Neprekidni teror nad Indijancima

Alkohol, kasina i cigarete koji su ostavljeni da uništavaju Indijance vlasti uglavnom smatraju nekom vrstom “poklona”, pa čak i ustupkom za ekonomiju indijanskih rezervata. Zulum nad američkim starosjediocima spada u one usporene genocide, one koji imaju svoje faze, a ovo bi mogle biti neke od završnih faza

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

“Obey the Treaties” – glasi natpis na plakatima i lecima oblijepljenim po zidovima ulica pojedinih američkih gradova. Samo ta kratka rečenica uz sliku ili crtež. Ponekad bi pisalo “Honor the Treaties”. Na isto se svodi jer se poručuje nekome ili nečemu da “poštuje ugovore.” U nekim mjestima polijepljeni su svake godine, a negdje svakih nekoliko godina. Pripadnici različitih indijanskih nacija, potomci američkih starosjedilaca prave i lijepe plakate i letke. Jednostavna poruka na njima odnosi se na bezbroj ugovora koje su predstavnici Indijanaca potpisali s američkim vlastima zadnjih stoljeća. Ugovori se odnose na zaštitu zemljišta na kojem bi Indijanci mogli živjeti, na njihova prava u svakodnevnom životu, na njihove resurse, naprosto preživljavanje. Po zvaničnim podacima, upadljivu većinu tih ugovora američke državne vlasti nisu ispoštovale. Indijanci danas nemaju drugog izbora nego da podsjećaju američko društvo i državu tako jednostavnim riječima – poštujte ugovore.

Sharice Davids i Deb Haaland prve su Indijanke koje su u novembru 2018. godine ušle u Kongres SAD-a. Pošto su Indijanci u svojim rezervatima najzapostavljenija etnička skupina u SAD-u, od njih dvije mnogo se očekuje. Nikada do sada nije bilo izvodivo da Indijanac, recimo, bude kandidat na predsjedničkim izborima, pa je ovaj njihov ulazak u Kongres historijski. Mogu li Davids i Haaland promijeniti stanje preostalih Indijanaca nabolje i mogu li bez plakata podsjetiti američku vlast na poštivanje starih ugovora, nezahvalno je prognozirati. Stanje u indijanskim rezervatima dovelo je do pojave ovisnosti o kockanju, alkoholizma i do skraćene životne dobi prosječnog stanovnika rezervata. Rješavanje takvog stanja spada u jedno od očekivanja s kojima se indijanske članice Kongresa trebaju suočiti.

Današnji rezervat plemena Suquamish i Duwamish, odnosno naroda, nalazi se u okolini grada Seattlea. Njihovo stanište prostiralo se i do kanadske obale Pacifika. Kada se ide kraćom vožnjom trajektom, pa onda kolima po poluotoku nedaleko od gradića Edmondsa, uđe se u rezervat ovih indijanskih naroda. Oznaka da je riječ o rezervatu ima samo na ponekim zavučenim cestama. Da bi se shvatilo kako se ušlo u “entitet” ili “kanton” koji pripada lokalnim Indijancima, dovoljno je pogledati okolo. Tu su mali štandovi ili kućice u kojima se prodaju alkoholna pića i cigarete, a ponekad i suvenirčići s folklornim motivima. Stambeni objekti, uglavnom drvene kuće, nalaze se svuda okolo, bez kompaktne uvezanosti.

