fbpx

Nekropola u dabarskom polju: Tu smo nekad živjeli, tu nas više nema

Tu u blizini leži dobri Bogdan Hateljević, sluga vojvode Radiča Sankovića, koji se u nekoj povelji iz 1391. godine spominje kao bosanski vojvoda. Piše i da je u ratu s vojvodom Sandaljem Hranjićem (1391–1404) Radič zarobljen i u gradu Samoboru oslijepljen 1404. godine. Idemo u Milaviće. Tamo gdje su arheolozi kopali i gdje su rekli da će nakon nekoliko mjeseci saopćiti rezultate svog istraživanja

 

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

A se leži Bogdan Hateljević, Radiča vojevode sluga.
U dobri čas rodih se u Dabrje – u družini pravo čineći.
I umrijeh gospodinu vjerno služeći.
A saj biljeg sinove moji postaviše.

Krajem jula petnaestak profesora i studenata arheologije preturalo je nekropole stećaka u Dabarskom polju. Istraživali su stećke srednjovjekovne župe Dabar, na području današnjih općina Bileća i Berkovići. Malo se toga zanimljivog događa u Berkovićima, pa su arhitekti koji kopaju po groblju svima zanimljivi. Dođi bi i novinari snimiti stručnjake iz Zavoda za zaštitu kulturno‑istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske. Kažu da istražuju dvije nekropole, ploče u Hateljima, gdje se nalazi 13 srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, i crkvinu u Milavićima, koja ima evidentirana 352 stećka i druga je po veličini nekropola u Bosni i Hercegovini.

Milavići? To je mjesto u kojem su do početka Drugog svjetskog rata živjeli Bošnjaci. Familija Habota u blizini je Berkovića, najvećeg tamošnjeg naselja koje je u Daytonu postalo općina.

Milavići.

Hercegovci nerijetko nanu zovu majka. Tako i mi svoju nanu zovemo majka otkako znamo za sebe. Pričala nam je odakle je rodom, ali nikada nije spominjala nikakve stećke. U ličnoj joj karti piše Divin. Godina 1932. Ali je majka iz Milavića. Habota. Iz sela u kojem su ljetos bili arheolozi, u kojem su čeprkali po groblju.

Tu u blizini leži dobri Bogdan Hateljević, sluga vojvode Radiča Sankovića, koji se u nekoj povelji iz 1391. godine spominje kao bosanski vojvoda. Piše i da je u ratu s vojvodom Sandaljem Hranjićem (1391–1404) Radič zarobljen i u gradu Samoboru oslijepljen 1404. godine. Idemo u Milaviće. Tamo gdje su arheolozi kopali i gdje su rekli da će nakon nekoliko mjeseci saopćiti rezultate svog istraživanja.

Mape na Googleu ili karte na internetu pomažu, ali ne uvijek i ne u Hercegovini. Na jednoj od njih stoji da se za Milaviće skreće u Divinu, nekoliko kilometara nakon Berkovića, ka Bileći. Dobro. S glavne ćemo ceste desno, pa onda nakon kojeg kilometra vožnje dovijugati u polje do Milavića. Karta je jedno, a put kroz stijene nešto drugo. Njime se lagano gegaju krave, njih vozilo i njegova sirena uopće ne dotiču. Zna potrajati dok se ne sklone, kada one hoće, a ne kada vozač to od njih zatraži. I onda opet kroz stijene, prema selu kojeg nema pa nema. Kraj puta Golf bez tablica. Za njega zakačena prikolica. Na njoj kosjer i posječena grabovina. Idemo dalje i dalje. Sada već nema ni signala mobitela ni interneta.

Konačno, kuća i ispred nje živa duša.

“Bolje vam je vratite se natrag na glavnu cestu. Onda prema Berkovićima, pa prije Berkovića lijevo u polje i samo idite lijevo. Tako ćete u Milaviće. Može i ovuda, ali je loš put, slomit ćete auto”, savjetuje domaćin, prekinut u popravljanju kamene ograde.

