Ko je Drenko Pampur? Čovjek iz male kuće (kako se samo zadržala na tom mjestu?). Običan čovjek iz mahale Soukbunar. Često se tako sam predstavljao. – Šta si se tu umusio, gdje ti je Drenka? Kako je samo tužno pogledao. – Poznavao sam nekad jednu Drenku... Bila je baš jedra i zdrava... Davno je to bilo... – Čepovi ti je neće vratiti, Pampuresku. Ima i drugih drenki. Tu se Pampur razjario
. Pampur, s obzirom na svoju pasiju narav, nije rođak tog barona iako se s porodicama nikad ne zna.</p>
<p>Inače, Italo Calvino, kao i većina sjajnih pisaca koji su bili ispred svog vremena, te tako nisu ni mogli biti prepoznati u njemu, pomalo je potonuo u zaborav. Ništa od njegovih briljantnih ideja ne pomaže mu u tom. Zasluge za to pripadaju epigonima.</p>
<p>Tako se i nevjerovatni romaneskni izum <em>Ako jedne zimske noći neki putnik</em>, koju je kasnije preveo moj fantastički prijatelj, može naslutiti samo u drhtavim, nejasnim i prejednostavnim filmskim interpretacijama.</p>
<p> </p>
<p>Ko je Drenko Pampur?</p>
<p>Čovjek iz male kuće (kako se samo zadržala na tom mjestu?). Običan čovjek iz mahale Soukbunar.</p>
<p>Često se tako sam predstavljao.</p>
<p> </p>
<p>– Šta si se tu umusio, gdje ti je Drenka?</p>
<p>Kako je samo tužno pogledao.</p>
<p>– Poznavao sam nekad jednu Drenku… Bila je baš jedra i zdrava… Davno je to bilo…</p>
<p>– Čepovi ti je neće vratiti, Pampuresku. Ima i drugih drenki.</p>
<p>Tu se Pampur razjario. Makar i prijatelj, pretjerao je.</p>
<p>– Previše si se ti dao u savjete, Čepesku, bolje bi ti bilo da se baviš svojim poslovima.</p>
<p>Tako su se svi razgovori skupili u jedan. A taj nikad nije zaboravio.</p>
<p>I otad je šutio.</p>
<p>Drenko toliko dugo ne govori da ni sam ne zna može li bilo šta iskazati.</p>
<p> </p>
<p>– Ko to tamo stalno puca?!</p>
<p>Odgovor na pitanje je šutnja.</p>
<p>A onda, nakon što je opetovano i opetovano:</p>
<p>– Nije to pucanje, više je nešto kao pampuranje…</p>
<p>– Aha. I ko to može razumjeti.</p>
<p>– Niko. Zaista niko.</p>
<p>Drenko Pampur, tajni nadimak Vadičep, običan čovjek iz mahale Soukbunar još uvijek sluša u sebi razgovor.</p>
<p>– Skupljaš čepove, to razumijem, a šta činiš s onim što su čepovi čuvali? Opijaš se, zar ne? koliko ih imaš, svaki bi se pijanac onesvijestio kad bi to vidio…</p>
<p>Drenko ga gleda s nerazumijevanjem.</p>
<p>Tako se završava priča o običnom čovjeku iz mahale Soukbunar koji se ponekad, ko zna zašto, mogao vidjeti u “Išaretu”.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
MUKE S NOVOSLAVENSKIMSljedeći članak
Ni rodbina nije što je nekad bila
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo