fbpx

NEMAŠ TI GENE MAĐARSKE… ALI, ALLAH NAJBOLJE ZNA

Moj prvi, “bliži” susret s mađarskim bio je 1961., u 17. godini, kad mi je prvi put prevedena i objavljena pjesma na stranom jeziku. S proljeća te godine u Mostaru se pojavio Hinko Zlomislić. Hinko je pisao pjesme, poznavao je Aliju Kebu, pa se tako našao i u našem Debatnom klubu mladih pjesnika. Hinko je pokupio od nas, mladića i djevojčica, pregršt stihova... i jednog nam je dana u vrelom mostarskom julu donio mađarske novine Ifjúság. U listu su objavljene nekolike naše pjesme, među njima i moja Koralji / Korállok. Međutim, mađarski uživo čuo sam tek u Subotici, kamo sam otputovao “usput”, s mog najdužeg putovanja u Makedoniju godine 1964.

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI