fbpx

Novoseoci, 28 godina kasnije: Život je negdje drugdje

Sve se o zločinu počinjenom u Novoseocima znalo. I ko su ubice. I ko su ubijeni. I gdje su zakopani. Ko im je popljačkao kuće. O tome šta se u Novoseocima desilo nekoliko se puta raspravljalo u Hagu, Tribunal je zločin uključio u nekoliko presuda, saslušao detaljno nekoliko svjedoka. Samo je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine čekalo. Skoro tri decenije. Kakva je to pravda na koju se čeka 28 godina, nisu pojasnili u saopćenju u kojem su se pohvalili hapšenjem Sokočana

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

“To ti je jedna vrtača, pasla stoka tamo. To Ivan Polje. Imaš tri polja oko Sokoca, ono ti je jedno od tri. Eno ga tamo, preko brda, imaš jedno pola sata hoda. Al’ nemaš šta vidjeti tamo. Nego, bujrum, hajde pojedi nešto s nama. Red je da jedeš.” Nedjelja je. Malo je hlada oko džamije u Novoseocima. Podnevno sunce prži kao da nije septembarsko, pa prvi koji su došli pred džamiju brzo hvataju dijelove hladovine. Raspakuju pitu umotanu u masne papire s nazivima sarajevskih buregdžinica. Komadaju se “zvijezde” iz sarajevskih pekara. Nutkaju da se jede s njima.

Nedjelja je i za dva dana (22. septembra) bit će tačno 28 godina otkako su pohapšeni i pobijeni svi muškarci koje je Vojska Republike Srpske, njena Romanijska brigada, zatekla u selu Novoseoci. Tada raseljeni svijet, onaj koji je preživio, više se i nije vratio. Muškarci su nakon masakra pobacani u vrtaču u Ivan Polju. Po njihovim su tijelima nabacani ostaci srušene džamije, a zatim pijesak pa smeće. Osam godina ležali su pod ostacima mihraba i munare sve dok nisu ekshumirani. Njih 44.

Zbog njih se svijet u nedjelju okupio ispred iza rata nanovo podignute džamije. Uči se za njih hatma dova. “U petak, kažu, neće biti, kad sinoć javljaju da se uči iza podne-namaza”, objašnjavaju dvojica jedan drugom dok se žurno izuvaju i hitaju u džamiju. Imaju vlastitu proceduru zaštite od korone. Rukuju se. Izgrle se. I onda na ulazu u džamiju stave masku na lice. Snažan glas imama koji poziva na namaz snažan vjetar raznosi poljem. Valjda ga odnese i do vrtače. Ionako tiho selo još se više umirilo. Nedjelja je, podne.

HAPŠENJE NA SOKOCU

Koji dan ranije, ovdašnji su mediji objavili vijest kako je SIPA uhapsila nekoliko osoba osumnjičenih da su odgovorni za ubistvo 44 Bošnjaka iz Novoseoca. Slučajno ili ne, ali nekoliko dana prije 28. obljetnice uhapšeni su Milan Tupajić, nekadašnji predsjednik Kriznog štaba Sokolac, zatim Radomir Obradović zvani Dragan, nekadašnji komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) Sokolac, kao i bivši pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) Miladin Gašović, Jadranko Šuka, Željko Gašović, Momir i Branislav Kezunović, te vojni policajci Momčilo Pejić i Aleksa Gordić.

“Radi se o zločinu počinjenom dana 21/22. septembra 1992. godine, kada su pripadnici VRS-a izvršili napad na navedeno selo, te odvajanje muškaraca od žena i djece. Muškarci su nakon toga vojnim kamionima transportirani na lokaciju smetljišta na Ivan Polju, gdje su brutalno ubijeni pucanjem iz vatrenog oružja, te zakopani na deponiji, dok su žene i djeca protjerani i transportirani na teritoriju Sarajeva. Među ubijenim osobama bilo je i malodobnih dječaka, kao i jedna žena koja je ubijena prilikom napada na selo. Najmlađa žrtva imala je 14, a najstarija 82 godine”, navedeno je iz Tužilaštva.

