fbpx

Nije historija počela 1945, a nije ni 1463. godine

Nisu tokom osmanskog vakta bosanskim sokacima i mahalama tekli med i mlijeko, bilo je i dobrih i loših vremena, ratova, nasilja, siromaštva, ali nećemo okretati glavu od onog što je osmanska ostavština u pozitivnom smislu. Nije historija počela 1945. godine. S druge strane, nećemo zaboravljati ni pozitivne strane perioda poslije 1945, a nećemo ni šutjeti nad onim negativnim

 

 

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Fuad Ohranović imenovan je sredinom septembra za direktora Historijskog arhiva Sarajevo. Rodio se u Višegradu 1985. godine, osnovnu školu i Gazi Husrev-begovu medresu završio je u Sarajevu, a diplomirao 2008. godine na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Naučni stepen magistra nauka stekao je 2014. godine na istom fakultetu. U Historijskom arhivu Sarajevo radi od 2009. godine. Dužnost direktora Historijskog arhiva Sarajevo već je obavljao od aprila 2016. do jula 2019. godine. Za Stav govori o izazovima s kojima se suočava Arhiv i naporima u iznalaženju trajnog rješenja za fondove ove važne institucije, o našem odnosu prema historiji i potrebi sistematiziranja znanja o našoj prošlosti, o ideologizaciji historije i rađanju nove generacije bosanskih i bošnjačkih historičara.

STAV: Kad ste prvi put imenovani na poziciju direktora Historijskog arhiva 2016. godine, kazali ste da će fokus Vašeg četverogodišnjeg mandata biti na rješavanju problema koji Arhiv ima sa zgradom depoa. Koliko ste u tome uspjeli?

OHRANOVIĆ: Te 2016. godine, kada sam preuzeo mandat direktora, Arhiv je imao probleme sa smještajnim kapacitetima koji su bili gotovo popunjeni, s trošnom zgradom depoa u Čadordžinoj ulici koja je izgrađena 1912. godine i koja je naprosto vapila za temeljitom vanjskom rekonstrukcijom, te s depoom u Ferhadiji od oko 280 kvadratnih metara, koji je također bio u jako lošem stanju. Nakon detaljnijeg uvida u problematiku, Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo, Vladi KS i Skupštini KS upućene su inicijative s mogućim rješenjima. U naredne tri godine predano smo radili na tome da riješimo te probleme. Nažalost, u tadašnjim okolnostima nije bilo moguće doći do idealnog rješenja u kojem bi Arhiv dobio posebnu zgradu za smještaj arhivske građe i zaposlenika na jednom mjestu. U saradnji s Vladom i Ministarstvom kulture i sporta Kantona Sarajevo našli smo rješenje za dodatne smještajne kapacitete u smislu iznajmljivanja prostora, te je u tu svrhu planiran novac u budžetu. Nakon što su provedene potrebne procedure i dobijene saglasnosti, pod pokroviteljstvom tadašnjeg ministra kulture i sporta Mirvada Kurića, 19. juna 2018. godine potpisan je ugovor s firmom KJP ZOI ’84 po kojem je Arhiv trebao iznajmiti 1.000 kvadratnih metara u objektu Zetre, a nakon što ZOI ’84 izvrši sve potrebne adaptacije s ciljem zadovoljenja standarda koje propisuje Zakon o arhivskoj djelatnosti Kantona Sarajevo.

Krajnji rok za realizaciju tog ugovora bio je april 2019. godine. Nažalost, KJP ZOI ’84 nije uspjela taj posao dovesti do kraja, a rokovi su istekli. U međuvremenu je, sredinom jula 2019. godine, došlo do smjene na čelu Arhiva pa nemam informacije šta se dalje dešavalo. Činjenica je da nisu ponuđene nikakve druge konkretne alternative koje mogu riješiti ovaj gorući problem. Tako da smo ponovo na početku kada je u pitanju traganje za rješenjima o smještaju arhivske građe koja čeka da bude predata na čuvanje Historijskom arhivu Sarajevo. To se rješenje mora pronaći što prije i nemamo vremena za čekanje na “idealna” rješenja o zgradi Arhiva, na koju bi se i u najboljim okolnostima sigurno čekalo godinama. To opet ne znači da od nove zgrade Arhiva treba odustati.

Smještajne kapacitete za jedan arhiv nije lahko pronaći. Moraju biti ispunjeni standardi u skladu sa Zakonom, a i lokacija mora biti pristupačna s obzirom na veliki broj zahtjeva stranaka koje Arhiv obradi tokom jedne godine. Recimo, u 2019. godini tih zahtjeva fizičkih i pravnih lica bilo je gotovo 3.000, a još približno 150 istraživača koristilo je našu arhivsku građu za pisanje radova. Svima njima trudimo se biti na usluzi te im pronaći ono što se nalazi među gotovo jedanaest dužinskih kilometara arhivske građe koje ovaj Arhiv čuva.

