fbpx

Nema povlačenja iz Idliba

Nema mjesta za povlačenje iz jednostavnog razloga što bi novi talas izbjeglica destabilizirao samu Tursku, a istovremeno bi povratak Idliba pod kontrolu Damaska, prije političkog rješenja, ugasio nade za repatrijaciju Sirijaca. Drugim riječima, Turskoj bi ostalo da se nosi s 5-6 miliona sirijskih izbjeglica do unedogled

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Hasan Basri Yalçın, kolumnista dnevnika Sabah i direktor strateških istraživanja SETA think tanka, nedavno je u jednom TV programu, odgovarajući na pitanje da li će doći do “vrućeg” sukoba između Turske i Ruske Federacije u Siriji, odnosno Idlibu, uporedio situaciju sa chicken game. Ova “igra”, poznata u teoriji igara i koja je ovjekovječena u filmu s Jamesom Deanom Buntovnik bez razloga, sastoji se iz toga da dva vozača automobila voze maksimalnom brzinom jedan prema drugom na putu sa samo jednom trakom. Postoje dva ishoda “igre” – fatalni sudar u kojem će najvjerovatnije oba vozača poginuti ili da jedan od njih skrene iz straha od frontalnog sudara (valjda u nadi da će preživjeti slijetanje s puta). Nepotrebno reći, taj koji skrene je chicken, odnosno kukavica, te gubi “igru”.

Situacija se može opisati i pitanjem ko će prvi trepnuti. Međutim, Yalçinova analogija bolja je jer ima i nastavak – Rusija hini da se ne nalazi na mjestu vozača, štaviše, da nije ni u autu, nego da je vozač Bashir al-Assad, vođa sirijskog režima. Jes’ da to niko ne vjeruje, pa praktično ne postoje apeli Assadu da zaustavi krvoproliće u Idlibu, nego je adresa kojoj se svi obraćaju Kremlj.

ODLUČNOST U KOJU SE NE SUMNJA

No, kako nijedna analogija kada se primjenjuje na vrlo specifične situacije nije savršena, tako nije ni ova. Naziv igre također se upotrebljava kao metafora za situaciju u kojoj dvije strane koje sudjeluju u obračunu nemaju što dobiti, a samo ih ponos sprečava da odustanu. Dok je ponos svakako bitan faktor, ne može se svesti samo na njega. Turska je, poput civila koje pokušava zaštititi u Idlibu, pritjerana uza zid. Nema mjesta za povlačenje iz Idliba iz jednostavnog razloga što bi novi talas izbjeglica destabilizirao samu Tursku, a istovremeno bi povratak te teritorije pod kontrolu Damaska, prije političkog rješenja, ugasio nade za repatrijaciju Sirijaca. Drugim riječima, Turskoj bi ostalo da se nosi s 5-6 miliona sirijskih izbjeglica do unedogled.

Tursku riješenost da odbrani vlastite interese (i opstanak) ne treba previše testirati. Za manje od četiri godine pokazala je da će se suprotstaviti i djelovati uprkos željama i pritiscima tzv. velikih sila.

Onog momenta kada se Turska poslije neuspjelog puča terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) iz jula 2016. godine kurtalisala gülenističkih oficira, čije je djelovanje na granici sa Sirijom bilo u skladu s američkom politikom, i. e. ništa ne preduzimati ni protiv ISIL-a, niti protiv preimenovanih terorista tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) – što je zapadnoj publici (uz dobru dozu crne propagande) davalo utisak da zemlja koja je najviše stradala od terora ISIL-a zapravo sarađuje s njim. Turska je operacijom “Eufratski štit” oslobodila Jarablus i al-Bab od ISIL-a. Treba se prisjetiti američkog i evropskog skičanja u to vrijeme. Zatim je akcijom “Maslinova grana” oslobodila Afrin od narečenih preimenovanih PKK-ovaca, američkih (sada ubacuju “taktičkih”) saveznika. Američko i evropsko skičanje tada je bilo povišeno bar za oktavu-dvije. Najzad, operacijom “Izvor mira”, riskirajući da ionako katastrofalno loši odnosi sa SAD-om postanu još lošiji, Turska je stavila tačku na izraelsko‑američko‑emiratski san (i san mnogih drugih) da se na južnoj turskoj granici oformi PKK-istan. Američka i evropska histerija tada je probila plafon.

Ako bismo primijenili chicken game analogiju s početka teksta na ovu posljednju akciju (a i uopće) – SAD su svoje blindirano vozilo uspjele skrajnuti toliko da turski auto prođe i suoči se s ruskim.

Diplomatsko-vojni razgovori koji su vođeni između Turske i Rusije od početka ove posljednje krize s Idlibom nisu dali nikakav rezultat. Prijedlog Rusije da se sigurnosna zona smanji na 6 km uzak pojas duž granice Sirije s Turskom odbijen je s indignacijom, a turski ultimatum Damasku da do kraja februara povuče snage na položaje dogovorene Sporazumom iz Sočija od septembra 2018. ponovljen je mnogo puta. Paradoks da se obje (i ruska i turska) strane pozivaju na dosljedno provođenje tog sporazuma sada je dobio farsičnu notu – unatoč potencijalnom sukobu katastrofalnom po obje strane, one su saglasne oko rješenja.

