Neki bi nagradili bezakonje i krađu

Te “greške” u tabuliranju glasova toliko su providna krađa da podsjećaju na slabog đaka koji na putu od škole do kuće prepravi ocjene u svjedočanstvu. Naime, ovdje se krađa desila između izvještaja o glasačkoj kutiji i provincijske izborne komisije. Nije čudo da se opozicija i rukama i nogama borila protiv cjelokupnog ponovnog prebrojavanja glasova

Piše: Bojan BUDIMAC

Odluka Visoke izborne komisije (YSK) da poništi izbore za gradonačelnika Istanbula i naloži njihovo ponavljanje iznenadila je dvije vrste ljudi – one koji ne znaju činjenice glede nepravilnosti (gargantuanskih proporcija) tih izbora i/ili one koje za te činjenice ne mare, odnosno namjerno ih ignoriraju. Pod teretom dokaza o neregularnostima bilo bi, blago rečeno, nerazumno donijeti drugačiju odluku. Činjenica da nije jednoglasna, nego da je odnos glasova 7:4, pri čemu je glas predsjednika YSK-a u tih četiri protiv ponavljanja izbora, zapravo bi trebalo da bude zabrinjavajuća. Ako su četiri sudije, od njih jedanaest, spremne da zanemare “nezakonitosti općinskih izbornih komisija u izboru glavnih kontrolora glasačkih kutija, koje su mogle dovesti do promjene izbornih rezultata” zbog bilo čega – politike, prijetnje ili pritisaka, onda to nije vrlo utješno.

U kratkom obrazloženju YSK-a (opširno se očekuje dok ovo pišem, ponedjeljak 12. maj) ključni dio rečenice je “koje su mogle dovesti do promjene izbornih rezultata”. Drugim riječima, nezakonitosti općinskih i provincijalne izborne komisije ne bi po sebi dovele do ovakve odluke. No, topljenje razlike u glasovima na uzorku od svega 10% ponovo prebrojanih glasova s 29 na manje od 13 hiljada pruža više nego dovoljnu sumnju da su upravo ta ključna kontrolorska mjesta (osim drugih faktora) utjecala na moguću promjenu rezultata. Zapravo, odbijanjem prvenstveno provincijske izborne komisije da se uradi ponovno brojanje glasova na nivou cijelog Istanbula YSK je na neki način bila zafarbana u ćošak. Svaka drugačija odluka bila bi nagrađivanje bezakonja i krađe. Šta bi to značilo za demokratski princip “jedan građanin, jedan glas”, ne treba objašnjavati.

No, vratimo se na ključni dio rečenice. Taj je dio u opozicionim krugovima, pri tome ne mislim samo na političare nego i na novinare i talking heads po TV kanalima, namjerno zanemaren, pa se “raspravlja” o regularnostima prethodnih izbora na kojima su učestvovali neki od (nezakonito postavljenih) kontrolora. Naravno, svi se oni veoma trude da ne primijete onu gomilu od više od 16 hiljada glasova za kandidata Republikanske narodne partije (CHP) koja je volšebno nestala nakon ponovnog prebrojavanja (ponavljam) samo 10% od ukupnih glasova.

Te “greške” u tabuliranju glasova toliko su providna krađa da podsjećaju na slabog đaka koji na putu od škole do kuće prepravi ocjene u svjedočanstvu. Naime, ovdje se krađa desila između izvještaja o glasačkoj kutiji i provincijske izborne komisije. Nije čudo da se opozicija i rukama i nogama borila protiv cjelokupnog ponovnog prebrojavanja glasova. Ovdje je bitno naglasiti da su se te “greške” isključivo dešavale u tabuliranju gradonačelničkih glasova, a ne u tabuliranju ostalih – za predsjednika općine, općinski parlament i muhtare. Otud “argument” da je YSK donijela selektivnu odluku na selektivnu žalbu Partije pravde i razvoja (AKP) ne stoji, i. e. žalbu samo na izbore koje je “izgubila”. Srećom pa postoje papirnati tragovi – glasovi i izvještaji – koji to mogu potvrditi.

Međutim, taj spin “dobro” zvuči, pa naizgled ozbiljni ljudi žučno raspravljaju o njemu sve odbijajući da primijete očigledno. CHP, u svojstvenom maniru pravljenja političkog cirkusa, podnijela je vanredne žalbe na regularnost cjelokupnih istanbulskih izbora, ali i prošlogodišnjih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Osim što nema nikakve logike i što su svi rokovi za podnošenje žalbi odavno prošli, neizmjerno je glupo. Međutim, cirkusanti računaju na površnost (ako ne i glupost) vlastite publike, pa ova predstava ima dvostruku funkciju – da se razlog poništavanja i ponavljanja gradonačelničkih izbora u Istanbulu prikaže kao trivijalno i nedosljedno “sitničarenje”, te da se može kukati o tome kako YSK odbija njihove žalbe (notorna neistina). O (ne)ozbiljnosti same žalbe govori činjenica da je ona naškrabana na 3 (i slovima: tri) stranice. Naravno da ju je YSK odbio.