Sve se o zločinu počinjenom i do tada u Novoseocima znalo. I ko su ubice. I ko su ubijeni. I gdje su zakopani. Ko im je popljačkao kuće. I da je u njihovim kućama bila srpska vojska. O tome šta se u Novoseocima desilo nekoliko se puta raspravljalo u Hagu, Tribunal je zločin uključio u nekoliko presuda, saslušao detaljno nekoliko svjedoka. Samo je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine čekalo. Skoro tri decenije. Kakva je to pravda na koju se čeka 28 godina, nisu pojasnili u saopćenju u kojem su se pohvalili hapšenjem Sokočana.

HAŠKE ČINJENICE

Kako je utvrđeno u nekoliko procesa vođenih pred Tribunalom u Hagu, na području sokolačke općine, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je 10.195 (69 posto) Srba, 4.493 (30 posto) Muslimana, 19 Hrvata, 83 Jugoslavena i 93 osobe druge ili nepoznate nacionalnosti. U martu 1992. postavljene su barikade, a neki lokalni Srbi počeli su se pojavljivati u uniformama JNA i maskirnim uniformama, naoružani automatskim oružjem. Tokom marta ili aprila načelnik Stanice javne bezbjednosti Sokolac Zoran Cvijetić otpustio je iz službe sve policajce Muslimane. Tokom aprila, nekoliko paravojnih jedinica stacioniralo se u gradu Sokocu i okolnim selima. Među tim jedinicama bili su arkanovci, “Beli orlovi” i nekoliko lokalnih grupa.

U maju 1992. predsjednik Kriznog štaba Sokolac Milan Tupajić održao je nekoliko službenih i neslužbenih sastanaka s muslimanskim porodicama u vezi s rizicima ostanka u općini Sokolac i objasnio im da ih neće moći zaštititi. U to vrijeme su kroz Sokolac prolazile kolone izbjeglica Muslimana iz Podrinja, koje su, prema Tupajićevim riječima, bježale od masovnih ubistava i drugih zločina. Druge su kroz tu općinu prevozili autobusima, a te konvoje pratila je policija takozvane Srpske Republike BiH.

U drugoj polovini maja 1992. muslimansko stanovništvo je, u strahu zbog situacije u toj općini, počelo odlaziti iz grada Sokoca i sela Knežina, što se nastavilo i narednih mjeseci. Muslimani iz okolnih sela nisu odlazili. Od kraja jula do kraja septembra 1992. godine 2. romanijska brigada Vojske Republike Srpske napala je i razorila nekoliko muslimanskih sela u općini Sokolac, uključujući Pihlice, Kaljinu, Sahbegoviće, Manguriće i Meljine. Napadi su počinjali artiljerijskom vatrom, nakon čega bi uslijedili upadi pješadije, a završavali su se paljenjem sela. U tim napadima dignuto je u zrak ili razoreno svih pet džamija u općini Sokolac – džamije u Knežini, Kruševcima, Kaljini, Novoseocima i Košutici.

U napadu na Meljine ubijene su četiri žene: jedna je poginula u granatiranju, a tri su zaklane. Dana 20. jula 1992, ili približno tog datuma, četiri Srbina sa Sokoca i iz Knežine u uniformama vojne policije, koji su se vozili u oklopnom transporteru na kojem je bio protuavionski mitraljez, uhapsili su svjedoka Gagulu, učitelja muslimanske nacionalnosti iz Knežine. Odveli su ga u jednu baraku u nekadašnjoj fabrici KTK u Knežini, gdje ga je jedan od tih policajaca ispitivao i tukao. Potom su ga lokalni srpski vojnici prebacili u OŠ “Slaviša Vajner Čiča” na Sokocu, u kojoj je, s još trinaest ljudi, bio zatočen do 3. oktobra 1992. Po dolasku u školu još jednom su ga ispitali i pretukli srpski vojnici. Zajedno s drugim zatočenicima, svjedok je 3. oktobra prebačen u bivšu osnovnu školu u Čavarina. Gagula je komandira i neke od stražara u toj školi prepoznao kao bivše učitelje sa Sokoca i iz Knežine. Uvjeti u zatočeničkom centru bili su teški, nije bilo dovoljno hrane i sanitarnih čvorova. Zatočenike su tukli pripadnici srpskih paravojnih jedinica koji bi došli iz Ilijaša. Gagula je bio zatočen u Čavarinama do 15. marta 1993, kada je premješten u logor Batković u Bijeljini.