Pozitivno iznenađenje u ovom rezervatu jeste muzej historijata naroda Suquamish i Duwamish, te načina življenja Indijanaca američkog sjeverozapada prije i poslije kolonizacije. Muzej je dobro opremljen audiovizualnim sistemima prezentacije snimljenih govora starih Indijanaca. Iza muzeja se nalazi službeno indijansko groblje, a groblja često budu refleksija života na nekom području. Groblje djeluje otužno, skromno i prilično dotjerano. Većina je spomenika od kamena. Ponegdje se nalaze križevi, a neki su samo s imenima preminulih. Pokrštavanje lokalnih Indijanaca ovdje je trajalo i prije i poslije kolonizacije. Manja luteranska crkva izgrađena je uz samo groblje. Neki od ovdje sahranjenih Indijanaca “pokršteni” su nakon njihove smrti, te im je dodat krst na grob. Sve je to pratilo i nametanje novih imena. Najjednostavniji su spomenici i najtužniji. Obične kvadratne cigle, mali sivi kameni blokovi utisnuti u zemlju, s imenom pokojnika ili uz samo jednu riječju na engleskom – “Unknown”. Ima mnogo grobova s tim natpisom “nepoznati”. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća ovdje se desilo ono što je već prije pogodilo druge indijanske narode – epidemije. Umiralo se od malih i velikih boginja, od tuberkuloze… Grobovi na kojima piše samo “nepoznati” pripadaju onima koji su dolazili iz okolnih krajeva, a umirali su tako brzo da nije bilo vremena za njihovu identifikaciju. Ovo groblje ima i kulturno-historijski spomenik. Najukrašeniji grob pripada slavnom poglavici po kojem je i najveći grad ovog kraja dobio ime – Seattle. Na jeziku njegovog naroda ime mu se izgovaralo i spelovalo drugačije, Sealth ili See-aql. Bilo je to teško izgovoriti evropskim doseljenicima, pa su prilagodili naziv. On je bio poglavica plemena Suquamich, koje je bilo u nekoj vrsti koalicije s plemenom Duwamish i ostalim plemenima šireg područja. Ovdje je sahranjen 1866. godine. Kršćanski misionari navodno su ga pokrstili još za života, ali nema preciznih podataka da li je to bilo dobrovoljno. Njegov grob obilježen je i naknadno stavljenim krstom i s dva stuba koji sadrže tradicionalne rezbarije njegovog naroda. Na grobu je napisano kako je poglavica Seattle bio “čvrst prijatelj bijelaca”. Historičari su zabilježili da je poglavica Seattle bio talentiran diplomata.

Tom Thurber rođen je i odrastao u Seattleu. Ipak, ni on, kao ni mnogi žitelji ovog grada, nije znao da je proslavljeni poglavica po kome je Seattle dobio ime ovdje sahranjen. Tom kaže da kockarnice unutar indijanskih rezervata slobodno posluju bez poreza. To je Vlada Amerike dala Indijancima kao neku utješnu ekonomsku “kompenzaciju” za oteto zemljište, da se slobodno kockaju, ali samo unutar rezervata. Kasina su, navodno, visoko oporezovana ako su izvan rezervata i smatraju se nečim lošim u društvu, osim kada se uvale Indijancima da se kockaju i opijaju. Tom Thurber kaže da neki bijelci ili drugi neki Indijanci koriste pogodnosti indijanskih kasina. Odlaze da se kockaju u rezervatima i ondje unovče svoj profit. Neki bijelci opet, vjerovatno u dogovoru s indijanskim predstavnicima, otvore svoj kasino u rezervatima i poslije dijele dobit bez plaćanja poreza.

Tonski urednik na lokalnoj radiostanici u Edmondsu Tim Tattan živio je neko vrijeme u rezervatu naroda Inuita (kod nas poznatijih s pogrešnim nazivom Eskimi) preko obližnje kanadske granice. Učio je usput nešto o njihovom načinu života i skupio solidnu kolekciju CD-ova s tradicionalnim melodijama i napjevima različitih indijanskih naroda. On tvrdi da se pokrštavanje Inuita ponekad vrši i dan-danas i da im dolaze u posjetu određene kršćanske misije. No, ni nakon toga se njihovo ekonomsko i socijalno stanje ne mijenja. Inače, Indijanci mogu napuštati rezervate ako imaju mogućnost dobiti negdje povoljan posao, ali to je najčešće slučaj s uspješnim pojedincima, rijetko s većom zajednicom. Neki su dogurali i do filmske karijere u Hollywoodu pošto filmadžijama zatreba autentičan Indijanac za neke filmove.

