. godine u Srebrenici. Godine 1991. završava Srednju trgovačku školu u Ljuboviji u Srbiji. Početak rata zatječe je u rodnom gradu, a 1993. godine, s ranjenim mužem i ranjenim bratom, helikopterom biva prebačena na slobodnu tuzlansku teritoriju, gdje ostaje živjeti i raditi. Esnefa je članica Instituta za istraživanje genocida u Kanadi. Učesnica je Šeste međunarodne konferencije Sarajevo i svijet, koju je organizirao Međunarodni forum “Bosna” pod nazivom “U pandemijskim vidicima”. Njen rad bio je na temu Uz sjećanja na srebrenički genocid. Ekonomiju je diplomirala 2014. godine, a nakon obavljenog pripravničkog staža, baš u to vrijeme, njen muž zajedno s Naserom Orićem biva optužen za ratne zločine.

“S mužem sam bila zajedno sve vrijeme, naša borba u vezi s ovim procesom trajala je tri godine i tri mjeseca. Na sve su načine pokušali izjednačiti žrtvu s agresorom, ali, hvala dragom Allahu, oni su oslobođeni ovih optužnica, sve je odbačeno. Baš u to vrijeme, vjerovatno zbog svih tih događaja, počinjem pisati svoju prvu knjigu Život prije i poslije Srebrenice. Dok sam bila mlađa, uvijek sam imala želju i misao da ću nekad, kada budem starija, napisati knjigu u Srebrenici. Događaji koji su se u to vrijeme dešavali samo su me pomogli i dali mi dodatnu snagu da to realiziram. Jedne prilike bila sam u Srebrenici, padala je kiša, a ja sam stajala na terasi ispred kuće i samo sam u trenutku pred sobom imala kompletan sadržaj svoje buduće knjige. Nemalo zatim bacila sam se na posao, izolirala sam se i završila svoju knjigu 2017. godine”, prisjeća se Esnefa.

Knjiga Život prije i poslije Srebrenice autobiografsko je djelo koje ima književnu, historijsku i ličnu vrijednost, s Esnefinom posvetom rahmetli babi Omeru. Ovo je jedna u nizu priča velikog broja podrinjskih porodica. Esnefa naglašava da je njena vodilja u pisanju bila ta da se ne zaborave žrtve Genocida Srebrenice i Podrinja. Knjiga je koncipirana u tri tematska poglavlja.

“Kada je počela Agresija, imala sam devetnaest godina. Imala sam svoje mladalačke snove kao i kompletna moja generacija i svi ljudi bez obzira na dob. Ono što me ponukalo da napišem svoju prvu knjigu, na kojoj sam počela raditi krajem 2017. godine, a koja je u junu 2018. ugledala svjetlo dana, jeste stradanje mog babe u Genocidu u julu 1995. godine, ranjavanje mog sedamnaestogodišnjeg brata 1993. godine, a ponukao me i put mlađeg od moje braće, koji se na putu života i smrti u julu 1995. razdvaja s babom i nakon sedam dana prelazi na slobodnu teritoriju. U knjizi je detaljno opisan njegov sedmodnevni put spasa i upravo to, kao i svaki nišan u Potočarima, svaki šehid koji je pao na bosansku zemlju, svaka rasuta kost po podrinjskim šumama i brdima, svaka majčina suza koja natapa serdžadu za ubijenim sinom, kao i živi koji svjedoče o ratnim strahotama, mene zadužuju da pišem o ovoj temi. Moja porodica Smajlović u genocidu strada zaredom u tri koljena, moj babo, amidža, amidžići, djed, djedova braća, djedovi bratići, djedovi sestrići itd. Narativ genocida je u Drugom svjetskom ratu započet nad porodicom Smajlović, a dovršen u julu 1995. godine”, potcrtava Smajlović-Muhić.

Drugi dio knjige bavi se novim životom, poslijeratnim periodom povratka u Srebrenicu, kako bi se porušeno obnovilo. Esnefa kaže da se obično misli na smrt, bol, jauk i očajavanje kada se spomene Srebrenica. “Ja sam kroz sudbine likova koje sam obrađivala u knjizi pokazala da smo mi vrijedan, otvoren, radišan, ekstremno hrabar narod te da u nama leže ogromna snaga, pozitivni duh, srdačnost, a to najbolje pokazuju i događaji koji su obilježili dio naših života – Agresija iz koje smo mi izašli još jači. Svakom rečenicom u mojoj knjizi nameće se osnažena tragika u paralelnom prikazivanju vremena prije i poslije pada Srebrenice. I upravo taj život poslije pada Srebrenice nije više isti život. Kao ni ljudi, sve je napuklo, bolno, ali opet prkosno da živi, da nastavi dalje. Tako je i mene moj bosanski i bošnjački bunt tjerao da zajedno sa svojom majkom 2008. godine počnem obnovu roditeljske kuće u Srebrenici. I uspjela sam hvala Bogu. Uzela sam sebi u amanet da održavam imanje i kuću koju je moj babo gradio. Htjela sam prikazati i život poslije rata jer sam mišljenja da se, gdje god živjeli, može posjećivati svoja rodna gruda i ne dati da nas preplavi zaborav. Za mene je izuzetno važno da moja zemlja bude očišćena, livada pokošena, kuća koju je moj babo gradio održavana i uredna. Smatram da time vraćam dio duga ljubavi i poštovanja koje mi je pružao moj otac. Borba, snaga, opstanak na svojoj zemlji ono je što prati narod Srebrenice i cijelog Podrinja.”