Navedeno je samo dio aktivnosti na rješavanju problema. Tokom 2017. i 2018. godine obnovili smo prostor u Ferhadiji i preuredili dio za izložbenu galeriju Arhiva sa stalnom postavkom. Tokom 2019. godine dogovorili smo i pripremili izradu detaljnog projekta vanjske rekonstrukcije zgrade depoa u Čadordžinoj ulici koji su stručnjaci izradili nakon detaljnih snimanja terena i objekta imajući u vidu da je zgrada stara 108 godina. Taj projekt završen je i formalno predat Arhivu u jesen 2019. godine.

Također, važno je napomenuti da je u decembru 2016. godine Kanton Sarajevo dobio novi Zakon o arhivskoj djelatnosti, u čijem je kreiranju Arhiv imao znatnog udjela. Na osnovu tog Zakona urađeni su podzakonski akti koji su dodatno razradili oblast arhivske djelatnosti u Kantonu Sarajevo. Pored svega, Arhiv je gotovo svaki mjesec ili najviše dva tokom 2017. i 2018. godine imao neku programsku aktivnost – izložbu, promociju publikacije ili dan otvorenih vrata. U 2018. godini snimili smo u povodu jubileja 70 godina rada ustanove, u saradnji s TVSA, dokumentarni film o Arhivu. Cilj je bio približiti Arhiv našim sugrađanima i nadam se da smo donekle uspjeli u tome.

STAV: Spomenuli ste smjene i promjene na čelu ustanova. Koliko te promjene imaju utjecaj na rad i na projekte Arhiva?

OHRANOVIĆ: Od 2010. godine do početka 2020. godine pet puta dolazilo je do smjena i imenovanja novih direktora ili vršioca dužnosti direktora. Dakle, u ovoj deceniji prosječan mandat jeste približno dvije godine. Recimo, moja smjena došla je nakon tri godine i nepuna tri mjeseca mandata, što je najduže “trajanje” mandata direktora Arhiva u ovoj deceniji. Kako dugoročno planirati bilo kakav projekt sa stalnim promjenama? Tu su na gubitku isključivo ustanove, a u ovom slučaju konkretno arhivska građa koja mora biti sačuvana i predata budućim generacijama. Kakva se poruka šalje kada se obara Izvještaj o radu Arhiva za 2018. godinu, u kojoj je održan najveći broj premijerno prikazanih izložbi u jednoj godini u historiji Arhiva od njegovog osnivanja? Je li poruka da šest novih premijerno prikazanih izložbi te jedna gostujuća (Državni arhiv Slovenije), urađen dokumentarni film o Arhivu, učešće na međunarodnim projektima itd. nemaju neku vrijednost u kulturi? Možemo razumjeti politički kontekst i pozadinu, međutim, dugoročno ovo ubija kulturu i demoralizira one koji žele raditi.

STAV: Na čemu će biti Vaš fokus u ovom mandatu? Koja su to goruća pitanja kojima se treba pozabaviti?

OHRANOVIĆ: Fokus će biti na obnovi zgrade depoa Čadordžina u skladu s izrađenim projektom, te izdavačko-izložbenoj djelatnosti Arhiva izuzetno važnoj u segmentu doprinosa kulturnim dešavanjima u Kantonu Sarajevo, ali i šire. Tu su i digitalizacija arhivske građe, te međunarodna arhivska saradnja – veliki broj dokumenata o našoj zemlji nalazi se van njenih granica pa se u tom pogledu moraju praviti stalni iskoraci i raditi projekti ondje gdje ima volje i sluha.

STAV: Zbog čega je Arhiv važan u državotvornom smislu? Nije li Sarajevo “kasno” dobilo Arhiv?

OHRANOVIĆ: Arhiv je temeljna državna institucija. Nemoguće je imati državu bez arhiva. Zvanična arhivska struka u Bosni i Hercegovini počinje s osnivanjem Arhiva Bosne i Hercegovine 12. decembra 1947. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, 3. maja 1948. godine, formiran je i Arhiv Grada Sarajeva, tj. Historijski arhiv Sarajevo, kako se danas zove. U ranijim periodima iznalaženi su različiti modaliteti čuvanja arhivske građe. Međutim, do osnivanja Arhiva nakon Drugog svjetskog rata teško je, gotovo nemoguće, pronaći kontinuitet očuvanja dokumenata. Trusno i nestabilno balkansko tlo dodatno je na to utjecalo. Nažalost, nama su i u miru uništavani arhivi – Arhiv BiH zapaljen je pred našim očima februara 2014. godine.

STAV: Koliko je Arhiv važan za istraživanja u oblasti historije?

