Nigdje kao kod kuće

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

Piše: Safet POZDER

 

Dva su vrlo neugodna sjećanja koja nosim još od ranog djetinjstva i zbog kojih, vrlo vjerovatno, imam snažan otklon spram bolnice, ljekara, bijele uniforme i svega što uz to ide.

Ne znam jesam li bio krenuo u školu. Znam samo da me nekoliko dana jako bolio zub. Kako je sve potrajalo i kako olakšanja nije bilo ni na vidiku, pretpostavljao sam šta me čeka. Sestra je otišla po starog komšiju Jusu iz gornje mahale koji se ubrzo pojavio. U ruci su mu bila kliješta, nalik na čuvene “kombinerke”. I sad se sjećam detalja. Zapravo, ne sjećam se na koju su me foru uhvatili da ne pobjegnem. Znam samo da su me kroz nekoliko trenutaka držali. Juso mi je razvratio usta i snažnom rukom ščepao bolesni zub. Trajalo je kratko, ne više od dvadesetak sekundi, i krvavi zubić bio je u čeljustima kliješta, tik pred mojim očima. I, kako je zub izišao, tako je i bol nestala. Jesam li čime ispirao ranu i kako je uopće tekao oporavak – ne sjećam se. Ali, kad god bih nakon toga sreo tog Jusu, slike su se vraćale pred oči. Nije bio doktor, ali je za mene tada bio i specijalist, i primarijus, i hirurg, i izvor svih strahova od te vrste ljudi.

I tek što sam malo prizdravio i počeo zaboravljati muke “susreta s doktorom”, ponovo sam morao na medicinski tretman. Tik do kuće imali smo povisok betonski bazen za vodu na koji sam se jedva uspijevao i uspeti. Ipak, uspeo bih se i razdragano skakutao po njemu, uživajući da slušam šum vode negdje ispod nogu. Uskoro se javio novi izazov – valjalo je probati skočiti s bazena. Uspio sam. I opet, i opet. Za par dana osjećao sam se posve sigurnim pa su skokovi s visokog bazena postali prava rutina. Međutim, kako vrag nikada ne miruje, tako sam se i ja trudio da skočim što duže. Željeni cilj bila je stara šljiva, udaljena koji metar od bazena. Isprva nije išlo, ali nisam odustajao. Konačno, uzeo sam dobar zalet i svom silinom bacio se prema šljivi. Uspio sam. Ipak, nisam se radovao. Razlog je bio prost: kako sam doskočio, tako sam i ostao ne sluteći šta se zapravo desilo. A desilo se to da sam doživio težak lom lijeve noge. Opet sam znao šta to znači. Valjalo mi je kod još jednog “specijaliste”. Ovaj je put to bila starija katolkinja iz susjednog sela. Zvali su je Prnđa – je li joj to ime ili neki nadimak, nikada nisam saznao – i ona je bila specijalista za sve vrste lomova, čupanje leđa, pravljenja strune i sličnih zahvata.

Naravno, do nje su me doslovno odnijeli. Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Čak mi je kroz glavu prolazio i Juso, čije su mi kombinerke, u odnosu na Prnđine snažne ruke, izgledale posve smiješne. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići – možda i neko Prnđin – a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu. Noga je poslije tretmana na neki neobičan i danas smiješan način imobilizirana i zavijena listovima nekih biljaka. Kasnije sam normalno prohodao i, izuzev većih promjena vremena i težih napora, ne osjećam znatnije posljedice. Ako se u posljedice može svrstati i to što se Prnđe i ovog nemilog iskustva sjetim svaki put kad prođem kroz Slatinu, eto, neka bude.

Naravno, razmišljao sam i na sljedeći način: ako ovako namuče čovjeka kod kuće, kako li je tek u bolnici!?