Navajo Times dnevne su novine koje uređuju i distribuiraju pripadnici poznatog naroda Nawaho, koji se prostire preko saveznih država New Mexico i Arizona, skupa s plemenom Hopi i još nekoliko naroda. Novine se bave životom u rezervatima Nawahosa, najviše njihovom tradicionalnom umjetnošću, folklorom te pratećim izložbama. Tako se zapošljava dio lokalnih Indijanaca, ali tiraž ovih novina ne doseže daleko. U odnosu na sjeverozapad SAD-a, na južnoj i jugozapadnoj zoni kao da ima nešto više siromaštva u rezervatima, pošto je životni standard niži u odnosu na državu Washington. Pripadnici Nawaho naroda važe za kulturološki, etnički i brojčano možda najočuvaniju indijansku populaciju. Između grada Tucsona u Arizoni i meksičke granice nalazi se nekoliko historijskih muzeja posvećenih Apačima, Nawahosima i Pueblosima unutar bivših španskih katoličkih misija. Indijanci prodaju na improviziranim otvorenim štandovima svoje tradicionalne muzičke instrumente, peciva i suvenire te tako zarađuju.

U Phoenixu, glavnom gradu Arizone, radi muzej pod nazivom “Heard Museum”. Posvećen je historijatu i kulturološkom razvoju Indijanaca s područja Arizone i jugozapada, s posebnim osvrtom na plemena Hopi, Nawahos i Zuni. Pomalo iznenađujuće, ali pored višestoljetnog historijata i predstavljanja domorodačke umjetnosti, ovaj muzej sadrži detaljnu prezentaciju genocida koji je izvršen nad Indijancima ovog američkog područja te usput i općenito nad ostalim plemenima u ne previše davnoj prošlosti. U muzeju se nalaze audiosnimci starijih urođenika koji prepričavaju torturu koju su prošli kao djeca u internatskim kršćanskim školama. Postoje i fotografije te izjave pojedinih američkih predsjednika i vojskovođa kako je neophodno “civilizirati” Indijance svim načinima, računavši njihovo obrazovanje isključivo po zapadnjačkom programu. Još početkom 20. stoljeća mnoštvo indijanske djece predškolskog uzrasta nasilno je odvođeno iz plemena u internatske škole, gdje su im promijenjena imena, identitet i fizički izgled. O tome se otvoreno govori u muzeju “Heard”. Djeca su u ovim školama tjerana da zaborave na svoj maternji jezik, maltretirana su i fizički i mentalno. Indijanci koji su tradicionalno nosili dugu kosu ovdje su prisilno šišani. U muzeju je izložena i originalna frizerska fotelja od prije stotinjak godina, na kojoj su djeca šišana. Katolička crkva bila je sponzor ovog terora, dok su nešto sjevernije to radili ogranci protestantske crkve. Muzej ne spominje tačan broj ubijenih Indijanaca. Zanimljivo je da sve što je predstavljeno u ovom muzeju baš i ne prati redovni američki školski program po pitanju prošlosti i tretmana Indijanaca, kako nekada tako i sada. Zato je, pored ostalog, ova muzejska postavka i neobična. Ne zna se da li će i koliko ovakav muzej promijeniti svijest prosječnih američkih patriota i njihove djece, ali možda olakša posao prvim indijanskim članicama Kongresa SAD-a ako budu nešto radile na poboljšanju uvjeta življenja u današnjim rezervatima, kao i na promjeni svijesti o specifičnom genocidu koji se desio na američkom tlu, a o kojem se ne uči baš detaljno u školama, niti naročito precizno.

