Niti legenda, nit’ ljudina

Bili su tada Varajiću važniji štokovi, utičnice i pehari. Nije vidio da je groblje preko puta stana dupke napunjeno niti ga je zanimalo ko su ti ljudi koji tamo leže. Kako su tamo uopće skončali. Jer je valjda valjalo samo “njegovo” Sarajevo, a ne ovo drugo, ono koje je izranjavano, silovano i izubijano jedva izvuklo živu glavu od onih kojima je Varajić potrčao u krilo.

Nekadašnji košarkaš sarajevske “Bosne”, s kojom je 1979. godine u Grenobleu postao prvak Evrope, dugogodišnji dužnosnik Košarkaškog saveza Srbije, Crnogorac Žarko Varajić preminuo je nakon duge i teške bolesti u 68. godini života. Bit će sahranjen u petak u Beogradu.

I tako bi, otprilike, bosanskohercegovački mediji koji drže do sebe trebali izvijestiti o Varajićevom odlasku s ovoga svijeta.

No, kako je poznato da pamtimo otprilike onoliko dugo koliko pamti ribica Dora dok pliva s Nemom u sjajnom Disneyevom crtiću, tako se i ovdašnji mediji, novinari, ali i dužnosnici utrkuju ko će se zvučnijim superlativom oprostiti od Varajića. Legenda, ljudina, samo su neki od njih. Ali legenda i ljudina ne idu skupa uz Varajićevo prezime, lik i djelo.

Jer itekako se mora razdvojiti Varajića iz igračkih dana i ono u šta se on pretvorio u proljeće 1992. godine. Tada je, bez da se ikome javio, bez da je kazao svom kumu Mirzi Delibašiću da ide, napustio grad koji ga je stvorio u igračkom smislu (u ljudskom, nažalost, nije uspio), u kojem je eto dobio i taj stan u elitnom naselju i poslovni prostor za kojim je kasnije kukao. Otišao je na Pale, kasnije u Beograd…

U trenutku kada je otišao iz Sarajeva zauvijek je ostao prekrižen na spisku Delibašićevih prijatelja. Rahmetli Kinđe ga je ignorirao onako kako je Varajić ignorirao sve što ima veze sa Sarajevom, gradom koji ga je proslavio i u kojem se proslavio.

Oni koji znaju pričaju o njegovoj ulozi u divljanju srpskih navijača prije nekoliko godina na Svjetskom prvenstvu za košarkaše odigranom u Sjedinjenim Američkim Državama, oni koji znaju također spominju kako se odbio sresti s olimpijcima iz Bosne i Hercegovine kada su na igrama u Sydneyu čuli da je tu kao direktor jugoslavenske delegacije. Kada su se htjeli upoznati s “legendom KK Bosne”, prošao je pored njih kao da su gubavi, kasnije je pričao o nekakvoj zavjeri da mu se ukrade zarađena penzija, o stanu u kojem, kada mu je vraćen, nije zatekao ništa…

Bili su tada Varajiću važniji štokovi, utičnice i pehari. Nije vidio da je groblje preko puta stana dupke napunjeno niti ga je zanimalo ko su ti ljudi koji tamo leže. Kako su tamo uopće skončali. Jer je valjda valjalo samo “njegovo” Sarajevo, a ne ovo drugo, ono koje je izranjavano, silovano i izubijano jedva izvuklo živu glavu od onih kojima je Varajić potrčao u krilo.

Zato Varajić može nekima biti legenda zbog košarkaškog umijeća koje mu niko ne može osporiti. Ljudina nije niti je ikada bio. I kada bude pokopan na beogradskom groblju, tada treba pokopati svu priču o njemu i Sarajevu.

PROČITAJTE I...

Gračanički rukometni klub jednom je bio prvak Bosne i Hercegovine, tri puta igrao Evropu, i sada će opet. I to sve bez dvorane. Gračanlije igraju i treniraju u staroj dvorani, koja ima 700 mjesta. I sve su te izblijedjele stolice rasprodane tri dana prije utakmica. Da ih ima četiri puta više, koliko je planirano da ima nova dvorana, i one bi bile rasprodane, ali na novu dvoranu čeka se već 21 godinu

Selimija džamija, s jednom velikom kupolom i četiri vitke munare, dominira linijom horizonta bivšeg osmanskog glavnog grada. Njena centralna kupola vidi se bez obzira na to s koje se strane ulazi u grad. Visoka je 43,28 m i ima raspon od 33 m, što je za dva aršina veće od kupole Aja Sofije, koja predstavlja remek-djelo bizantijske arhitekture i umjetnosti uopće

Odgovori na Hasko Poništi odgovor

KOMENTARI

Podržite nas na Facebooku!