fbpx

NEMAŠ TI GENE MAĐARSKE… ALI, ALLAH NAJBOLJE ZNA

Moj prvi, “bliži” susret s mađarskim bio je 1961., u 17. godini, kad mi je prvi put prevedena i objavljena pjesma na stranom jeziku. S proljeća te godine u Mostaru se pojavio Hinko Zlomislić. Hinko je pisao pjesme, poznavao je Aliju Kebu, pa se tako našao i u našem Debatnom klubu mladih pjesnika. Hinko je pokupio od nas, mladića i djevojčica, pregršt stihova... i jednog nam je dana u vrelom mostarskom julu donio mađarske novine Ifjúság. U listu su objavljene nekolike naše pjesme, među njima i moja Koralji / Korállok. Međutim, mađarski uživo čuo sam tek u Subotici, kamo sam otputovao “usput”, s mog najdužeg putovanja u Makedoniju godine 1964.

 

 

Piše: Ibrahim KAJAN

SMIJEŠAK MITSKE UGARSKE MLADOSTI

Tibor Kayan otišao je u redakciju za svoj radni stol, a nas je ostavio svojim stepskim precima uobličenim u skulpture u bronzi, na čast i diku svoje savremene mađarske nacije.

Visoko smo podignuli pogled na monument sastavljen od polukružno poredanih stupova po stilu korintskih, koji sugeriraju antičko nadahnuće nacionalne baštine 19. stoljeća. Između njih visoko je uzdignuta impresivna skupina skulptura sedam konja i sedmerice konjanika. Dotutnjali su iz mitske mladosti hunsko-ugarskih plemena, koja su, po predaji, svojim herojskim podvizima okupila i povezala stepska plemena u jedan puk, u jedan narod jedne države, jednog orsaga ugarskog. Mjesto je nazvano Trgom heroja, a nalazi se u peštanskom dijelu Budimpešte, na samom ulazu velikog gradskog parka. Tvrdi se da je najposjećeniji dio ovog milijunskog grada. Ne znam je li bilo više odraslih ili djece, ali da svi uživaju na svoj način bilo je potpuno bjelodano!

Kad Mađari govore, najčešće ne “prepoznajete” ni jedne jedine riječi, nijednog leksema iz velikih jezika lansiranih u svijet malih naroda. Mađari, baš kao i Turci, za većinu usvojenica odmah nađu vlastitu zamjenu. Moj prvi, “bliži” susret s mađarskim bio je 1961., u 17. godini, kad mi je prvi put prevedena i objavljena pjesma na stranom jeziku. S proljeća te godine u Mostaru se pojavio Hinko Zlomislić, Hercegovac, vrativši se u zavičaj iz Vojvodine, u kojoj se zatekao kao jedan od onih putnika iz Bulajićevog Vlaka bez voznog reda koje je država naseljavala iz sirote Hercegovine u, od folksdojčera, ispražnjenu Vojvodinu. Hinko je pisao pjesme, poznavao je Aliju Kebu, pa se tako našao i u našem Debatnom klubu mladih pjesnika. Hinko je pokupio od nas, mladića i djevojčica, pregršt stihova… i jednog nam je dana u vrelom mostarskom julu donio mađarske novine Ifjúság. U listu su objavljene nekolike naše pjesme, među njima i moja Koralji / Korállok. Međutim, mađarski uživo čuo sam tek u Subotici, kamo sam otputovao “usput”, s mog najdužeg putovanja u Makedoniju godine 1964.

PUTOVANJE U MAKEDONIJU

Vrlo tiražne jugoslavenske novine Mladost od 1963. godine počele su snažno stimulirati mlade pjesnike, prozaike i esejiste, raspisujući natječaje, sve jedan iza drugoga, za najbolje tekstove u tim žanrovima. Hiljade mladih autora iz cijele zemlje doslovno je pohrlilo u potragu za svojom “slavom”. Od moje pošiljke stihova u selekciju je ušla i 3. juna 1963. godine u Mladosti objavljena pjesma Selo. U sljedećem broju objavljen je izbor najboljih pjesama i proglašena pobjednička među njima – Selo. Nagrada od 10.000 dinara bio mi je nevjerovatan iznos, koji me, srednjoškolca, činio gotovo bogatašem! Pjesma je proslijeđena za novi “krug”, za novu manifestaciju, za “Prvi jugoslavenski festival poezije mladih” u Skoplju. Pozivnicu sam dobio početkom februara 1964. godine od makedonskog pokrovitelja Radiotelevizije Skopje. U Skoplju sam se trebao pojaviti 5. marta!

