Nije rana to što boli

U tom trenutku jasno sam uočio nekoliko vojnika u crnim kombinezonima, s crvenim beretkama. Tren, milisekundu potom doletio nam je projektil – zolja ili RB. Strahovit prasak i detonacija odbacili su me nazad. Osjetio sam jak bol u koljenu i u desnom ramenu. A onda još jedna detonacija. Nečije tijelo palo je preko mene

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Tog hladnog 31. decembarskog dana 1994. godine dignuti smo u jutarnjim satima iz pripravnosti u kasarni i hitno upućeni u rejon Ban Brda, gdje su odjutra naši trpjeli neprestane agresorske napade. Brzo smo raspoređeni na Kosu, dio linije izložen najsnažnijim udarima. Dočekali su nas ljudi iz Prve tuzlanske brigade, koji su ondje već tri dana bili na smjeni.

Snijeg je prestao padati. Dan ranije otapanje je zaustavljeno naglim padom temperature, pa je na minus 19 sve poput stakla pucalo pod nogama.

U tranšeji u koju smo ušli obradovala su nam se trojica boraca u četrdesetim godinama koje smo ondje zatekli.

Malo nakon što smo stigli uslijedio je jak četnički napad s desne strane koji smo odbili. Već oko 13 sati otpočeo je, uz minobacačku podršku, novi napad. Bio je silovit, ali smo nekako uspjeli odbaciti prvi val. Odmah potom uslijedio je drugi.

Mi smo bili usredotočeni na dio terena ispred nas, pa su nam četnici uspjeli prići veoma blizu s desnog boka. U jednom momentu vidio sam samo kad je moj suborac Nermin podigao osamdesetčetvorku preko moje glave. Dočekao sam se na lakat i pokušao preko stepenice zauzeti položaj na desnoj strani.

U tom trenutku jasno sam uočio nekoliko vojnika u crnim kombinezonima, s crvenim beretkama. Tren, milisekundu potom doletio nam je projektil – zolja ili RB. Strahovit prasak i detonacija odbacili su me nazad. Osjetio sam jak bol u koljenu i u desnom ramenu. A onda još jedna detonacija. Nečije tijelo palo je preko mene.

Dim i prašina kojima smo bili zasuti polahko su se razilazili. Pokušavao sam se iskobeljati ispod tijela u trenutku kad su iznad nas zatreštali rafali. Vidio sam kako s lijeve strane momci iz naše jedinice preskaču preko tranšeje i upadaju u naš rov.

Nastala je žestoka pucnjava. Pridigao sam se i, polahko naslonivši pušku na grudobran, zapucao prema četnicima.

Ubrzo je sve prestalo. Napad je odbijen. Podigli su me da pregledaju ranu na koljenu. Gledao sam u beživotno tijelo čovjeka pored sebe. Mirza mi reče da su dvojica gotova.

Izveli su me iz tranšeje s još jednim lakšim ranjenikom i rekli da trebamo poći. Dva druga sveli su nas do ceste gdje je bila naša 150-ka. Iz kuće je izašao jedan oficir i zovnuo našeg vozača. Pitao sam ga šta je bilo. “Da sačekamo”, kaže, “da povezemo ova dva poginula, očekuje se novi napad, da ne šalju druga vozila, nemaju ih dovoljno, mnogo je ranjenika.”

Utovarili su tijela pozadi i prekrili ih nekom dekom. Ja sam pokušao ući u kabinu, ali nije bilo šanse da savijem koljeno. Pomogli su mi da se popnem, da nađem mjesto i ispružim nogu. Bol je nakon dobijene injekcije malo popustio.

Tek tada vidio sam komad lima zabijen u moju jaknu ispod miške. I krv koja je kapala kroz rukav. Ali već smo bili krenuli.

Šćućuren i promrzao, pogled nisam mogao skinuti s blatnjavih čizama. Virile su ispod deke. Iz bočnog džepa na pantalonama nazirao se paket američkog suhog obroka. Sjetih se da su to ovi stariji ostavljali za svoju djecu, da im ponesu kad krenu kući.

Koliko li ima djece? Kolika su? Kako će im biti kad im stigne vijest…?

Prenu me prigušena muzika. Kroz krajičak cerade vidjeh osvjetljenje u diskoteci “Kameleon”, u Hotelu “Tuzla”. Čula se pjesma. Ljudi su išli gore-dolje, prolazili, radovali se, smijali se. Pored Omladinskog također sve veselo.

Učinilo mi se da je naš kamion zalutao. Stigao iz neke druge dimenzije. Da ne pripadamo ovdje.

Dođosmo do garnizone ambulante. Dva medicinara odmah pritrčaše da mi pomognu sići. Vidjevši da je zavoj na nozi sav krvav, govorili su uporno: “Polahko, polahko, polahko…”

Okrenuh se i vidjeh kamion u kojem sam dovezen kako odlazi u mračnu ulicu. Klizio je kao barka po mirnoj vodi. U sebi proučih Fatihu – da vas Allah kraj svog Arša posadi, poželjeh našim šehidima akobogda.

U tom me prenu glas jednog od onih medicinara: “Momak, da uđemo, da to pogledamo.”

Dočekah se na njihova ramena. Pođosmo uz stepenice.

Kad sam sjeo u hirurškoj, on odvi zavoj s koljena, podiže glavu i upita boli li me mnogo. Zagledan u njegove oči, rekoh: “Ma ne boli mene koljeno.” On se uspravi i upita: “Nego šta te boli, jesi li još negdje ranjen?”

“Ma boli mene”, rekoh, “nešto drugo.” A boljelo me, boljelo, negdje duboko u duši, u srcu, boljelo i gušilo…

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!