OHRANOVIĆ: Nema nijednog ozbiljnog istraživanja bilo kojeg perioda historije bez arhiva ili muzeja. Historijski izvori i artefakti koji se čuvaju u arhivima i muzejima nezaobilazni su za historijsku nauku.

STAV: Kakvog je sastava arhivska građa o kojoj brine institucija na čijem ste čelu? Koliko je historije Bosne i Bošnjaka tu arhivirano?

OHRANOVIĆ: Historijski arhiv Sarajevo čuva približno jedanaest dužinskih kilometara arhivske građe koja ima veliku vrijednost za kulturu sjećanja svih naroda koji žive u našoj domovini. Recimo, Arhiv čuva građu društava “Preporod”, “Gajret”, “Narodna uzdanica”, “Napredak”, “Cankar” itd. Nažalost, nemamo dokumenata iz srednjeg vijeka, najstariji rukopis koji se nalazi u našoj Orijentalnoj zbirci datiran je u 1410. godinu i vjerovatno je došao u Bosnu s Osmanlijama ili ga je neki Bošnjak kupio na svom putovanju po Osmanskom Carstvu. To je najstarija arhivska građa u našem Arhivu. Arhiv čuva veliki broj dokumenata iz osmanskog perioda historije naše zemlje. Zbirka osmanskih dokumenata i rukopisa jedna je od najbogatijih u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Najstariji dokument čuvena je Gazi Husrev-begova naredba-emernama nastala 1531. godine, a pravno utemeljena na Ahdnami sultana Mehmeda II Osvajača iz 1463. godine. U tom dokumentu, na kojem se nalazi pečat Gazi Husrev-bega, kadijama u Fojnici i Kreševu javlja se da su došle informacije da se na njihovom području dešavaju određeni problemi franjevačkim svećenicima. Gazi Husrev-beg naređuju kadijama da se, u skladu s običajima, ne prave smetnje svećenicima koji djeluju na tom prostoru. Ovaj dokument jedinstven je i vrlo rijedak i po tome što je na njemu pečat Gazi Husrev-bega, na kojem piše “Husrev, Fakir, ilallah el-Ganijj”, što u prijevodu otprilike znači: “Husrev, Allahu bogatom ponizni”.

U Arhivu se nalazi veliki broj dokumenata i fondova iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878–1918): arhivski fond Gradskog poglavarstva Sarajevo, fond Vladinog povjerenika za Grad Sarajevo, građa Kotarskog i Šerijatskog suda Sarajevo, popis stanovništva iz 1910. itd. Najveći dio arhivske građe pripada periodu 20. stoljeća, a posebno poslije 1945. godine. Sva ova građa ima ogroman naučni i kulturni značaj za historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Svjedoči historijskom razvoju Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nacionalnom identitetu, razvoju i radu institucija poslije 1878. godine itd. Sva naša arhivska građa nastala do 1945. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine kao pokretno dobro. I dok arhivska građa do 1945. uglavnom zanima historičare i istraživače, arhivska građa nastala nakon 1945. godine, poput dokumentacije općina Kantona Sarajeva, Općinskog suda, srednjih i osnovnih škola u Sarajevu itd., zanimljiva je i nezaobilazna u rješavanju svakodnevnih životnih pitanja građana Kantona Sarajevo. Pomoću tih dokumenata građani ostvaruju ili potražuju određena prava pa na godišnjem nivou imamo hiljade zahtjeva koji budu obrađeni u zakonskom roku.

STAV: Jesu li slojevi našeg srednjovjekovnog i osmanskog identiteta međusobno isključivi? Tačnije, treba li naš odnos prema njima biti isključiv i navijački?

OHRANOVIĆ: Naravno da nisu isključivi. Koji to narod u Evropi danas može biti isključiv u smislu razvoja identiteta kroz historiju? Jasno je da se razumijevanje nacije danas i u srednjem vijeku ne mogu porediti. Nakon dolaska Osmanlija i osvajanja Bosne 1463. godine, srednjovjekovni Bošnjani nisu nestali s lica zemlje. Počinje širenje islama koje se odvijalo u nekoliko faza narednih 150 godina. Također, dolazi i do migracija i kretanja stanovništva. Kasnije, nakon defanzive Osmanskog Carstva krajem 17. stoljeća i poslije 1699. godine, dolazi i do egzodusa stanovništva koje se pokušavalo spasiti s izgubljenih teritorija od nestanka i pokrštavanja. Pa dolazi i do povratka dijela Bošnjaka koji su naselili nove prostore nakon osvajanja u 16. i 17. stoljeću, kao i do dolaska drugih naroda koji su primili islam – Hrvata, Srba, Mađara itd. Sve je to utkano u bosansku kulturu i identitet. Ali naš nukleus i matica jesu srednjovjekovna Bosna i njen narod iliroslavenskog porijekla sa svom svojom religijskom kompleksnošću. Naši preci jesu Kulin ban, ban Stjepan Kotromanić, kralj Tvrtko I Kotromanić, naši plemići Kosače, Pavlovići, kao i druge bosanske plemićke porodice. Ali je naš i Gazi Husrev-beg, bosanski sin i sultanski unuk! Naši su i veliki vezir Ahmed-paša Hercegović, sin hercega Stjepana Kosače, veliki vezir Mehmed-paša Sokolija ili Sokolović i mnogi drugi. Zašto bismo se trebali bilo koga od njih odricati? S druge strane, protiv sam bilo kakve mitologizacije historijskih procesa. Historičari se trebaju držati naučnih činjenica.