Cjelokupan dojam o bolnicama začinio mi je stariji rođak. Poslije ću shvatiti da je on svojom pričom želio kazati nešto sasvim drugo, ali to tada jednostavno nisam umio ispravno razumjeti. Pričao mi je, i to vrlo zaneseno, o nekom starom turskom filmu koji je davno gledao, vjerovatno u crno-bijeloj varijanti. Centralna figura filma turska je djevojka Belkisa koja se teško razboli. Izlaz je bio u odlasku ljekaru. No, kako su svi ljekari tada bili muškarci, Belkisina čednost i stid joj nisu dali da ode i otkrije svoje tijelo pred muškarcem, pa i po cijenu života. Na kraju je njen život i bio cijena takve odluke. Nažalost, duga i bolna cijena. Moglo bi biti da se film zove Stado, ili tako nekako. Pokušavao sam ga pronaći, ali bez uspjeha. Ipak, nadam se da će mi to nekada poći za rukom. Ne znam zašto, ali imam silnu želju da ga pogledam, iako sam tada, kao dijete, slušajući o sirotoj Belkisi, stekao dojam da su ljekari zapravo babaroge koje kasape ljude i kojima se ni za živu glavu ne ide.

Ah, te traume iz djetinjstva znaju biti zaista mučne!

Kako god, nedavno se opet zavrnuh u bolnici, srećom, ne u svojstvu pacijenta, ali opet s nekom knedlom u grlu. Ispred bolnice nesnošljiva gužva. Ljudi žure na sve strane, vozila hitne pomoći dovoze bolesnike, a na parkingu mjesta ni za lijeka. Bolnica je velika. Zapravo je to cijeli kompleks zgrada s različitim odjeljenjima. Tu sam se prije nekoliko decenija i rodio. Najbliže što sam joj dolazio, izuzev posjeta bolesnicima, bio je obližnji stadion na koji sam stizao s rahmetli ocem kako bismo zajedno bodrili Velež. Ali, to sad dođe kao neka vrsta pluskvamperfekta.

Sad sam bio pred bolnicom s jednostavnim razlogom: pokupiti pacijenta i ići kući. Moja pratnja otišla je po pacijenta, a ja sam ostao vrebati na slobodno mjesto za parking. Uskoro sam ga i našao, ali se ni pratnja ni pacijent nisu pojavljivali. Zovem ih. Kažu, čekaju doktoricu da potpiše otpusno pismo, i to je to. “Rekla je da će za desetak minuta”, kažu. Čini mi se da nema dužih desetak minuta kao onih bolničkih.

Prvo sam šetkao ispred ulaza i motrio zabrinute ljude. Pokretni pacijenti izlazili su da zapale cigaretu. Društvo su im pravili rodbina ili poznanici. Poneka trudnica izmigoljila bi iz bolnice u pratnji muža koji je ponosno nosio korpu s novorođenčetom. Cigaretu zapali i poneki doktor u besprijekorno čistoj bijeloj uniformi. Mlađi doktori, možda i stažisti, odvažno promarširaju i nestanu negdje u unutrašnjosti zgrade. Uskoro počinje i kiša. U masi prepoznajem i poznanika kome prilazim. Kaže, došao je na kontrolu, a usput će i do trećeg sprata da obiđe zajedničkog poznanika. Kažem da ću i ja svratiti. Odlazim najprije do svog pacijenta. Doktorice još nema. “Mora da je zaglavila u sali”, objašnjava osoblje na odjeljenju. Nema mi druge nego da odem do poznanika na treći sprat.

Dočekuje me s osmijehom. Čini mi se da je malo šta tako iskreno kao osmijeh i radost pacijenta kada ga posjetite u bolnici. Pitam otkud tu, šta je problem, je li nešto ozbiljno. Kaže, vadio kamenac iz bubrega, onako, klasičnom operacijom. Otvara fioku i pokazuje mi. Bogami, ono je prije oveći kamen nego kamenac. Uglavnom, ništa ga ne boli, ništa mu ne fali; samo nekoliko dana mora ležati i onda, ako Bog da, kući.

Ponovo se vraćam svom društvu. Doktorice još nema. Valjda će brzo. Šetkam po odjeljenju i na kraju izlazim na hodnik pored lifta. Spazih aparat za kahvu i stolice pored njega. Tamam. Imam gvozdenu marku, naručit ću kahvu i čekati. Kahva mi ispade skroz gorka. Gledam uputstvo na aparatu. Pa ja, mi i gledamo uputstvo samo kad pogriješimo, a na ovom uputstvu jasno piše da se prvo ubaci kovanica, pa odredi količina šećera, pa sve ostalo. Ja šećer nisam ni stavio – zapravo, jesam na kraju, ali badava – pa mi je zato kahva i gorka, a ja je takvu ne mogu piti, pa kako god. U džepu se ne zavrnu više kovanica, a stid me koga upitati, pa se sve završi na sjedenju.

Primijetih kako niz hodnik ide mladić. Mlađi je od mene barem desetak godina. Ide skroz sporo. Tačnije, jedva vuče nogu za nogom. Shvatio sam da će do aparata pa mu ponudih pomoć. Utipkao sam toplu čokoladu i na vrijeme regulirao šećer. Častio me je kahvom, ali sam i ja uzeo čokoladu. Uskoro se zapričasmo. Veli, sportista je. Bavi se trčanjem, i to dosta uspješno. No, kako je na stazama bio brz, tako je i u životu žurio. Sve mu je bilo, onako, “snogu”, i spavanje, i hrana, i vožnja. Baš kad se pripremao za jednu od najvažnijih utrka, trokirali mu bubrezi. Nešto je jednostavno zaštopalo i evo ga na urologiji. Veli da sam sebi izgleda kao starac od sedamdeset godina i dodaje: “Izgleda da sve u životu ima neki razlog. Evo, ja sam svugdje doslovno trčao, misleći da nema boljeg i bržeg od mene. E, onda mi dragi Bog dade ovo. Ja to shvatam kao neki išaret, kao da mi se želi reći da malo usporim. Eto, usporio sam i, sve i da hoću brže, ne ide!”

Pričao bi on još, ali nas prekide moja ekipa. Pacijent i pratnja su stigli. Doktorica još nije došla, ali su joj odnijeli otpusnicu da ju potpiše. Da nije, moj pacijent bi otišao “na svoju ruku”.

Eto, da je doktorica došla na vrijeme, ni ja ne bih posjetio onog poznanika s kamencem, niti bih proćaskao s mladim trkačem koji je morao usporiti. Usput, ne bih se uvjerio da bolnica i ne mora biti neki poseban bauk, kao ni to da se sa zdravljem ništa ne može mjeriti.

Sjedamo u auto i krećemo. Kiša sve jače pada.

“Sve je to fino, ali lijepa kuća. Samo vozi!”, veli mi moj pacijent.

“Hoćemo li usput gdje kahvenisati?”, pitam učtivo.

“Ma kakvi, pijemo je kod kuće!”, veli.

PROČITAJTE I...

Činjenica je da su Bošnjaci i Albanci prevagnuli u korist nezavisnosti Crne Gore tokom referenduma o nezavisnosti održanog 2006. godine. Crnogorske vlasti, kažu naši sagovornici, i danas pamte taj potez i zalaganje muslimana za nezavisnost svoje zemlje, te je to jedan od glavnih razloga zašto muslimani u Crnoj Gori imaju veoma dobar odnos s vlastima, koje u velikoj mjeri podržavaju aktivnosti ove vjerske zajednice

Poštivati zaštićene vrijednosti u islamu, život, vjeru, slobodu, imetak, porodicu i čast, svakom muslimanu, pa i onome koji nosi vojničku uniformu, stroga je obaveza. Ljudski život Božiji je dar. Oduzeti ga nekome ili ga skrnaviti na bilo koji način, bez prijeke potrebe i nužde, u granicama propisanog i dozvoljenog, znači uzimati Božije prerogative u svoje ruke i urušavati savršeno Božije djelo. U tom smislu, svako djelovanje usmjereno protiv ovih vrijednosti je zabranjeno, a postojanje određenih sistema njihove zaštite nužno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!