fbpx

Nekima je za pisanje poezije potrebna teorija književnosti, a nekima samo život koji žive

Dovoljno je prolunjati gradovima naše domovine kako biste ustvari primijetili nepodnošljivo sivilo. Svakodnevna rutina obojena bezglavim jurcanjem brani čovjeku da u svoj toj kakofoniji promisli kuda on to ide, zašto baš tu i čemu tolika idolatrija kada govorimo o materiji. Blasfemija je svakako tu, identitet je potkupljen pukim trendom, a patriotizam se smatra za malograđanštinu. Sve ove pojave u meni su izazvale jedan veliki otpor. Da! Možemo reći da književnost predstavlja juriš na vjetrenjače, ali to nas uostalom i održava na životu”

 

 

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Stručni žiri odlučio je da nagrada “25. novembar” u kategoriji “mladi pisci” 2020. godine bude dodijeljena Ahmedu Kurti za zbirku pjesama Mrtvi psi. Ahmed Kurto rođen je u Sarajevu 26. 7. 1997. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu, a svoje prve literarne radove u formi poezije i proze objavljuje po mnogim internetskim časopisima i portalima. Živi u Sarajevu, gdje radi u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine i vanredno pohađa studije engleskog jezika i književnosti. Ovo mu je prva književna nagrada. Za Stav govori o procesima nastanka vlastite poezije, o značaju koji ova nagrada ima, bitnosti “otkrivanja” mladih autora i afirmiranja novih književnih vrijednosti

STAV: Vaša zbirka Mrtvi psi pobijedila je na konkursu književne nagrade “25. novembar” za mlade pisce. To je ujedno i Vaša prva književna nagrada. Koliko Vam, kao autoru, znači to priznanje?

KURTO: Da, ovo je moja prva književna nagrada, a sama zbirka predstavlja neki čin sjedinjavanja fragmentiranih osjećaja, apokaliptičnih pjesničkih slika te nekog turobnog zatišja pred velike promjene. Međutim, da mi je neko nekad onako usputno na kahvi saopćio da ću jednog dana osvojiti ovakvu književnu nagradu na dan kada se moja domovina otrgnula iz stoljetnog ropstva, mislim da bih mu se slatko nasmijao. Sada, kada se sjetim one polumračne garaže u kojoj sam u nekoj nejasnoj zebnji napisao svoju prvu pjesmu, kada sagledam sav taj neki put na kojem sam se spoticao, sanjao o nekim uspjesima koji mi se tada učiniše toliko nedostižnim, zaista mogu reći da sam ponosan. Ova nagrada, pored navedene i sentimentalne vrijednosti, za mene predstavlja i neku vrstu vrata koja me kao mladog književnika vode ka novim uspjesima.

STAV: Kako je nastala Vaša zbirka? Koliko ste radili na njoj? Koliko su dugo “psi umirali”?

KURTO: Moglo bi se reći da je zbirka nastala tek onako slučajno, sama od sebe. Prvu pjesmu, koju ću kasnije svrstati u ovu zbirku, napisao sam prije možda dvije godine. Bila je to puka reakcija na sve ono čega sam se gnušao, reakcija nastala u afektu. U nekoj gunguli u mislima izrodila se pjesma Jutro u Kaliforniji, a odmah nedugo za njom napisao sam i Sunday Bloody Sunday. Veoma je važno ovdje napomenuti činjenicu da današnji materijalni čovjek često kreće linijom manjeg otpora, odgađajući kačenje s velikim pitanjima za starost, koja je u biti neizvjesna. Upravo ovim činom čovjek se zavarava i osmišljava svoj neki svijet, eufemizirajući ga na sve moguće načine, gledajući ga onako ružičasto i podnošljivo. U čemu je onda ovdje stvar? Pa upravo u tome što oštrina stihova predstavljenih u zbirci navodi na ono suštinsko u čovjeku, na neku nejasnu ezoteriju ljubavi, otpora, ponosa i beskrajnu prisutnost nečeg većeg, zamislite, i od samih nas.

Tako svaka pjesma u ovoj zbirci predstavlja po jednog mrtvog psa, predstavlja bića i dalje vrele krvi, ali i lica na kojem se oslikavaju neki posljednji pogledi plavičasto hladne nade. Psi su umirali onoliko koliko je trajalo i rađanje same zbirke, barem oni psi koji danas stoje tu pred čitaocima kao muzejski primjerci nekih endemsko rijetkih duševnih borbi. Međutim, razumijevati ovu zbirku kao tek neku ezoteriju duhovnog bića jednog buntovnika predstavljalo bi puku bagatelizaciju. Zbirka se naime u svojim tematikama poigrava i glorificira i nacionalni identitet, kao fenomen svojstven svakom živom čovjeku. Kao mladom bošnjačkom piscu, kojem je odveć muka slušati priče o zakašnjelim procesima nacionalizacije, o “turskom grijehu” koji mi je okačen o vrat samim rođenjem i kojekakvim kompleksima niže vrijednosti od kojeg pate mnogi moji sunarodnjaci, odlučio sam stati na žulj svemu tome, slaviti svoje bivstvo, svoju kulturu i svoj identitet.

STAV: Koliko, inače, radite na pjesmama? Koliki put prevali jedan stih od nastanka do svoje konačne forme?

