fbpx

Nikšić bi da u Sarajevu zapošljava demobilizirane četnike

Strašno je i pomisliti da je, zahvaljujući krhkosti navrat-nanos sklepanog frankenštajn kantonalnog režima, Damir Nikšić danas, umjesto marginalna i ekscentrična gradska pojava kojoj jalijaši dobacuju, ustvari potencijalno važan politički faktor čijim će se željama udovoljiti radi opstanka vladajuće koalicije.

 

Da je pojam republike, ali i građanskog društva rastezljiv, kakve se sve sulude ideje podvode pod taj termin, te koliko je zaista sama ideja kidnapirana i monopolizirana upravo od onih koji je zloupotrebljavaju (po principu što sumanutije, to glasnije), najbolje se može uvidjeti na primjeru ponosnog dezertera, konceptualnog umjetnika i kantonalnog zastupnika Damira Nikšića i njegove vizije građanske države i Republike BiH.

Nikšić, komentirajući na svom blogu Deklaraciju usvojenu na Sedmom kongresu SDA, dovodi u pitanje ne samo njenu iskrenost nego i mogućnost da se SDA može istinski zalagati za pojam republike onakvim kakvim ga razumijeva Nikšić. Treba reći odmah da ne može i da ne treba jer onome ko bi živio u građanskom društvu i republici kakvu zagovara Nikšić ni “pakao ne bi teško pao”.

Ukratko, Nikšić se zalaže za diskriminaciju Bošnjaka na svaki mogući način, te pritom problematizira bošnjačku nacionalnost, a ne stručnost direktora osnovnih škola, tvrdi da se u Sarajevu ne koriste sva tri zvanična jezika (iako se koriste) i sugerira da se u Sarajevu ne zapošljavaju radnici i radnice iz cijele Bosne i Hercegovine (iako se svakako zapošljavaju, i to u većem broju nego domicilno stanovništvo). Naravno, sve je to uvertira za ono što stvarno svrbi Damira Nikšića, a to je pitanje statusa i politike zapošljavanja onih koji “nisu u ratu bili u Sarajevu”.

Mora se priznati da je zanimljiv ovaj cinizam ili, bolje rečeno, drski bezobrazluk Damira Nikšića, koji istovremeno pokušava da od pobjegulja poput sebe napravi obespravljenu manjinu, a od onih koji su preživjeli barbarsku velikosrpsku opsadu nekakvu povlaštenu sortu, iako je upravo to društveni sloj koji je uvjerljivo najviše izgubio u poslijeratnoj preraspodjeli utjecaja i interesa, pogotovo nakon amnestije onih koji su dezertirali i izbjegli obavezu odbrane države.

Nikšić pokušava u taj kontekst staviti i ljude nebošnjačke nacionalnosti, mada svi znamo za fenomen kolona auta iz Lukavice i Pala koja ujutro dolaze, a poslijepodne odlaze s posla u Sarajevu. Nikšićeva netrpeljivost spram braniteljske i izbjegličke populacije današnjeg Sarajeva ogleda se i u tome kada problematizira “stihijsku izgradnju” i “naknadnu legalizaciju” navodno bespravno izgrađenih naselja unutar Sarajeva i u njegovoj okolini, te se cinično pita da li bi, u duhu dokazivanja iskrenog zalaganja za Republiku BiH, parking-prostorima u glavnom gradu mogli upravljati i demobilizirani borci VRS-a i HVO-a.

Naravno, Nikšić, koji je na vrijeme pobjegao iz Sarajeva jer to nije bila njegova borba, nema empatije spram izbjeglica koje su u Sarajevo došli bježeći ispod velikosrpskog noža niti baš prihvata razliku između agresora i branitelja pa mu je nejasno zašto udruženja pripadnika agresorskih formacija ne mogu dobiti na upravljanje parking-prostore u gradu koji su opsjedali i ubijali.

Uostalom, šta uopće Damir Nikšić zna o Republici BiH koja je nastajala i branila se dok je on ostavio Sarajevo i šetao po Evropi i Americi? Nastranu ovakve budalaste i nečovječne provokacije konceptualnog kantonalnog zastupnika, interesantno je da za Nikšića i njegove istomišljenike, kojih ima barem hiljada ili dvije, nadamo se ne baš koncentriranih u Sarajevu, Republika BiH znači institucionalnu, kadrovsku, demografsku i kulturološku debošnjakizaciju Sarajeva, uz istovremeno posrbljavanje i kroatizaciju, a što je ideja koju je Nikšić i ranije otvoreno zagovarao.

Možda se lahko sada smijati ovakvom glupavom (auto)šovinizmu, no ne treba zaboraviti da smo se isto tako smijali sličnim budalaštinama i budaletinama 1992. godine, te da je Nikšić zahvaljujući sličnim performansima ušao u Skupštinu Kantona.

Strašno je i pomisliti da je, zahvaljujući krhkosti navrat-nanos sklepanog frankenštajn kantonalnog režima, Damir Nikšić danas, umjesto marginalna i ekscentrična gradska pojava kojoj jalijaši dobacuju, ustvari potencijalno važan politički faktor čijim će se željama udovoljiti radi opstanka vladajuće koalicije.

Sarajevo sebi ne bi smjelo dopustiti da na sljedećim izborima ovakvi tipovi obnove svoje mandate. Poslati ih na margine s kojih su došli stvar je osnovnog samopoštovanja i kulture. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Ako pogledamo rezultate izbora za Kantonalnu skupštinu 2018. godine, imali smo oko 2.500 glasova više, dakle, kada saberemo glasove koje su dobile te dvije koalicije. Naravno, rezultat će puno zavisiti i od izlaznosti birača, puno će zavisti i od broja registriranih u inostranstvu. Na izborima 2018. svi smo išli samostalno, ovaj put kroz ove dvije koalicije ćemo, nadam se, dobiti većinu u Gradskom vijeću. S druge strane, imamo značajna četiri politička subjekta s hrvatskim predznakom prijavljena za izbore, ovaj put ne izlaze u okviru HNS-a, te očekujemo zanimljivu političku borbu za glasove građana Mostara, u kojoj će, uvjeren sam, pobijediti Koalicija za Mostar 2020.

U Konakovićevim istupima da se naslutiti pokušaj blefiranja i smekšavanja mogućih budućih “papaka” – a njih, sudeći po svemu, trenutno ipak neće naći u Stranci demokratske akcije. Zašto? Pa naprosto zato što su dovoljno zreli i razumni da uvide kako prolaze i neki ozbiljniji “SDA disidenti” u svojim političkim karijerama. O Čampari i ne govorimo, jer on je, barem u ovom trenutku, i dalje član SDA – makar njegovo ponašanje posljednjih mjeseci ličilo na “izlazak u ratama”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!