fbpx

Nužna je obnova intelektualne tradicije muslimana

Nauka o kosmosu, nauka o duši, William C. Chittick; “El-Kalem”, 2019. godine, 177 stranica

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Prije nekoliko sedmica publicirana je u izdanju “El-Kalema” i izvanrednom prijevodu Harisa Dubravca knjiga Williama C. Chitticka Nauka o kosmosu, nauka o duši. Riječ je o jednom od najvažnijih djela ovog savremenog filozofa i interpretatora klasičnih filozofskih tekstova orijentalno-islamske civilizacije. Sama knjiga otvara mnoštvo izuzetno važnih tema, njen veći dio posvećen je prepoznavanju, definiranju i implikacijama proizišlim iz razlika između dvaju modela znanja u orijentalno-islamskoj kulturi.

Riječ je o naqli, prenesenom znanju (jezik, historija, pravo…), i akli, intelektualnom znanju (matematika, fizika, filozofija…). Traganje za intelektualnim znanjem kojem je cilj bio samospoznaja i razumijevanje čovjekove pozicije u svijetu, objašnjava Chittick, poduzimalo se na dva široka polja naučavanja: filozofiji i sufizmu. “Filozofija je izgrađena na logičkim i racionalnim metodologijama koje su sistematizirali Grci, a sufizam se bazira na kontemplativnim tehnikama usvojenim od Vjerovjesnika”, pojašnjava autor, ističući da se ove nauke razlikuju od prenesenih nauka potvrđivanjem da se značenja stvari u svijetu ne mogu naći bez istovremenog nalaženja značenja sopstva koje spoznaje. Shodno tome, intelektualna tradicija u široj perspektivi podrazumijeva poništavanje oštre razlike između subjekta i objekta, razlike koja je bila preduvjet za uspon onoga što prepoznajemo kao modernu nauku.

Na ovoj razini Chittick otvara izuzetno važnu temu odnosa prema nauci i poziciji klasičnih naučnih modela u savremenom svijetu. Kritizirajući savremene naučne diskurse i tiraniju modernog znanja – zbog koje je intelektualni pristup nauci, shvaćen na ovaj način, na samrtnoj postelji već čitavo stoljeće – autor ne dopušta da i sam upadne u istu zamku. Stoga i naziv njegove knjige naglašava nauku, istovremeno uvodeći pojam duše – “ključni za filozofsku tradiciju i krajnje nenaučan pojam”. Nauka koja odbija pojam duše, kao da zaključuje Chittick, jeste nauka koja intelektualnu tradiciju shvata tek kao jedan od oblika prenesenog znanja.

Tu dolazi do ključnog problema na relaciji savremenosti i intelektualne tradicije (filozofije i sufizma) orijentalno-islamskog kulturnog kruga, problema koji najčešće ne uspijevaju premostiti ni muslimanski naučnici što vjeruju u Boga i obavljaju islamske dužnosti.

“Brojni su stručnjaci u islamskoj filozofiji i sufizmu, među muslimanima i nemuslimanima, koji su dali ogromne doprinose tekstualnim i historijskim studijama, ali koji se bave svojim predmetom kao riznicom historijskih informacija, a ne kao živom tradicijom čiji je raison d’etre transformacija ljudske duše”, izvanredno zapaža Chittick, prisjećajući se jednog profesora s Teheranskog univerziteta koji je kazao kako njegove mlađe kolege znaju sve što se može znati o tekstu, izuzev toga šta tekst kazuje.

Chittickova eksplikacija ovog fenomena možda je i najbolji pokazatelj dubine krize u kojoj se nalazi islamski svijet. Autor objašnjava da danas postoje desetine hiljada muslimanskih intelektualaca – pisaca, profesora, doktora, fizičara, pravnika – koji su rođeni kao muslimani i koji brižljivo prakticiraju vjerske propise. Ipak, on izražava ozbiljne sumnje o tome da li oni i “misle islamski”. Misaoni procesi većine današnjih muslimanskih intelektualaca, smatra Chittick, nisu određeni islamskim načelima i razumijevanjima.

“Umjesto toga, oni su razvijeni i ukalupljeni uzusima uma koji se nesvjesno uče u osnovnoj i srednjoj školi, a zatim potvrđuju i učvršćuju na univerzitetima te stručnim usavršavanjem. Takvi ljudi možda klanjaju i poste kao muslimani, ali misle kao doktori, inžinjeri, sociolozi i politolozi”, zaključuje autor u ovoj kratkoj, ali izvanrednoj knjizi koja se može shvatiti i kao kritika savremenog muslimanskog uma.

Ona dolazi iz pera autora čiji se doprinos islamskoj tradiciji, slagali se s njim ili ne, ne može osporiti, a koji, pored izvrsne upućenosti u islamsku intelektualnu tradiciju, shvata i njenu svrhu i smisao, te potrebu za njenom obnovom. Da bi muslimani osvojili prostore slobode i izišli iz fizičkih, mentalnih i interpretativnih okova u kojima su zarobljeni, kao da poručuje Chittick, moraju obnoviti vlastitu intelektualnu tradiciju.

PROČITAJTE I...

Tik do Rahmanovog imanja, gdje izranjaju sivi zidovi buduće farme, naslonjena je spomen ploča. Piše na njoj: “Masovna grobnica 04” i da su tu pronađena 362 tijela Srebreničana. Kamenica je mjesto gdje je do sada nađeno 14 masovnih grobnica. Mještani misle da ih ima još. Nedostaju Kameničani koje su komšije pobile na početku Agresije, poput šesterice momaka iz sela čija su tijela spaljena u lokalnoj kovačnici. Nađen je samo ručni sat jednog od njih. Samo u jednoj od kameničkih grobnica pronađeno je 1.153 tijela. Tu su Kameničani ispred svojih kuća, u dvorištima, koseći travu i čisteći imanja, čuvajući stoku, nalazili dijelove ljudskih tijela. Zbog toga su neki od povratnika, koji su u svojim dvorištima nalazili grobnice, odlučili odseliti zauvijek iz Kamenice. Živjeti na mjestu na kojem su bili ukopani, piti kahvu ili ručati u dvorištu iz kojeg su ekshumirani bilo je jednostavno previše za njih

“Moj jedini motiv u svemu jeste žudnja za sevapom, za djelom kojim se ljudi i životinje mogu okoristiti. Kad navečer iščekujem jaciju, često razmišljam o svojim djelima, a dobro me sjećanje služi i dobro pamtim mnogo toga. Često se zapitam: 'Allahu dragi, je li malo sve ovo sve što sam do sada uradio? Jesam li mogao više?' I ostanem u uvjerenju da sam ipak malo uradio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!