KURTO: Pjesme puštam da dostignu neku kulminaciju u naboju, u mislima, a onda, nakon nekog vremena, prepuštam se tom procesu u kojem se same od sebe pišu. Smatram da je svaka pjesma ponaosob nalik ružičnjaku, kojem je potrebna njega i dorađivanje. Stoga, kada izgradim tu neku porculansku konstrukciju, kada u same stihove ugradim svoje dijelove tijela, svoje strahove, panike, čežnje i bjesove, tada počinje ona ružičasta igra s riječima. Kada govorimo o formama, od velike je važnosti uzeti u obzir tematiku s kojom se čovjek hvata ukoštac, te mjesto na kojem se stvara. Na kraju, važno je reći da ne postoji pjesnik koji je svojim djelom u konačnici zadovoljan, onako bez mrava u cipelama, tako da bi se moglo reći da je pisanje pjesama ustvari jedan krajnje nezahvalan i neizvjestan posao, nad čijim se čelom uglavnom naziru velike graške pjesnikova znoja.

STAV: Koliko je poezija pitanje talenta, a koliko životnog iskustva i čitanja? Je li kombinacija navedenog neophodna za dobru pjesmu?

KURTO: Apsolutno, kombinacija! Kada bismo se možda muljali, ugađali nekim sitnim lažima, usudio bih se reći da je za pisanje potrebno samo dosta truda, ali s obzirom na to da je hiperprodukcija uzela maha, važno je razabrati šta je to kvalitetna i sočna poezija, a šta je tek šund koji se da naći na svakoj trafici. Ipak, mislim da je formula upravo u tom nekom izlaganju utjecajima, tim dodirima s različitim percepcijama i stilovima, koje se, naravno, postiže eliminacijom vlastite ksenofobičnosti. Postoje jednostavno oni ljudi kojima je za poeziju potrebna teorija književnosti u rukama, a postoje i oni kojima je za pisanje potreban samo život koji žive.

STAV: Kako gledate na savremenu književnu produkciju u Bosni i Hercegovini? Od kojih autora učite?

KURTO: Često se uhvatim kako razmišljam o tim nekim prošlim generacijama koje su predstavljale bosanskohercegovačku književnu scenu, a onda uspoređujući je sa sadašnjom. Osjetim se poprilično rezigniranim. Jednostavno, nova vremena nose nove vrijednosti, nove norme i nova stremljenja, a sve to utječe na književno stvaralaštvo. Našoj književnoj sceni današnjice potrebna je smjelost kojom će se izraziti na osobit način, neka vrsta vlastite misli, koja će ustvari obilježiti ovo vrijeme i opjevati ono što nas zaista okružuje, a ne tek predstavljati lošu imitaciju prošlosti. Pisac od kojeg sam možda i ponajviše (kroz razgovore s knjigom) otkrio o sebi i stvaralaštvu jeste upravo Dževad Karahasan. Taj neki orijent u njegovim djelima, onako razapet na evropskom tlu, ustvari predstavlja i ponajbolji primjer knjige-sagovornika, pred čijim se tajnama otkriva ponajviše o samom sebi. S druge strane, postoje tu i neki underground autori, koji se tek pojave s vremena na vrijeme pod pseudonimima, po kojekakvim internetskim zabitima. Ipak, uzmemo li u obzir cjelokupno stanje te naše književne savremene scene, postoji nešto što se zbiva iza kulisa, a što, po mom mišljenju, predstavlja baš ono čega nam najviše nedostaje – iskrenosti.

STAV: Konkurs je potvrdio da u Bosni i Sandžaku stasa nova generacija autora s velikim književnim potencijalom. Zbog čega je bitno “na vrijeme” otkriti mlade talente?

KURTO: Da, na moju veliku radost, da se primijetiti ta neka nova svježa krv, koja ustvari predstavlja baš tu generaciju u čijim rukama stoji pero nacionalnog i kulturološkog naslijeđa. S obzirom na to da sam i sam pisao godinama prije no što sam postao dobitnik ove nagrade, te prije no što je moj trud urodio plodom, i sam sam spoznao taj osjećaj neke bespomoćnosti. Mladom autoru na putu ka afirmaciji od velikog su značaja podsticaji i vjetrovi u leđa, koje upravo predstavljaju konkursi kao što je ovaj. Upravo ovakve prilike omogućuju mladim autorima samoafirmiranje i predstavljanje široj publici. Štaviše, u vremenima kada se sve svodi na puku banalnost, na neke igre trivijalnosti, od enormne važnosti upravo predstavlja ovo baštinjenje duhovne misli među mladim, neko očuvanje vlastitog identiteta i kulture, kao protuteža sveprisutnom nihilističnom dezerterstvu.

STAV: Zbog čega se mlad čovjek odluči pisati književnosti? Je li to danas donkihotovski juriš na vjetrenjače?

KURTO: Dovoljno je prolunjati gradovima naše domovine kako biste ustvari primijetili nepodnošljivo sivilo. Svakodnevna rutina obojena bezglavim jurcanjem brani čovjeku da u svoj toj kakofoniji promisli kuda on to ide, zašto baš tu i čemu tolika idolatrija kada govorimo o materiji. Blasfemija je svakako tu, identitet je potkupljen pukim trendom, a patriotizam se smatra za malograđanštinu. Sve ove pojave u meni su izazvale jedan veliki otpor. Da! Možemo reći da književnost predstavlja juriš na vjetrenjače, ali to nas uostalom i održava na životu. Postoji taj inat u nama, ta želja za suprotstavljanjem, želja za utopijom i nekom samo nama poznatom pojmu slobode, to je ustvari književnost, i tu leži upravo odgovor na pitanje zašto se mlad čovjek odlučuje baviti takvim jednim (na prvi pogled) nezahvalnim poslom kao što je pisanje!

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!