NIKAD DRUMOM, UVIJEK ŠUMOM

Uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Sve je tog jula 1914. godine mirisalo na rat. I svi su pričali o ratu: na pijaci, u kafanama, ispred džamija i u njima, na ulici, na sijelima… Cijene su naglo skočile, a vrijednu robu, onu koja se u zlim vremenima plaća suhim zlatom, trgovci su sklonili i čekali da se zlo desi.

Moj djed Jusuf provodio je dane u Halilovoj šusterskoj radnji, u Hendeku, podno Behrambegove džamije, metalnom četkom brusio đonove, pripremao ih za lijepljenje ili ušivanje, a one sirotinjske, kojih je bilo najviše, za zakivanje sitnim ekserima.

Mušterija je bilo sve više, donosili su u zavežljajima gomile istrošenih cokula, kundura, opanaka i, pažljivo ih spuštajući na pod, odmah pitali koliko će oporavak koštati. Bijeda se spremala za bijedu.

U podne, kada bi Hendekom odjeknuo ezan, prekidali bi posao i odlazili u džamiju, a potom u radnji, pokraj otvorenog prozora, prostirali malu sofru i ručavali – kukuruzni hljeb i čorbu.

Čaršija je vrvjela od vojnika i svakog dana bivalo ih je sve više, kao da se cijeli grad pretvorio u ogromnu kasarnu; svuda naokolo čuo se tupi bat vojničkih čizama, zveckanje opreme i oštre komande austrijskih oficira.

“Sve ovo ide na Srbiju, samo što nije puklo”, šaputao je povjerljivo Jusufu nekakav smežurani dedo u džamijskom haremu. Jusuf je zastao, gledao ga i razmišljao kako to potrošeno tijelo i jedva tinjajući život u njemu neće vidjeti ni pušku ni Srbiju, kako se, zapravo, cijela ova gungula njega i ne tiče – otklanjat će još koji namaz, pokusati ono malo preostale nafake, ispustiti dušu i pravo u kabur – Bogu na istinu. Gledao ga je i iskreno mu zavidio. “Blago tebi”, reče mu Jusuf odlazeći, a dedo začuđeno diže ruke i podviknu za njima: “A što, sine, što?”

Vojno-administrativni odsjek K.u.K, smješten u konfiskovanom hotelu “Bristol”, od sredine jula počeo je s masovnim mobiliziranjem lokalnog stanovništva. Najprije su, rigorozno i selektivno, mobilizirani i podvrgavani temeljitim liječničkim pretragama isključivo mlađi, tjelesno i mentalno zdravi muškarci od osamnaest do četrdeset godina, a zatim i stariji, nerijetko bolesni ili obogaljeni. Topovskog mesa trebalo je mnogo i sve što je moglo hodati i nositi pušku usisavano je u zahuktalu austrougarsku ratnu mašineriju.

Jusuf mobilizacijski poziv nije dobio. Po povratku iz Koraja nije u Gradskom poglavarstvu prijavio boravišnu adresu, pa stoga niko, bar zvanično, nije ni znao za njegovo prisustvo u gradu. Očito je namjeravao, ako ne izbjeći, što je bilo malo vjerovatno, a ono makar koliko‑toliko prolongirati mobilizaciju i odlazak u rat koji nije bio njegov, nije ga se ticao, a izgleda da je imao i neke konkretne planove. Tako sam, u jednom davnom razgovoru s amidžom Ahmedom, doznao da se Jusuf, svega sedam-osam dana prije početka rata, odlučio prebaciti na crnogorsku obalu, ukrcati se na brod i otploviti u neku od sjevernoafričkih zemalja. I, bar prema Ahmedovim izričitim tvrdnjama, uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu.

No, u Trebinje, a kamoli do obala Maroka ili Tunisa, Jusuf nikada nije stigao. Život je s njim imao sasvim druge planove. I ne baš lijepe. I, zaista, teško shvatljivi i kao hendek duboki raskorak između njegovih osmišljenih, tvrdih nakana i konačnice u kojoj bi se neželjeno našao, metafizički je muhur koji je nimalo nježno bilježio i obilježio cijeli njegov život.

Baš kao i život njegovog unuka.

PROČITAJTE I...

Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”

Svi su nalazi pokazivali da je bolest uzela maha i ljekari su samo zabrinuto gledali te procjenjivali koliko mu je još zemnog vremena preostalo. Svjestan svega toga, ko zna zašto, čovjek je neprestano mislio šta bi još mogao učiniti. Šta je najviše želio u svom životu… Želio se otisnuti svojom brodicom na more, u nepoznato, s namjerom da se suoči s pustolovinom o kojoj ništa nije mogao znati. Na kraju je tako i učinio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!