Srpske su vlasti 1992. godine civile pretežno muslimanske nacionalnosti držale zatočene u osam zatočeničkih centara: na stočnoj farmi “Podromanija”, u pošti Knežina, gimnastičkoj sali osnovne škole, stanici službe za održavanje puteva u zimskim uvjetima, pogonu KTK Knežina, “Šipadu Romanija”, kućama u Čavarinama i klaonici na Sokocu.

Dana 22. septembra 1992. srpske su snage u selu Novoseoci ubile više od 40 civila muslimanske nacionalnosti. U periodu od jula do septembra 1992. srpske snage napale su i razorile nekoliko muslimanskih sela, te hotimično uništile pet džamija u općini Sokolac. Najkasnije od jula civili Muslimani držani su u zatočeništvu u deset zatočeničkih centara širom općine. Muslimansko stanovništvo grada Sokoca i sela Knežina počelo je u maju 1992. napuštati svoje domove zbog toga što je vjerovalo da im prijeti nasilje i zbog toga što nije imalo zaštitu općinskih vlasti. Dio žena i djece iz sela Novoseoci autobusima su odvezeni u Sarajevo.

ISKAZI SVJEDOKA

Uhapšeni Milan Tupajić svjedočio je o zločinu u Novoseocima u Hagu. Kazao je tada da je za masakr čuo nekoliko sati nakon što je počinjen “od jednog iz grupe vojnika, pripadnika 1. romanijske brigade, koja je u tom rejonu pripremala za svoje porodice ogrjevno drvo, i u povratku su naišli pored mjesta zločina i vidjeli leševe ljudi. Oni su vjerovatno prepoznali neke od njih, tako da su odmah znali da se radi o ljudima iz sela Novoseoci”, dodavši kako je taj događaj tabu tema na Sokocu i na Romaniji.

“Ipak, iz nekih izvora su po kuloarima procurile informacije da su noć prije pripadnici 2. romanijske brigade blokirali selo s određenim snagama, a akciju su izveli tada – 22. septembra. Prema informacijama koje ja imam, nikakvog oružanog otpora nije bilo iz sela. A onda, u večernjim satima, nakon toga što su žene i djecu autobusi odvezli za Sarajevo, izvršen je ovaj nesvakidašnji zločin. ”

Tupajić je ispričao kako je na području sokolačke općine srušeno svih pet džamija. “Kod Srba postoji vjerovanje da nema muslimanskog naroda ondje gdje nema džamija i njihovim će rušenjem biti praktično uništen njihov motiv za povratak u ta sela”, kazao je Tupajić, preciziravši da je Radislav Krstić u to vrijeme bio komandant 2. romanijske brigade.

U Hagu je svjedočio i sokolački moćnik Milovan Bjelica, dugogodišnji načelnik Opštine, koji je kazao kako je zločin u Novoseocima bio toliko mučan da se zbog njega ubio jedan od pripadnika Vojske Republike Srpske. Na sva druga pitanja tužitelja Bjelica se nemušto i mucajući izvlačio od konkretnog odgovora, prebacujući uglavnom svu odgovornost za zločin na pukovnika Krstića.

MEHMEDALIJIN GOLF

Godine su prolazile, u Novoseoca niko od seljana nije dolazio sve dok nije javljeno da je počela ekshumacija iz vrtače u Ivan Polju. Valjalo je razgrnuti gomile smeća istovarane tu godinama da bi se došlo do tijela pobijenih. I onda su se polahko u selo počeli vraćati mještani, obilaziti, popravljati kuće. Danas su gotovo sve obnovljene. Selo je prelijepo. Lijepe su i kuće, uređena su im dvorišta, cvjetnjaci i bašte pažljivo su održavani. Ali u njima života ima samo vikendom. Ili ljeti.