Radosti nije bilo kraja, jer započinje moje najduže putovanje, dalje od Sarajeva, dotad najudaljenije tačke od moje mostarske kuće. Predstavljalo je nešto golemo i vrlo važno – putujem sam i brinem se sam o sebi. Putovanje u život, simbolički gledano, “na svoju vlastitu odgovornost”.

Stigavši u Sarajevo uskotračnom prugom presjeo sam na voz postavljen na “široke tračnice”. Nakon cijele noći osvanuh, sa svitanjem, u Beogradu. Putovanje u Skoplje nastavio sam krajem dana. Htio sam vidjeti Terazije, pa sam pješice, Balkanskom, stigao do hotela “Moskva”. Ušao sam i naručio kafu da se u Mostaru mogu pohvaliti kako sam sjedio u “Moskvi”, možda čak za istim stolom za kojim je Hamza Humo pisao svoje fantastične lirske proze Sa ploča istočnih! Kasnim sam vozom krenuo u daleko Skoplje. Po uputama, ranije sam poslao telegram mladoj drugarici Ljiljani Beleva, tek zaposlenoj na televiziji, kojim sam najavio vrijeme svog dolaska. Čekala me! Imala je u ruci bijeli karton na kojem je pisalo: KAJAN. Bila je s mladim urednikom, “zaduženim za mene”. Nažalost, zaboravio sam mu ime. Službenim autom brzo smo stigli u njihovu redakciju. Upoznaše me s protokolom, isplatiše mi putne naloge za troškove i dnevnice, pa se uskoro uputih sa svojim pratiocem, urednikom, u hotel. Ljiljana će, obeća, doći po mene. Zajedno ćemo otići na mjesto održavanja Mitinga poezije.

Zatvorio sam vrata hotelske sobe, u mislima ponovno prošao putanju pređenu posljednjih nekoliko sati u gradu velike boli… Vozeći, promicali smo pokraj ruina bivših zgrada zbrisanih lanjskim potresom, golemih hrpa šuta, rasutog kamena, krhotina stakla, polomljenih cigli i crijepa… Zapažao sam izgubljene ljude, ali i vedre mladiće na skelama koji otimaju grad od kobi “privremene smrti”, izgrađujući novi čvrsti urbani centar dvadesetogodišnje makedonske nacije! I svugdje gdje sam svrnuo pogled očitovao se optimistički prkos koji potire bol, a uzdiže životnu žudnju za dobrotom i ljepotom ovoga svijeta.

A NA MITINGU – POČAST STIHU MLADOG PJESNIKA

Uvečer smo se našli u velikoj dvorani, blještavo osvijetljenoj i ispunjenoj publikom do posljednjeg mjesta. Voditelj je jezikom punim muzike, kroz kratke najave, pozivao jednog po jednog pjesnika… Televizija je marljivo snimala i slala u eter svoje izvještaje.

O Mitingu je objavljeno niz reportaža, članaka i agencijskih vijesti u svim važnijim novinama u Jugoslaviji. Sarajevsko Oslobođenje prenijelo je Tanjugovu vijest:

DODIJELJENA NAGRADA PRVOG FESTIVALA JUGOSLOVENSKOG FESTIVALA POEZIJE MLADIH / Skoplje, 11. mart, (Tanjug) – Na prvom jugoslovenskom festivalu poezije mladih koji je 6. marta počeo u Skoplju a završen u Ohridu, tri prve nagrade koje je dodijelila Radio-televizija Skoplje, desetodnevno putovanje po Makedoniji, dobili su Ratko Vujošević iz Titograda, Ibrahim Kajan iz Mostara i Atanas Vangelov iz Bogdanaca. Tri druge nagrade Centralnog komiteta Saveza omladine Makedonije – komplet knjiga osvojili su Karolj Jung iz Novog Sada, Zorica Zlatić iz Čačka i Milan Kičić iz Bijeljine. Za ovaj festival prijavilo je učešće više od hiljadu omladinaca i omladinki iz svih republika.

Iznenadio sam se da u toj vijesti nije spomenuto još dvoje laureata iz Bosne i Hercegovine koji su službeno nominirani kao republički predstavnici Radio Sarajeva: Marica Kurelić – Maja i Rešad Hadrović. Kad je voditelj Mitinga pročitao njihova imena i objavio nagrade koje im je uručio list Mlad borec, jedan od pokrovitelja manifestacije, silno sam se obradovao, jer sam ih poznavao: s Majom sam se družio u “Kebinom jatu pjesnika”, a s Rešadom u Sarajevu ako bih se “ćirom” dokopao našeg slavnog grada.

