fbpx

O “BUDALAMA”, BEZOBRAZLUKU I NEKULTURI

Svi mi koji smo prošli kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj mjeri, kako je koga zapalo – fasovali smo PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu otišli u havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i baš onako revno, bez predaha, rade svoj podmukli posao. Doduše, dijagnozu nemam, bio sam na tim pregledima i doktori su rekli da sam uredu, nisu mi prilijepili šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put noću spavao

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

– Ljudi su stvarno budale. Svi, ali baš svi, uključujući i moje ukućane, otvoreno ili iza leđa, govore za mene da sam budala, a ja kod kuće imam kamaretinu medicinskih potvrda u kojima, crno na bijelo, jasno piše da to, u šta me svakodnevno uvjeravaju, zaista jesam. I šta sad da radim? Da im poturam pod nos te papire i potvrđujem već potvrđeno, a sve zato ne bi li me konačno ostavili na miru! Ili, još lakše, da nosim majicu s natpisom – Ja sam budala! Pa, takvi me, ustvari, raspamećuju, a ne PTSP, ne povreda glave uslijed detonacije od koje sam doslovno poletio i skršio se, ne druge dijagnoze, da ih ne nabrajam… – reče mi u dahu moj dobri prijatelj I.

– Nemoj tako! Nisi ti nikakva budala, daleko od toga. Svi mi koji smo prošli kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj mjeri, kako je koga zapalo – fasovali smo PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu otišli u havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i baš onako revno, bez predaha, rade svoj podmukli posao. Doduše, dijagnozu nemam, bio sam na tim pregledima i doktori su rekli da sam uredu, nisu mi prilijepili šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put noću spavao, možda, ako se ne varam, početkom proteklog proljeća.

– Stvarno? A lijekovi?

– Sve sam probao, ništa, nikakve fajde. Ja sam ti k’o Đorđe Balašević.

– Šta je s njim? Ni on ne spava noću?

– Ne, već dugi niz godina.

– Možda je to posljedica posla kojim se bavi, muzičari su noćne ptice.

– Moguće.

– Ma, pustimo to, nego sve hoću da te pitam, a uvijek zaboravim, i ne pitam bez razloga, poslije ću ti reći i zbog čega – uviđaš li u ovom haosu, neredu, u ovom nečemu što samo nalikuje na nešto što se životom zove, a daleko je, predaleko od iole uređenog, posloženog života, uviđaš li, dakle, razliku između nekulture i bezobrazluka?

– Naravno.

– Kakvu?

– U biti, nekultura je neukost, a bezobrazluk osionost. A ako ovu elementarnu postavku proširimo i produbimo, ako sagledavamo cjelokupnu sliku našeg zaista jadnog kolektivnog stanja… Ama, je li ti to mene testiraš? Predobro te poznajem i siguran sam da ti je odgovor na pitanje koje si mi postavio savršeno jasan!

– Dobar, dobar! Da, ovo jeste bio test, ali, aferim, brzo si me pročitao, baš brzo!

– Pa, šta s tim? I, na koncu, zašto to radiš? Zbog čega?

– Ama, želio sam s tobom podijeliti jednu snažnu, indikativnu impresiju, naoko je banalna, ali mnogo govori o nama, o našem stanju, pa eto… Vidi! Jučer u granapu, iz onog izloga s povrćem i voćem ispred, biram nešto, stavljam u vrećice i krećem unutra da se to izvaga i da platim. Međutim, u tjeskobnom je granapu mlađa žena s dvoje djece – dječakom od otprilike četiri godine i bebom u kolicima. Stojim ispred, čekam da obavi kupovinu i to traje. Ona je neodlučna, uzme nešto pa ostavi, pa prodavačicu zapitkuje šta je bolje, ovo ili ono, pa joj se ne dopada ni ovo ni ono, želi nešto treće, ja i dalje stojim, šutim, čekam, ona me katkad pogleda, kratko, nezainteresirano i nastavlja uzimati i ostavljati ovo ili ono.

Konačno, završava kupovinu, polahko, bez žurbe, pakuje kupljeno u vrećice pa beskrajno sporo slaže sve to u nekakvu torbu, zatim iz torbe na dječijim kolicima vadi flašicu s vodom, pije polahko, gutljaj po gutljaj, gleda u mene ili kroz mene, šta znam, i, prije no što ću reagirati, otpočinje razgovor s prodavačicom, baš onako kao na ulici, iz kojeg doznajem da je profesorica engleskog jezika i da radi u obližnjoj osnovnoj školi.

“Oprostite ako vas prekidam u ugodnom ćaskanju, ali postoji li ikakva mogućnost da uđem i platim ovo što sam uzeo”, rekoh kroz zube, na rubu živaca. “Pa, uđi, ko ti brani”, osorno odgovori “profesorica”, presiječe me pogledom punim prijezira i izađe van. Ništa nisam rekao, a i kakva korist, samo bih se u sasvim izvjesnoj besmislenoj raspravi bespotrebno uzrujao.

E, to je klasični primjer bezobrazluka, pošasti koja se ubrzano širi i evidentna je svuda oko nas, na svakom koraku, i, po ko zna koji put sam to ustvrdio, mnogo je gora i opasnija od bilo kakve nekulture. Eto, to sam želio podijeliti s tobom i, molim te, oprosti zbog onog testiranja, omaklo mi se. Pa, šta ti kažeš na sve ovo?

– Zakasnili smo, moj prijatelju.

– Na šta?

– Davno smo trebali otići iz ovog grada, davno.

– Misliš da bi negdje drugdje bilo bolje?

– Opet trik pitanje, ali nejse. Ne znam da li bi bilo bolje, a nije više ni važno, vrijeme nam je nepovratno iscurilo.

– Pa, šta da se radi?

– Ono što je moguće, živjeti život onakav kakav jeste, ne žaliti se i uživati u svakom trenutku mira i spokoja. Idemo na kahvu! Ja častim!

– E, to volim čuti, naročito kad ti častiš!

– Znam, znam, odavno si istestiran.

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!