Tada, kada su počeli pomalo obilaziti imanja, prije dvadesetak godina, u Novoseocima je nastala čuvena fotografija na kojoj se vidi domaćin kako bijelim golfom dvojkom ore zemlju. Članak nikada nije objavljen, bio je tako loše napisan da nije mogao biti objavljen u Slobodnoj Bosni, ali je ostala fotografija koja je nekako čudesnim putevima interneta, godinu-dvije nakon što je nastala, doprla do svakog kutka planete. I svako se malo i danas pojavi, uglavnom kao oruđe u beskonačnim raspravama o kvalitetu i izdržljivosti auta koje se nekada sklapalo i u Bosni. Ili kao ilustracija šalama na račun Bosanca čije je golf vlasništvo. A malo ko zna kada je nastala i gdje, zašto je fotograf Mario fotografirao Mehmedaliju, a tako se domaćin zvao, kako ore zemlju plugom zakačenim za kuku bijelog auta.

Te su muke odavno prošlost, u Novoseocima odavno više niko ne ore plugom zakačenim za kuku golfa, ali tu više gotovo niko i ne živi. “Tu ti je Sabit, tu ti je Huso, oni su ti stalno. Ja sam ovdje od zime, ne vraćam se u Sarajevo zbog korone”, priča nam 80-godišnji Esed Karić. Penziju je zaradio u Sarajevskoj mljekari i sada je uglavnom na selu. Pomaže majstorima koji mu pokrivaju netom ozidanu štalu, ali svako malo baci pogled ka džamiji ispred koje se skupljaju seljani. “Moj je otac jedan od onih kojima uče. Otac mi je ubijen, odvojen od ostalih i ubijen. Imao je 80 i nešto godina. Rekli im da su lojalni i da ih neće dirati, neka ih u kućama. Kasnije ih odvojili. Odveli ih da prave hranu, ka Sokocu. Tamo su sa njima završili. ”

Šta se tačno s ocem desilo, Esed ne zna. Kada je ubijen, Esed je bio u Sarajevu. Saznao je kasnije detalje iz priča mještana, svjedočenja pred sudovima i knjiga oficira VRS-a koji su o tom zločinu pisali. “Ja sam ti prvi put došao kad je bila ekshumacija. Mislim da je neko kazao za jamu, nije mogao niko od nas znati gdje je. Bilo je tu pobijenih i ljudi iz Žepe… Kada sam došao, bili su samo zidovi, deset dana sam čistio. Kasnije se zidalo, pokrivalo. Napravljeno da se stanuje. Sada sam stalno tu, ne idem kući zbog korone. Ja sam uradio i popravio, a sin, ako hoće, nek nastavi. Ali mislim da neće.”

Esed se pazi s komšijama Srbima i problema nema niti ih je ikad imao od povratka. “Imaš ljudi koji su tako-tako, imaš ljudi koji su dobri, bili i ostali dobri kao i svuda. Imaš onih koji su dobri, ali do prve prilike. Ja nemam problema, ima ljudi koji su mi valjali. Prve kuće koje vidiš kad kreneš s ceste, na desnu stranu… Kada naiđem i ponešto ponesem na leđima, sjednu me u auto i dovezu do kuće, istovare pred vrata… To su fini ljudi vazda bili.”

Gledamo pred džamiju. Svijet se skuplja. Uz dvorište i ogradu mezarja parkirana su auta. Neki izlaze iz njih i idu ravno ka džamijskom dvorištu, neki nastavljaju ka svojim kućama. Bijelog golfa nema. Sada su tu uglavnom terenci i blještavi pasati ili audiji. Iz audija istrčavaju dvoje klinaca. Drže kanafu i zmaja u rukama. Vjetar šiba poljem, nosi mahrame s glava žena koje hitaju ka džamiji. Zbog vjetra su i djeca istrčala ispred obnovljene kućice, puštaju zmaja koji se brzo uspinje uvis, iznad glasinačkog prostranstva.

“Estagfirullah, estagfirullah”, dopire potmulo iz džamije. Kasnije će se kolona razići. Neki će zastati da prouče kraj šehitluka, drugi će nabrzinu obići kuće, treći će odmah u kola i preko polja natrag. Ka Sarajevu uglavnom. I onaj će zmaj završiti složen u prtljažniku auta do neke druge nedjelje. Umjesto zmajem, vjetar se poljem igra kesama iz sarajevskih pekara. Novoseoci ostaju pusti i tihi. Život je negdje drugdje. I to više nikakvo hapšenje ne može promijeniti.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!