Nemojte nas više braniti, molimo vas

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PIŠE: Mustafa Drnišlić

Budi Bošnjak – nisi došljak! Tako je glasila jedna od parola na društvenim mrežama kojom se pred popis stanovništva 2013. godine pokušavalo odbraniti bošnjačko pravo na vlastito nacionalno ime, što od maliciozne NVO propagande da se Bošnjaci izjasne kao “Građani – prije svega”, što od još prisutnih komunističkih zabluda o Muslimanima s velikim M. Rezultati popisa pokazali su da haranga i propaganda protiv bošnjaštva nije uspjela, štaviše, došlo je do potpunog sloma i bankrota gotovo svake od ideja kojima je cilj bila debošnjakizacija Bošnjaka.

Naravno, još i tada se znalo da određene interesne grupe neće prestati pokušavati da denacionaliziraju, depolitiziraju i dekonstruiraju Bošnjake, te da Bošnjaci vrlo vjerovatno u tom smislu nikada neće biti ostavljeni na miru. No, ipak je šokantno posmatrati da neki od ovih ataka na bošnjaštvo ne dolaze samo od neojugoslavenskih ili NVO “zajedništara” već i iz bošnjačkih institucija, tačnije od osoba koje su članovi ili funkcioneri bošnjačkih institucija kulture. Takav fenomen, nažalost, samo pokazuje koliko je tačna opservacija da postoji veliki jaz između bošnjačkih masa i pojedinaca iz ovdašnje kulturne elite koji pokušavaju vlastite identitetske dvojbe i političke svjetonazore nametnuti kao relevantne za čitav narod i društvo. Sve je gore time što se pokušava ponovno oživjeti upravo ona zabluda koja je najgore krahirala i bankrotirala na popisu iz 2013. godine, zabluda “bosanstva”, te što se zadire u pitanja identiteta čitavog naroda iz razloga koji su u suštini političke ili lične prirode.

Postoji čitava grupa intelektualaca koji zbog odsustva intelektualne i moralne hrabrosti odbijaju realno sagledati i promisliti situaciju u Bosne i Hercegovini, te radije bježe u polje fantazija, braneći se eskapizmom od surove i teške istine. Umjesto da promišljaju kako osvijestiti i ojačati bošnjački korpus pred novim iskušenjima, oni se zabavljaju promovirajući infantilne “političke filozofije”. Sve te “bosanske”, “supranacionalne” i “postnacionalne” političke filozofije na kraju se suštinski svode na žrtvovanje komada bošnjačkog živućeg tijela na oltaru suživota, a ne bi li se kako odobrovoljili Srbi i Hrvati te konačno pristali na miran suživot.

Jedino se mijenja veličina bošnjačke žrtve i dio nacionalnog tijela koji treba odsjeći i žrtvovati: nekada je žrtva “bošnjačka politika”, tj. pravo i potreba Bošnjaka na političko organiziranje na nacionalnim osnovama, nekada su to kulturne institucije, poput Bošnjačke gimnazije ili akademije, nekada je to sam termin “bošnjačka književnost”, koja za neke ne treba da postoji jer “unosi podjele”, a nekada i samo bošnjačko nacionalno ime treba marginalizirati nauštrb izmišljenog “bosanstva”.

Umjesto naroda, prioritet dobija država koja se, sasvim ciljano u svrhu legitimizacije “bosanstva”, naziva Bosnom, umjesto kako joj je ime – Bosna i Hercegovina, pa se zatim pokušava nametnuti mišljenje da postoji neka neka tenzija između jake bošnjačke politike i jake Bosne i Hercegovine. Od ličnih političkih ukusa, prije svega antipatija spram političkog organiziranja i okupljanja na nacionalnim osnovama, pokušava se napraviti ne samo nekakva filozofija već i čitava metafizička misao. Problematizira se to da su Bošnjaci, ma kako se individualno osjećali, kao kolektiv u svojim tradicijama, kulturi i običajima muslimanski narod, pa se takva bošnjačka posebnost predstavlja kao “reduciranje na religijsku grupu”.

Političko organiziranje radi zaštite partikularnih bošnjačkih interesa predstavlja se kao pravljenje “nacionalnog geta” i put ka “statusu Palestinaca u pojasu Gaze”. Ukratko, izmišlja se, podmeće, mijenja uzrok i posljedica, predimenzionira, etiketira, demonizira, a sve radi legitimizacije fantazije i utopije “bosanstva” koje bi i identitetarno i kulturno i politički objedinilo Bošnjake, Srbe i Hrvate.

Nemoguće je da ono što je jasno i djeci u osnovnoj školi nije jasno i raznim “sinekurašima”, koji kao da žive u “kućama od čokolade s prozorima od marmelade”. Kako je moguće da ljudi koji su preživjeli raspad Jugoslavije, agresiju i pola stoljeća posdejtonske Bosne i Hercegovine i dalje žive u uvjerenju o mogućnosti svebosanske politike i svebosanske kulture? Zar poslije agresije i nakon tolikih poslijeratnih izbora i dalje ne žele prihvatiti istinu o političkim ukusima i svjetonazorima ogromne većine Srba i Hrvata? Kako je moguće da ignoriraju političku kulturu čitava dva naroda, da uporno zatvaraju oči nad onim što rade, a stavljaju prste u uši da ne bi čuli što im ovi poručuju?

Kako je moguće ignorirati više od stoljeće i po političke tradicije Bosne i Hercegovini u kojoj se politički život i diskurs uvijek organizirao i vodio u tri tabora? Da li je to ustvari omalovažavanje i objektivizacija Srba i Hrvata koji se posmatraju kao kanibali koje treba hraniti vlastitim mesom ili pak Bošnjaka, čije se insistiranje na posebnosti smatra odgovornim za srpske i hrvatske antipatije?

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

Neprihvatljivo je, kontradiktorno i sasvim šizofreno da se dekonstrukcijom Bošnjaka i bošnjačkog prava na vlastito političko i kulturno organiziranje i okupljanje bave članovi organizacija koje bi se trebale baviti zaštitom bošnjačke političke misle ili kulture. To nije nikakva širina, pluralizam ili demokratija, već otvorena subverzija.

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!