STAV: Ako nisu isključivi i ako oni svjedoče o kontinuitetu, kako je moguće da među našim savremenim historičarima prepoznajemo skupine, da ne kažem tabore, onih koji bi, čini se, jedan dio našeg naslijeđa (bio on srednjovjekovni, osmanski, komunistički – ovisno od “tabora”) najradije prešutjeli?

OHRANOVIĆ: Pretpostavljam da se radi o kompleksima. Možda iza svega stoji i dodvoravanje nekim krugovima u “regiji” i šire. Lično, ne smeta mi da vodim raspravu koja je naučno utemeljena i koja je, naravno, u okviru civilizacijskih manira. Treba da bude jasno da su vremena kad smo mi trebali nečija odobravanja sa strane davno prošla i da je sloboda krvavo plaćena.

STAV: Prošle godine intervjuirao sam Murisa Dizdara, sina velikog Hamida Dizdara. Pričao je i o ulozi njegova oca u otkupljivanju velikog broja starih rukopisa, Kur’ana, prijepisa raznih dijela iz orijentalne književnosti, poetskih i proznih rukopisa, starih novina i drugog pisanog i štampanog štiva. “Otac je formirao orijentalnu zbirku jer je historija Sarajeva uglavnom vezana za osmanski period. Tada je, sjećam se, imao problema. Zašto? Pa ljudi koji su došli u grad bili su neškolovani. Pa srušili su nam staru čaršiju! Pitali su se šta će nam išta iz turskog perioda… Malo je falilo da kažu da će oni napraviti i stariju čaršiju od osmanske”, ispričao je Muris. Prepoznajete li ovaj osmanofobni diskurs među nekim istaknutim imenima naše historijske nauke danas?

OHRANOVIĆ: Rahmetli Hamid Dizdar upamćen je kao ličnost koja je imala ogroman utjecaj na razvoj Historijskog arhiva Sarajevo i udaranje temelja naše ustanove. Na njegovom čelu nalazio se od 1951. do 1967. godine. Veliki broj arhivskih dokumenata i rukopisa zaprimljen je u Arhiv tokom njegovog mandata. Svjedočenje njegovog sina koje ste sada ispričali očiti je dokaz da treba vremena da se ti kompleksi o kojima govorimo zaliječe. Možda su neka idealiziranja osmanskog perioda upravo rezultat takvih pritisaka? Nisu tokom osmanskog vakta bosanskim sokacima i mahalama tekli med i mlijeko, bilo je i dobrih i loših vremena, ratova, nasilja, siromaštva, ali nećemo okretati glavu od onog što je osmanska ostavština u pozitivnom smislu. Recimo, Sarajeva kakvog danas poznajemo sigurno ne bi bilo bez Osmanlija i Isa-bega Ishakovića. Nije historija počela 1945. godine. S druge strane, nećemo zaboravljati ni pozitivne strane perioda poslije 1945, a nećemo ni šutjeti nad onim negativnim.

STAV: Je li došlo vrijeme da se znanja iz različitih perioda naše historije napokon sistematiziraju i smjeste u racionalan okvir unutar kojeg bi svaki period dobio zasluženo mjesto?

OHRANOVIĆ: Itekako je vrijeme da se napiše višetomna historija Bosne i Hercegovine u kojoj bi stručnjaci iz svakog posebnog historijskog razdoblja naše zemlje napisali svoje radove na osnovu najnovijih naučnih rezultata i spoznaja. To se trebalo desiti i ranije, ali, nažalost, okoštalost i nespremnost da se jasno identificiraju problemi drže nas taocima. Politička nestabilnost također je problem. Ovakav projekt mora imati podršku različitih nivoa vlasti. Ovom prilikom javno pozivam da krenemo s radom i da se udružimo u tom projektu. Historijski arhiv Sarajevo dat će u tome svoj maksimalni doprinos.

STAV: Rađa li se među našim historičarima nova generacija spremna hrabro se suočiti s ovim izazovima i na nov način, bez učitavanja savremenih identitetskih politika, sagledati našu historiju?

OHRANOVIĆ: Ima takvih. Vjerujem da će ih biti i više i da će biti hrabriji.

 

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!