RUKOVET – ŽDRALE, TUŠAK, ASIĆ, VUKOV

Posebnim autobusom, koji je za nas osigurao organizator, organiziran je izlet u Ohrid. Od tog putovanja sjećam se neke nedefinirane “sretne atmosfere” koja nas je spajala, pa bismo, čim bi i kad god bi se autobus pokrenuo – započeli pjevati, čak i na jezicima koje ne poznajemo! Razmjenjivali smo adrese, zaklinjali se na prijateljstva koja, činilo nam se, nikada neće prestati. A eto danas, dok ovo pišem, ne mogu se sjetiti ni imena ni izgleda dvojice dragih slovenskih pjesnika, ali se sjećam Crnogorca Ratka Vujoševića, sjećam se odlično vojvođanskog Mađara Koralja Jung, te Atanasa Vangelova, s kojim ću u ljetnim mjesecima “konzumirati osvojenu nagradu” i zajedno proputovati Makedoniju. Koralja sam po imenu poznavao od ranije – obojica smo objavljivali pjesme u subotičkom časopisu Rukovet.

Njemu sam posvetio svoju poemu o skopskoj tragediji, u Skoplju napisanu među bregovima ruševina i zakopanih krikova. Pjesma je izašla nakon skopskog Mitinga poezije a prije ljetnog putovanja s Atanasom po njegovoj domovini. U časopisu Rukovet počeo sam surađivati ranije, 1962. ili 1963. godine. Radovan Ždrale, glavni urednik, porijeklom Hercegovac, pružao mi je snažnu podršku. Vjerovatno je predložio mlađem saradniku imenom Jene Tušak, aktivisti među mladim pjesnicima Subotice, da se on, uime Tribine mladih Subotice, poveže sa mnom. Nedavno sam u jednog ladici punoj starih pisama pronašao i po drugi put pročitao, nakon 50 godina, prvo Tušakovo pismo, u kojem me poziva, “ako ikako možete”, da o njihovu trošku doputujem u Suboticu i sudjelujem na “pjesničkom maratonu” povodom Dana mladosti… U pismu spominje i baš tu moju pjesmu posvećenu Karolju, iz Rukoveti. Nažalost, tada nisam mogao otputovati… Ali, imao sam u nekoj svojoj vijugi pritajenu namjeru: Ako se bude imalo vremena i para, na povratku iz ljetne Makedonije, bez najave, kako to Mostarci i danas neodgovorno rade – iz Beograda ću autobusom produžiti u Suboticu! Naravno, kad sam se pojavio na vratima Jeninih roditelja, čovjek se skamenio, pa nikako nije mogao, kao bilingvist, portrefiti (srpski) jezik, nego mi se punih tri minute obraćao isključivo na mađarskom!

Subotica je, za mene iz malog Mostara, bila ogroman grad. Osim Jene ovdje sam poznavao jedan bračni par, tehnološke inžinjere, koji su kratko vrijeme radili u tvornici trikotaže u Fojnici. Moj me je zet Arif, koji je u njoj radio, s njima upoznao godinu prije nego što sam im u susretu u Fojnici odmah prihvatio izgovoreni poziv: “Dođite, ako vas put nanese.” I, bogami, Jene mi pronađe njihovu ulicu po zapisanoj adresi u malom notesu! Popričasmo. Oni o Bosni, o Fojnici, o Bosancima… sve najljepše. I ja rekoh da mi je Subotica najveći grad koji sam dosad vidio. “Subotica je – reče gospođa – najveće selo na Balkanu. Istina, najlepše!”

U sljedeća dva dana upoznao sam prijatelje svog prijatelja – Zvezdanu Asić i Petra Vukova, s kojim je objavio zajedničku knjigu pjesama Vidici vetrova upravo pred moj dolazak. Darovana mi je, pa sam je iz tih ravničarskih vidika prenio u svoj dom među brdima. Jedne godine Tušak i Vukov pohodili su me u Mostaru. Vukov je 1973. godine imenovan glavnim urednikom Rukoveti. Njihovi Vidici vetrova još su negdje kod mene, skriveni ili zagubljeni među knjigama.

Negdje u Australiji, slično sudbini mog primjerka njihove knjižice, skriven je ili zagubljen pod promijenjenim imenom – Jene Tušak. U vječnost je godine 2003. preselio Petar Vukov, Bunjevac koji je prevodio s mađarskog. U medijima već dugo, dugo ne primjećujem Zvezdanu, gdje sada svijetli, nepoznato mi je.

I tako, u tih 48 sati boravka u Subotici, nisam mogao usvojiti i zapamtiti više od tri-četiri mađarske riječi, priznao sam sam sebi: “Nemaš ti mađarskih gena, moj Ibrahime. Ali, Allah najbolje zna!”

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!