Nostalgija za totalitarnim vremenima

Takvi su za vrijeme komunizma uzvikivali da nam treba demokratija, a sada, kada napokon uživamo slobodu demokratije, oni će uzvikivati: “Treba nam Jugoslavija!”

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Koliko (jugo)nostalgija može uljepšati prošlost dajući joj sjaj i lepršavost koji ona nikada nije imala, ali i koliko to može imati za posljedicu iskrivljenu sliku sadašnjosti, ponajbolje se vidi na reminiscencijama poput ovih Mustafićevih.

Prvi problem u ovih nekoliko njegovih rečenica jeste autorova subjektivnost. Mustafić stanje u svom ličnom okruženju, među svojom “rajom”, projicira na čitavo društvo pokušavajući ga predstaviti idiličnim. No, valjda kada režirate predstave u Beogradu, onda morate postavljati pitanja inspiriranim onim “Ko nas, bre, zavadi, braćo”.

Drugi problem jeste upitnost takve navodne idile u kojoj ljudi imaju samo određene, politički korektne i kulturološki prihvatljive kosmopolitske identitete koji se svode na estetiku, muzičke ukuse i bonvivanstvo, bez bilo kakvih dubokih višeslojnosti i zdvojnosti koje bi mogle komplicirati takvu “idealnu” situaciju. Primjerice, takvi su za vrijeme komunizma uzvikivali da nam treba demokratija, a sada, kada napokon uživamo slobodu demokratije, oni će uzvikivati: “Treba nam Jugoslavija!”

Uostalom, trebao bi znati ovaj regioredatelj da u demokratiji možeš, barem identitarno, biti šta god hoćeš: i komunista, i pingvin, i hipik, pa i egzibicionist na daskama Messa. Niko ti to ne brani, barem ne u Sarajevu, a to Dino dobro zna jer toliko je godina proveo na državnom budžetu izdašno finansiran. Ipak, ponajviše upada u oči Mustafićevo stavljanje demokratije pod navodnike, tačnije problematizacija demokratije u našoj zemlji koja je, ispada po Mustafiću, donijela štetnu slobodu u kojoj se smije manifestirati nacionalni identitet.

Naravno, osnovni problem Mustafićevih stavova prije svega je u tome što su oni bazirani na iskrivljenoj slici stvarnosti. Mnogi su ljudi i u vrijeme komunizma njegovali nacionalne identitete, ako već nije Mustafić, baš kao što se i danas ljudi druže ili dijele na osnovu muzičkog ukusa ili mjesta na koje izlaze. Uostalom, takozvani komunistički nacionalni ključ tokom postojanja SFRJ podrazumijevao je i to da se zna ko je koje nacionalnosti, a ne ko za koga navija, kako se odijeva i gdje izlazi.

Ovakvo floskulašenje ne bi bilo vrijedno niti spomena a kamoli teksta da nije činjenice da je Mustafić ne samo javna nego i politički ambiciozna ličnost koja svoju ideologiju, ali i političku praksu, formira na osnovu ovakve vrste zabluda koje su kombinacija žala za mladošću i iskrivljene slike prošlosti. Upravo je takva politička ideologija i Naše stranke, političke organizacije koju je Mustafić pomogao osnovati i čiji je svojevremeno bio član.

U kombinaciji s nekim ranijim, sasvim šovnističkim, Mustafićevim stavovima u kojima je “nacionaliste” praktično izvodio iz pripadnosti ljudskom rodu, ovakve vrste zabluda predstavljaju ponajbolji pokazatelj retrogradne političke kulture koja svoje uporište nalazi u malignom obliku nostalgije.

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!