Pisanje je sloboda koja ne zna za granice, to je Esnefin moto. Tvrdi da pisanje iziskuje vrijeme, osamu, tišinu, te da na momente čuje otkucaje vlastitog srca koje je na trenutak znalo zatreperiti od uzbuđenja nastalog zbog napisanih redova i probuđenih sjećanja. Uvijek sebe podsjeća da Srebrenica nije samo mjesto tragedije, smrti i genocida, nego i mjesto njenog djetinjstva, mladosti i budućnosti. Stalno naglašava da Srebrenica obiluje prirodnim ljepotama i da je to zapravo zračna banja, gdje nebo ima najčistiju plavu boju i gdje je priroda skoro pa netaknuta.

“Srebrenica je mjesto koje ima mnogo obrazovanih mladih ljudi kako povratnika, tako i onih koji žive u Federaciji i širom svijeta. To zapravo potvrđuje činjenica da su znanje i obrazovanje najbolja investicija za budućnost bez obzira u kojem vremenu živjeli. Poštujem sve ljude bez obzira iz kojeg kraja potječu, a koji imaju pijetet prema žrtvama Srebreničkog genocida i koji o tome pišu. Mišljenja sam da preživjela žrtva, koja je gledala smrti u oči i bila svjedok svakodnevnih umiranja, treba pisati o svojoj tragediji. Emocije žrtve prenesene na papir imaju svoju itekako značajnu vrijednost. Ništa ne može zamijeniti svjedočenja žrtve Genocida kojima su ubijeni članovi porodice. Nije i ne može biti isti narativ preživjele žrtve Genocida i onog ko je vrijeme Agresije proveo negdje u Evropi ili na nekom drugom kontinentu u toplom okruženju. Jedno je saosjećanje s preživjelom žrtvom, a sasvim nešto drugo je kada to doživiš na svojoj koži. Svako svjedočenje preživjele žrtve Genocida potrebno je nama samima, ali i budućim generacijama kako bi znali kroz šta smo mi prolazili i da se više nikad ne dovedemo niti mi niti oni u stanje u kojem smo bili 1992. godine, kako se genocidi više ne bi ponavljali. Samo kroz kulturu sjećanja, ne zaborava, dijaloga o Genocidu to možemo postići”, poručuje Smajlović-Muhić.

Esnefa kaže da je dugo sebi postavljala pitanje zašto tek sada piše u ovim godinama, zašto nije pisala kada je imala 25 ili 30 godina. “Mislim da je to stvar vremena i da trauma koju nosimo u sebi prosto doživi trenutak kada treba da je se oslobodimo. Teško je revitalizirati prošlost i suočiti se s njom. Svako pričanje izaziva iznova novu bol i nove rane. Treba izuzetno mnogo snage da se iznova prežive svi oni teški trenuci koje smo pohranili i zaključali u dubinu duše. Odlučila sam sve te trenutke prenijeti na papir zbog sjećanja na ljude koji su obilježili najljepše godine mog djetinjstva i mladosti. Moja namjera je da čestita djela mog babe budu upamćena kroz sadržaj moje knjige koja zauvijek ostaje kao historijski dokument i svjedočenje preživjele žrtve Genocida za buduća pokoljenja. Nadam se da će Život prije i poslije Srebrenice pomoći da se naša mladost odgaja na istinskim vrijednostima, na primjerima herojstva njihovih očeva i svih bosanskih sinova koji nisu tražili ništa zauzvrat, a davali su sve. Konačno, moja će knjiga pripomoći da mi Bošnjaci pobijedimo tešku bolest koja se zove zaborav, a koja nas je pratila više od jednog stoljeća.”

Knjiga Život prije i poslije Srebrenice imala je više od trideset promocija organiziranih s namjerom da se Genocid u Srebrenici spominje tokom cijele godine, a ne samo mjesec pred dženazu. Promocije su održane kako u bosanskohercegovačkim gradovima, tako i u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Holandiji. Vrlo brzo iskazalo se veliko interesiranje za ovu knjigu pa je štampano i njeno drugo izdanje. Esnefa se zatim odlučuje objaviti i prijevode Života prije i poslije Srebrenice. Prvo izdanje objavljeno je 2018. godine, izdanje na engleskom jeziku Life Before and After Srebrenica također 2018. godine, drugo izdanje na bosanskom jeziku 2019. godine te izdanje na turskom jeziku Srebrenitsa Öncesi ve Sonrasinda Hayat 2020. godine.

U ljeto 2018. godine na bolji svijet seli Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”. Skoro dvije godine nakon toga, 29. maja 2020. godine, objavljena je druga knjiga Esnefe Smajlović-Muhić – Majka Hatidža. U knjizi je prikazan život od rođenja do preseljenja na ahiret ove srebreničke majke. Važni događaji i podaci vezani za Srebrenicu nalaze se na jednom mjestu u ovoj knjizi koja je naučno-historijski i hronološki dokument kojim je prikazana slika agresije na Srebrenicu, detaljan opis pada Srebrenice od 6. do 11. jula, organiziranje majki u udruženja, traženje ubijenih bošnjačkih civila po masovnim grobnicama, izgradnja Memorijalnog centra. Knjiga govori i o povratku u Srebrenicu, procesuiranju ratnih zločinaca, a sve kroz prizmu života majke Hatidže. Sva poglavlja prate i fotografije na pedeset stranica koje hronološkim redom prikazuju život majke Hatidže.

Esnefa tvrdi da je mogla pisati o majci Hatidži kao o jednoj od 11.000 majki iz Srebrenice i Podrinja kojima su u Agresiji ubijeni sinovi, muževi, braća, očevi, rođaci. “Ali sam ubrzo shvatila da to nije dovoljno. Na taj način ne bih zapravo mogla dati potpunu sliku nemjerljivog doprinosa majke Hatidže i njene velike i teške bitke koju je vodila sve do kraja svog ovozemaljskog životnog puta. Namjera mi je bila da prikažem njen život od samog rođenja, odrastanja, djevojaštva i udaje, rođenja djece, ispraćanja djece u školu, gradnje porodične kuće, harmonije koja je vladala u njenoj porodici i kako se sve to gasi i nestaje agresijom na Bošnjake u Srebrenici. Tek onda nastaje teška bitka za majku Hatidžu kada spozna da je ostala sama i kad sebi uzima u amanet da ostatak života podredi borbi za istinu i pravdu kako bi se u svakom dijelu svijeta čulo da su njeni sinovi i muž nepravedno ubijeni samo zato što su se tako zvali i samo zato što su bili Bošnjaci i muslimani. Ono što majku Hatidžu čini posebnom jeste što je uvijek naglašavala da nije samo ona majka koja je ostala bez sinova, već da ih je na hiljade. Uvijek je ispred svoje tragedije stavljala druge majke i njihovu tragediju. Zapravo, moja je namjera bila da se ovo vrijedno i čestito ime trajno pamti i da ga buduće generacije otkrivaju u što autentičnijem svjetlu, kako bi što bolje razumjeli naše vrijeme kroz Hatidžin životni put.”

Smajlović-Muhić za kraj razgovora podsjeća da je rahmetli majka Hatidža jedna od 100 najvažnijih Bošnjaka u posljednjih stotinu godina. Branioci Srebrenice i Podrinja bili su u borbi skoro četiri godine, dok je trajala Agresija na Bosnu i Hercegovinu, a borba majke Hatidže trajala je 23 godine u miru.

“Nemjerljiv je doprinos majke Hatidže za Bosnu i Hercegovinu, Srebrenicu i njen narod. Kao autor knjige, a kroz svoj istraživački rad, imam dobar uvid, odgovorno tvrdim da je majka Hatidža više od bilo kojeg političara u Bosni i Hercegovini, od ljudi iz Srebrenice i Podrinja, dala doprinos vezan za Srebrenicu od rata do svoje smrti. Ova izuzetna žena zaslužuje beskrajan ponos i poštovanje od svih nas. Međutim, njeno ime još nema zasluženo mjesto u našoj državi. Kao autor knjige Majka Hatidža, kao članica Udruženja ‘Srebreničke majke’ i kao neko ko pripada zajedničkoj porodici iz koje potječe majka Hatidža, imam nijet u skorije vrijeme, ako Bog da, podnijeti inicijativu nekim općinama da se po njenom imenu zovu škole, ulice, trgovi. To je najmanje što možemo uraditi za nju”, smatra Esnefa Smajlović-Muhić.

 

PROČITAJTE I...

Sarajevska Općina Centar i načelnik dr. Nedžad Ajnadžić, u saradnji sa BZK „PREPOROD“ i izdavačkom kućom „KNJIGOLJUBAC“ pokrenula je akciju prikupljanja knjiga za prvu bošnjačku biblioteku u Crnoj Gori. Cilj je prikupiti bibliotečku građu s fokusom na temu historije Bosne i Hercegovine, historije Bošnjaka, historije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, kulture, lingvistike, prava, ekonomije i svih ostalih područja bitnih za obrazovanje mladih.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!