Prema mnogim dokumentarnim filmovima, knjigama i istraživačkim projektima, najteže se živi u indijanskom rezervatu Pine Ridge, Južna Dakota. Ondje obitavaju potomci nekad slavnih Oglala Lakota Sijuksa. Njihovo današnje stanje kritičnije je nego u drugim rezervatima. Pretpostavlja se da je jedan od uzroka to što su Lakota Indijanci najduže pružali otpor otimačini zemljišta, identiteta i uvjeta za život, a onda i prinudnoj asimilaciji. Pored ostalog, i legendarni poglavica Tatanka Yotanka potječe iz ovog naroda i područja.

Filmski istraživač Eric Becker i fotograf Aaron Huey iz Los Angelesa protabirili su stanje među Lakotama rezervata Pine Ridge. Otkrili su da oko 90 procenata stanovnika ovog rezervata živi ispod onoga što se u Americi smatra linijom siromaštva. Mnogi muškarci među današnjim Lakotama žive samo 47 godina. Saznali su da uporedo s bijedom u kojoj žive Lakote cvjetaju i bande koje se međusobno koškaju na malom prostoru. Alkoholizam ih razara iznutra. Opće je poznato da su alkoholna pića bila jedno od oružja kojim su Indijanci uništavani. Među Lakota Sijuksima to uništavanje pićem traje i sada. Travis Lone Hill pripadnik je Lakota iz ovog rezervata. On kaže da se toliko toga ne može vidjeti ni saznati bez dolaska u sam rezervat. Nasilje i bijeda su, kaže, skriveni iza zidova, a zidovi su tanki, porozni, prljavi, išarani. Većina ovdje živi u sklepanim barakama. Mnogo je slučajeva kidnapiranja indijanske djece, koje policija nikad nije pronašla. I Lakote i drugi Indijanci zapostavljeni su od svih američkih vlada, neovisno da li su vođene Republikancima ili Demokratama. Alkohol, kasina i cigarete koji su ostavljeni da polahko uništavaju Indijance vlasti uglavnom smatraju nekom vrstom “poklona”, pa čak i ustupkom za ekonomiju indijanskih rezervata. Zulum nad američkim starosjediocima spada u one usporene genocide, one koji imaju svoje faze, a ovo bi mogle biti neke od završnih faza ako se nešto ne promijeni na najvišem nivou. U međuvremenu, osim plakata kojima se poziva na poštivanje sporazuma, postoji fotomontaža koja konkretnije opisuje šta se zapravo dešavalo i dešava s Indijancima. Već se našla i na majicama. To je stara crno-bijela fotografija na kojoj se nalazi nekoliko najčuvenijih indijanskih poglavica. Iznad njih piše “Homeland Security”, a ispod piše da se oni zapravo bore protiv terorizma od 1492. godine, tj. od kada je Kristofer Kolumbo otvorio sezonu višestoljetnog pljačkanja, istrebljenja ljudi i kolonizacije tuđeg životnog prostora.

PROČITAJTE I...

Turan je objavio da mu je “izvor blizak Palati” (Palata je sarkastičan izraz za predsjednički kompleks i. e. predsjednika Erdoğana) došapnuo da se u noći 9. novembra desio tajni sastanak između jednog “važnog političara CHP-a” i predsjednika Erdoğana. “Izvor” je naveo ne samo organizacione detalje tog hipertajnog sastanka nego i sadržaj, kao da je bio prisutan, a “doajen” ih je dramaturški stavio u oblik upravnog govora. Ubrzo je dokazano ko je stvarna meta ove izmišljotine

Sukobi i krize zbog vladavine Omara al-Bašira, poteškoće u dobivanju viza i nedostatak pristojnih cesta i hotela izvan Kartuma učinili su Sudan neprivlačnom turističkom destinacijom.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Ivan Drljo 20.06.2019.

    Jedan od naj vecih ako ne i naj veci zlocin u povijesti
    od kojeg su Amerikanci napravili sprdnju , kroz filmove
    knjige , romane , prikazivali su svoje zrtve kao
    stoku koju treba ubijat.
    Isto tako niko ne spominje da je taj zlocin planiran i naredjen direktno od Americkog predsjednika , pisanom naredbom.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!