Idemo natrag istim putem. Dvojka bez tablica još je tu. Na prikolicu natovarena drva vezuje sredovječni muškarac u uniformi Vojske Republike Srpske. Ona je valjda radno odijelo. Skloni se i lijeno odmahne. Smetamo mu u poslu, jasno vidimo dok se izmiče. U Divinu smo, na glavnoj cesti i idemo natrag, ka Berkovićima. Dok vozim, razmišljam o onome što je zabilježio Branko Popadić u knjizi Hercegovina u NOB, april 1941. – juni 1942., objavljenoj 1986. godine.

“Drugog septembra 1941. godine, izjutra iz Fatnice je krenula kolona od oko 400 žena, djece i starih ljudi, sa raznobojnim zavežljajima preko ramena. Krenuli su u pravcu Divina i dalje preko Berkovića za Stolac. U koloni su bili stanovnici iz Đeča, Orahovca i svih zaseoka Fatnice, zatim porodice iz Prisoja, Bijeljana i dvije porodice Hobota iz Milavića sa 22 člana (koje su pod zaštitom komšija pošle u Milaviće i tako su spaseni). Nije bilo nijednog čovjeka iz muslimanskih sela: Kljenaka, Sunića i ostalih dabarskih naselja. Oni su ranije bili grupisani u ustaškom uporištu na Berkovićima, gdje je većina stradala 25. avgusta 1941. godine.”

Dvije porodice Hobota, napisat će pogrešno Popadić majkino prezime. Da li je i ona bila među njih 22, da li je tada devetogodišnja djevojčica išla tom stranom ka Stocu, kamenjarom kojim danas brekću stari tamići, pretovareni drvima?

Stižemo. Berkovići.

Popadić dalje piše: “U teškoj tragediji bilećkih muslimana je, prema zvaničnoj evidenciji SUBNOR-a opštine Bileća, izgubilo živote oko 500 lica – neboračkog muslimanskog stanovništva i to oko 40 lica iz sela Milavića u toku borbe u Berkovićima, 24/25. avgust (u Berkovićima su se zatekli kao izbjeglice); 12 lica u Đeču, koje je pogubila grupa zločinaca Raka Lalića, 26. avgusta, oko 60 lica u toku borbe u Plani, 27/28. avgust; 25 lica u danima (29-30. avgusta) masovne pljačke muslimanskih sela između Plane i Divina; 13 lica, iz kolone, koja su likvidirana prije dolaska na Čerkavicu. Prema nezvaničnim podacima, govori se da je u jamu Čerkavicu bačeno oko 370 nedužnih osoba, a prema zvaničnoj evidenciji, tamo je stradalo 272 lica. Navedene brojke treba uzeti samo kao približno tačne, jer je nemoguće bilo utvrditi tačan spisak lica kad se ginulo svakog časa i na sve strane.”

Na lijevoj strani puta stoji tabla Strupići. Rečeno nam je da tu skrenemo u polje i da idemo lijevom stranom prema Milavićima. Interneta i dalje nema. Nema nam druge no poslušati starinu iz prvog dvorišta na koje smo naišli. “Samo držite lijevu stranu, tamo su vam Milavići.” Krenuli smo kroz polje. Široko, prekinuto pokojim gajem. Prepuno čatrnji. Crni se uzorana plodna zemlja.

“Otac je imao zemlju i stoku, radili smo i pazili se s komšijama. Nije nikad bilo problema. Kada bi dođi zima, otac bi dao ovcu komšijama Srbima, da nahrane djecu. Nije dao na njih nikada. I onda su došle ustaše i pobile ljude. Dozivali se našim imenima i nosili našu odjeću. I nije prošlo puno, došli su neki da se osvete. Kažu, Crnogorci, četnici. Nas su spasile komšije koje je otac pazio. Nisu dali na nas. Bili smo kod njih u kući, skrivali se i onda smo morali ići. Nisu ni oni smjeli da nas više skrivaju niti smo imali šta jesti. I onda smo krenuli ka Stocu. Pa odatle do Bradine. Nahranili su nas Italijani. Najmlađi brat je već bio ‘zakovrn’o’ od gladi. Mislili smo da će umrijeti. Nije više imao snage ni da plače. Sažale se na nas i dadnu nam da jedemo. I došli smo malo sebi”, sjećala se majka.

Pričala je i o jami Čavkarici i ljudima koji su u nju bačeni. I onima koji nisu jer su ih spasile komšije, ali niko od njih nikada nije pričao o imenima zločinaca. Iako su svi znali ko su ubice. I ustaše i četnici. Sjećanje se gubi, blijedi. Mnoge su priče zaboravljene, mnoga imena i sudbine više niko ne zna. Rijetki su dokumenti koji svjedoče o tim vremenima zla, ali ih, hvala Bogu, ima. U arhivu Mostarskog muftijstva zapis je Tahira Đulića. On nas uvodi u historiju ovog naselja.

“Dabar je u 16. i 17. stoljeću bio pretežno naseljen muslimanima. Od polovine 19. stoljeća počelo je njihovo sistematsko i značajnije iseljavanje u Stolac, Mostar i druga mjesta u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme hercegovačkog ustanka 1875. i poslije 1878. godine najviše ih se iselilo u Tursku. U 1885. godini 194 muslimanske porodice imale su posjede na području katastarskih općina Berkovići i Hatelji. Po popisu stanovništva u kotaru Stolac iz 1931. godine, naseljeno mjesto Berkovići imalo je 1367 pravoslavnih, 7 rimokatolika, 2 grkokatolika, 205 muslimana, a Hatelji 753 pravoslavna i 60 pripadnika muslimana”, piše Đulić.

I onda Đulić donosi pasus koji pokazuje da je majka dobro zapamtila, nije zaboravila, da nam je govorila istinu.

“Završne genocidne aktivnosti desile su se početkom Drugog svjetskog rata, odnosno 25. avgusta 1941. No, prije ovoga tragičnog događaja nad muslimanima Berkovića neophodno je napomenuti i određene okolnosti i situaciju koja je predhodila ovom događaju. Nezavisna Država Hrvatska i na ovome prostoru uspostavila je svoju ustašku vlast u punom kapacitetu i sa svim njoj svojstvenim obilježjima. Odmah je počela sa svim vrstama terora prema srpskom življu direktno izražavajući politiku novonastale kvislinške tvorevine, a indirektno uvlačila muslimansko stanovništvo u fazu mirovanja i latentnosti prema događanjima, raznim obećanjima, lažima i propagandnim aktivnostima, stvarajući im prividno mirno življenje.

Srpsko stanovništvo doživjelo je strahovito masovno stradanje krajem juna 1941. godine, kada su posebno nastradali pripadnici porodica Antunovića, Bakušića, Biberdžića, Bijelica, Dobranića, Đurica i drugih. Ustaše su posebno činile velika zvjerstva u naseljenim mjestima gdje su Srbi živjeli zajedno sa muslimanima. U takvim naseljenim mjestima sa fesovima na glavama prilikom činjena zločina dozivali su se muslimanskim imenima. Zahvaljujući hrabrosti čestitih ljudi muslimana (Munira Rizvanbegovića, Hakije Jaganjca, Bećira Brzine, Muhe Habote, Bećira Nurke i drugih) koji su smjelo sprovodili akcije spašavanja svojih komšija po cijenu sopstvenih života, planirani zločin prema Srbima u selima Dabra nije u potpunosti ostvaren.”

Muho Habota! Majkin otac. Pradedo.

Dva skretanja ulijevo i ulazimo u Milaviće. Pola kuća srušeno, one su sada samo gomile starog hercegovačkog kamena. Neke su štale. U nekima žive ljudi. Tražimo stećke. Polahko klizimo kroz selo, razmišljajući ko je sve tim putem prašio posljednjih stotinjak godina. Austrijska vojska, jugoslavenski žandari, ustaše, četnici, partizani.

Je li to polje preko kojeg je Muho zimi gonio ovcu komšijama, je li majka tim putem krenula za Bosnu? Nasred sela moramo stati. Neko je zaklao janje. I sada mu bonsekom reže vrat?! Mrko nas gleda, nema se vremena za dokolicu. Valja sad sve to skloniti s puta da mi prođemo. Ipak mahnemo.

