NIJE UVIJEK MOGUĆE PREPOZNATI BIVŠEG PRIJATELJA

Nikad se nismo sporili. Niti svađali. Međutim, novo vrijeme koje živimo donijelo je i neke novosti u ponašanju. Počeo je davati sve žešće izjave o raznim pojavama i ljudima u kojima sam mogao prepoznati i sebe. Nisam u početku na to obraćao pažnju dok se nisu dogodili neki slučajevi koji su sve jasnije pokazivali moć da se ostvare želje i ravnodušnost prema mišljenjima onih koji o tom misle drukčije. I tu sam se mogao prepoznati. Kao što sam sve manje prepoznavao njega

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Vidjeh ga na hodniku u bolnici.

Zaprepastio sam se.

Toliko godina ga nisam vidio.

Zastali smo jer je put bio zakrčen: doktor, medicinska sestra i tehničar.

Gleda on mene i misli jesam li to ja.

Gledam ja njega i pitam se je li to zaista on.

Očito nije došao meni u posjetu.

Izlazio je iz druge bolesničke sobe. Znao sam ko je bio u toj sobi. Neko kog sam poznavao nekad. Sve dok se poznanstvo nije preobrazilo u neprepoznatljivost.

Koliko dugo traje taj trenutak u hodniku?

Gotovo čitav život.

Naviru slike kao iz nekog poludjelog projektora. Dok ih prepoznaš, već su nestale.

Koliko je samo godina prošlo otkako smo se upoznali… I sprijateljili.

Tako se širila posebna skupina koju su neki pokušali označiti na razne načine. Sudbonosni dječaci. Fantastičari (kasnije). Spajala nas je neka nepatvorena iskrenost. Jedina tajna koju smo svi čuvali bili smo mi, ono što smo željeli biti i dar koji nas je poput čigre oblikovao svojom neprekidnom vrtnjom.

Niko nije imao jasan pogled na svijet. Kako bi ga i mogao imati u tim godinama?! Ulazak u pustolovinu uvijek je primamljiviji.

Neki od tih trenutaka bili su neponovljivi.

Razlog za prepričavanja i radosna sjećanja.

Tumačili smo svoj život s novim znanjem i novim vokabularom.

I činilo nam se da u svemu tome vidimo jasan i dobro zamišljen put.

Pričali smo o životu čisto i jednostavno. Nikad ništa nije bilo prešućeno. Bar je tako izgledalo.

A koliko je samo bilo događaja…

Da ne povjeruješ.

Svi smo na svoj način u njima sudjelovali.

I koliko ideja za knjige i izvedbe…

Međutim, mladost je minula.

Svi su uronili u pustolovine svakodnevnog života.

I svako se dovijao na svoj način.

Niko ničije ne zna, ali činilo se da njemu sve ide od ruke. Uvijek je iza nj bio neki moćan i blagonaklon zaštitnik.

Tad smo se valjda i počeli udaljavati, iako neosjetno, jer ja sigurno nisam bio neko ko bi se mogao svrstati u tu grupu.

Činio sam sve kao uvijek, naporno i tjeskobno, što nije baš omiljeno kod jednostavnosti bitisanja.

Nikad se nismo sporili. Niti svađali.

Međutim, novo vrijeme koje živimo donijelo je i neke novosti u ponašanju.

Počeo je davati sve žešće izjave o raznim pojavama i ljudima u kojima sam mogao prepoznati i sebe. Nisam u početku na to obraćao pažnju dok se nisu dogodili neki slučajevi koji su sve jasnije pokazivali moć da se ostvare želje i ravnodušnost prema mišljenjima onih koji o tom misle drukčije.

I tu sam se mogao prepoznati.

Kao što sam sve manje prepoznavao njega.

A stari načini?

Nikad neće iščeznuti i ostaju neprevaziđeni. Glasine, glupe glasine obvijaju se oko vrata kao uže i dave. Guše.

Nije moguće disati.

Sjedio sam jedanput u društvu i čuo jedan takav minuciozno odigran igrokaz. Nije uspio u onom što je želio i, naravno, za to sam ja bio kriv. Odigrao je to vrlo pažljivo. Možda je zazirao. Možda se bojao. Ipak, odigrao je.

Zašto je to činio? Od sebe više nikog nije vidio? Ili mi je doista želio zlo?

Kako je to sve moguće opravdati?!

Gledao sam u nj i nisam ga vidio.

Pomislio sam na laži koje bi uslijedile i odmah sam bio umoran od toga.

I dalje stojimo u hodniku.

Na vratima svoje sobe pojavio se čovjek kojeg je posjetio. Pozdravljao je podignutom rukom. Učinilo mi se tad da su i tjelesno slični. To, naravno, nije bila istina, ali ona druga sličnost bila je očigledna.

Doktor je završio svoje upute i otišao u svoju sobu. Udaljili su se i sestra i medicinski tehničar.

Hodnik je bio otvoren kao bolesničko korzo.

Na kraju smo obojica shvatili da se zaista više ne poznajemo. Kako bismo onda mogli biti prijatelji?!

Put je sad bio slobodan.

Mimoišli smo se.

Išao sam ka prozoru na kraju hodnika kao što uvijek činim kad sam ovdje. I znao sam, kad se okrenem da krenem natrag, neću ga više vidjeti.

I to je bilo sve.

Bez sjete. Bez radosti.

Bez tjeskobe.

Samo prozor kroz koji se sve vidi jasno.

PROČITAJTE I...

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!