Turski ministar odbrane Hulusi Akar, objašnjavajući zašto turski dio sporazuma nije 100 % ispunjen, on procjenjuje da 90 % jeste, u intervjuu CNN-Türk-u rekao je da bi za potpuno ispunjenje bilo neophodno da Rusija, pod čijom je kontrolom sirijski zračni prostor, otvori taj prostor za tursku avijaciju (makar za bespilotne letjelice), što su Rusi dvije godine dosljedno odbijali. Šta je ruski izgovor za neispunjavanje njihovog i sirijskog dijela, znamo – “sve su to teroristi”.

Egzodus civila ka turskoj granici, kao i bombardiranje (civila) od Sirije i Rusije, nastavlja se nesmanjenom žestinom. Sirijske snage pokušavaju, osim osvajanja Idliba, da tu provinciju odvoje od Afrina. U međuvremenu su turske snage razmještene u Idlibu. Prema izvorima, više od 10.000 vojnika sa svim vrstama vojne opreme preuzelo je svoje položaje za sveobuhvatnu operaciju.

LICEMJERJE NATO “SAVEZNIKA” I RUSIJE

Za razliku od spomenutih antiterorističkih akcija na sirijskoj teritoriji koje je Turska poduzela od jeseni 2016, a koje su, kao što već napisah, bile praćene histeričnim negodovanjem njenih zapadnih saveznika, ovaj potencijalni rat (po definiciji i po riječima turskog predsjednika Erdoğana) naprasno uživa punu podršku istih tih saveznika. NATO se odjednom sjetio da je Turska članica i izbacuje na Twitteru riječi i klipove podrške. No, ta Twitter-podrška sigurno neće bitno promijeniti činjenicu da, prema nedavno objavljenom istraživanju Pewa, svega 21 % turske populacije vidi tu organizaciju u pozitivnom svjetlu, dok (apsolutna) većina od 55 % NATO vidi u negativnom. Naime, nešto se nisu polomili oko nuđenja sistema “Patriot” protuzračne odbrane (gülenistički trolovi, a i žurnalisti se tope od schadenfreude tipa “evo vam ga S‑400”), a o eventualnom aktiviranju člana 5 povelje NATO-a da ne govorimo.

Vrhunac licemjerja pokazao je James Jeffrey, specijalni predstavnik Sjedinjenih Američkih Država za angažman u Siriji i specijalni izaslanik Globalne koalicije za poraz ISIL-a, koji se nakon 3. februara, kada je kriza s Idlibom počela pogibijom osam turskih žrtava (sedam vojnika i jednog civila), nacrtao u Ankari da bi u prvoj izjavi na turskom jeziku pružio podršku turskim naporima u Idlibu i, između ostalog, rekao “imamo i šehide”. Nekako nije prisvajao šehide kada su šehidi padali od američkih “taktičkih” saveznika, odnosno rebrandiranog PKK-a.

Ne, ne, ne, ipak vrhunac licemjerja jeste tvit Ruske ambasade u Ankari, koja je, sprdajući se američkoj podršci, podsjetila na (“taktički”) savez SAD-a i rebrandiranog PKK-a, zaboravljajući u napadu inspiracije da Kremlj ne priznaje PKK (niti njene derivate) kao terorističke, te svi ti ogranci imaju i kancelarije u Moskvi. Nešto što nije promaklo ovdašnjoj publici.

Teško je zamisliti perfektniju ilustraciju pomjeranja onih (klišejskih) geopolitičkih tektonskih ploča, pri čemu je Turska (blagoslovom i prokletstvom geografije) između njih. Dok je preduzimala akcije koje su mrsile konce zapadnim saveznicima, imala je (bar prešutnu) podršku Rusije. Onog momenta kada razlike u interesima Rusije i Turske, do sada vješto prevazilažene diplomatijom, potencijalno mogu prerasti u vrući sukob, sva od Zapada inače uskraćivana (verbalna) podrška odjednom je tu.

Fakat je da otvorenim sukobom niko ne dobija ništa, a gubi mnogo, te da su lideri toga vrlo dobro svjesni. Spisak gubitaka i njihovo objašnjenje jeste materijal za poseban tekst. No, recimo da nisu svi na ekonomskom i/ili polju energetike. Oklijevanjem i najzad pristankom na samit s Merkelovom, Macronom i Erdoğanom u Istanbulu 5. marta, Putin se očigledno trudi da ostavi utisak da neće prvi trepnuti te da cijela stvar nije toliko hitna. Zapravo, to je (jeftin) pokušaj kupovine vremena za Assada. Sukobi između turskih trupa i Assadovog režima još se nisu rasplamsali onako kako će se rasplamsati poslije isteka ultimatuma. Pri tome je mogućnost greške ili “greške” veoma visoka, a pitanje je da li će se u slučaju greške stvar zadržati pod kontrolom. Odlaganje diplomatije na najvišem (liderskom) nivou da bi se kriza riješila, blago rečeno, neodgovorno je. Za sada (nedjelja, 23. februar) nije jasno da li je zakazivanjem samita u Istanbulu odložen i ultimatum. U svakom slučaju, ova sedmica bit će od presudne važnosti.

 

PROČITAJTE I...

Pisac Roberto Saviano, autor Gomore koji živi pod zaštitom policije zbog prijetnji napuljske mafije, sjeća se da je posljednja velika epidemija u Italiji imala epicentar baš u Napulju. Bilo je to 1884. i izbila je kolera koja je ubila više od polovice stanovnika. Velike svote novca plaćene su za čišćenje koje je otišlo izravno u džepove Camorre, kaže pisac.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!