Ispod puta je groblje koje mještani zovu Crkvina. Lijepo ograđeno, pokošeno. Kapija je zatvorena, ali je ključ u bravi. Otključavamo i ulazimo. Ne vidimo, ali znamo da nas sigurno neko gleda. S nadgrobnih nas ploča gledaju lica ispod kojih piše uglavnom Grk ili Biberdžić. Stećci su pomiješani sa spomenicima. U dnu groblja je šumarak. Tu je stećaka najviše, leže pod lišćem i slomljenim granama graba. Na nekima je križ, na drugima neki uklesan lik. Na nekim ne vidimo ništa. Desetak ih je poredano uz ogradu. Složeni kao mala Radimlja. Neki su iskopani, vide se još tragovi gdje su kopali arheolozi. Neka su grobna mjesta samo ograđena kamenom. Da li su povadili stećke, odnijeli ih negdje sa sobom, ka Banjoj Luci ili Trebinju? Hoće li ih vratiti? Hoće li makar oni natrag u Milaviće, ondje gdje su stoljećima?

Majka više nikada nije živjela tu. Niko od Habota više nije ostao tamo. Na svojoj zemlji, u svojim poljima. Vratili su se nakon “onog rata”, ali su kratko ostali na plodnoj dabarskoj zemlji. Majka se brzo nakon rata udala. Dedo, rodom iz Ljubinja, bio je stasit, zgodan muškarac. Kako je bio vozač, prekomandovan je u Sarajevo. Tu su već početkom 1950. godine. Tri godine kasnije rodili su svoje prvo dijete. Pa drugo. Onda i unuke. Pa sad i praunuke. Skoro pola stoljeća provest će zajedno. I ostatak se Habota nastanio u Sarajevu. Samo su rijetki ostali u Hercegovini, pokoji u Mostaru i Stocu.

“Dirigovani povratak preostalih muslimana iz Berkovića na svoja ognjišta krenuo je 1946. godine pod veoma teškim uslovima i bez dovoljne materijalne pomoći tadašnje države. Valjalo je uspostaviti bilo kakav život u bijedi i neimaštini i u neposrednoj blizini stratišta roditelja, djece i rodbine i neposrednog prisustva zločinaca koji su napravili nezapamćen zločin”, zapisat će Đulić u arhivima muftijstva i nastaviti: “Pripadnici uništenih i razrušenih porodica polako su tražili spas i bolje uslove života na drugim područjima tadašnje države da bi se tokom 1962. godine u ovome pravcu aktivno ‘uključili’ organi i institucije općine Stolac kroz sprovođenja postupka arondacije. Arondacija se ciljano odvijala prema muslimanskim posjedima kada je bez opravdane potrebe oduzimano zemljište uz minimalnu novčanu naknadu a da im prethodno nije ponuđena zamjena oduzetog zemljišta. Dakle, potrebno ih je bilo iseliti, što se i prihvatalo kao jedino moguće rješenje za sve patnje i rizike uspostavljanja egzistencije i prihvatljivog načina življenja. Tada su iseljene porodice: Jaganjac, Beća, Đulepa, Čamo, Jašarević, Šarić, Avdić i ostale koje su teritorijalno bile povezane u jednu cjelinu. Na jednom dijelu njihovih posjeda posađene su plantaže voća, a drugi dio nije obrađivan.”

Zatvaramo kapiju i vraćamo ključ. Ostavljamo vodu na česmi, da teče k’o konac. Da ne smrzne. Gledam ka stećcima i preko njih ka polju. Da mogu, ponio bih ih sa sobom kući. Osvrćem se, ali je sve teže biti tu. Seoski puteljak je očišćen. Nema alata, nema ni ljudi. Nemam više zašto usporavati. Idemo ka Stocu. Ostaju samo slike i priče koje će brzo nestati, koje će se zaboraviti. O mjestu u kojem smo nekad živjeli. U kojem nas više nema. I gdje nas više nikada neće biti.

Prethodni članak

Fudbal na Islandu

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!