Ovih dana mi često pada napamet jedna anegdota iz života Fethullaha Gülena, koju sam više puta čuo iz usta njegovog (tada) zvaničnog biografa, a sada odmetnika Gülenove (terorističke) organizacije Latifa Erdoğana. Naime, kao mlad, Fethullah je imao običaj da gađa ljude kamenjem (po njegovim riječima, najčešće zvaničnike, policajce ili žandarme), a zatim da im pritrči te hinji empatiju i ljutnju što ih je “neko” napao. Drugim riječima, false flag operacije bile su formativni deo Gülenovog odrastanja i, čini se, odredile mu život. Nije čudo da mi ova priča pada napamet sada kada se naglavce postavljanje stvarnosti, pri čemu lopine vrište “faul” i “drž’te lopova”, dešava oko mene.

Sve glede CHP kandidata Ekrema Müdafe, odnosno lažnog “imamovog sina,” laž je ili, “modernim” jezikom, fake. Uzgred budi rečeno, značenje njegovog prije četiri godine uzetog novog prezimena, İmamoğlu, šefica istanbulskog biroa New York Timesa ne propušta da pomene, što je glupost po sebi, a s obzirom na to da je to IZABRANO prezime, padanje na njegovu propagandu. Neprimjećivanje, odnosno odbijanje da se ta laž primijeti ili njeno ignoriranje zahtijeva ozbiljan napor. Napor ili ideološko sljepilo.

“Sve ljude volim, sve ću prigrliti”, “ljubav će pobijediti”, koje, uz druge slogane i obećanja o “slobodi štampe”, izvikuje na (o tempora, o mores!) POST-izbornim mitinzima zvuče lijepo, ali veoma šuplje kada se zna da je Ekrem (aj’ dobro) “İmamoğlu” tužio novinara Ahmeta Kekeça, koji se usudio preispitivati njegovu prošlost sportskog komentatora na gülenističkoj TV Saman Yolu. O svojevremenim prijetnjama medijskim patronima već sam pisao. A ako je postojao pritisak na YSK, on je dolazio od CHP zvaničnika koji su neumorno prijetili haosom na ulicama. On sam se uzdržavao (ali ih nije kritizirao – prijetnje, mislim): “Imam puno povjerenje u YSK”, Ekremove riječi prije prošlonedjeljne odluke i “proklinjem YSK”, pa tako tri puta na mitingu organiziranom poslije odluke ukazuju na rađanje turskog “ Juana Guaidóa” – poređenje koje odavno kola po društvenim mrežama, ali se posljednjim potezima ubrzano potvrđuje.

Naime, kao što to redoslijed poteza zahtijeva, Ekremu je oduzet mandat gradonačelnika, ali ga to ne sprečava da ponavlja skandale poput onog koji je prije dobijanja mandata napravio u Atatürkovom mauzoleju. Ovog je puta putovao u Sjeverni Kipar kako bi se u mauzoleju Raufa Denktaşa (lažno) potpisao kao “gradonačelnik” Istanbula. “Nastavit ću da koristim tu titulu”, rekao je čovjek koji se poziva na zakone i vladavinu prava.

I tako je sve glede ovog New Age Sufi Atatürkovca (svaka od ovih odrednica mogla bi dobiti navodnike). Dok priča o prigrljivanju i ljubavi prema svima, dolijeva ulje na vatru mržnje svojih sljedbenika – anti-erdoğanovaca. Ono što ih, pretpostavljam, još više razjaruje jeste da je Ekrem predmet sprdnje na društvenim mrežama, što je rezultat materijala koji svakodnevno pruža. Počevši od glupavih režiranih igrokaza (slučaj trpezarije u gradskoj vijećnici), pa do toga da je CHP nesposobna da angažira fotografa (agenciju) koji bi napravio fotografiju za bilbord na kojoj Ekrem stoji ispred (recimo) tipičnih predstavnika naroda. Naime, takav bilbord sa sve sloganom “16 miliona Istanbulaca je pobijedilo” (hoće li reći, sve će ih prigrliti ili ostaviti utisak da je dobio toliko glasova?) je napravljen, ali osim Ekrema, na fotografiji nema nijednog Turčina. Sve su likovi isječeni i umontirani sa stock fotografija. Posebno je zabavna činjenica da je dedica kojem su natakarili kapicu za molitvu na glavu na istom sajtu (sa sve istim osmijehom) prezentiran i fotografijom na kojoj pije pivo. Iako možda trivija ukazuje na ono što tvrdim – sve glede Ekrema je fake. Tvrdnje da prisustvuje na po 50-60 iftara za jedno veče groteskne su, ali je dokumentirani fakat da pije čaj za vrijeme posta (s liderom CHP-a Kılıçdaroğluom).

Diferencijacija među umjetnicima…, ili možda na te umjetnike treba staviti navodnike? Brzina kojom su izvjesne estradne ličnosti prihvatile Twitter hashtag koji je lansirao lažni sin imama “sve će biti lijepo” (#herşeygüzelolacak) u neku je ruku fascinantna. Ne toliko zbog toga što je to iskren izraz podrške lažnom sinu imama, koliko zbog toga što po ko zna koji put ogoljava njihove (vrlo materijalne) interese. Ustvari, jedan od aspekata cijele ove frtutme jeste (između ostalog) povampirenje Gezi “(kontra)revolucionara” i s tog aspekta se taj estradni fenomen treba posmatrati. Bilo bi iluzorno očekivati od glumaca i/ili pjevača vezanih ugovorima za antivladine televizije da pokažu bilo šta drugo osim mehke kičme. Cem Yılmaz, megapopularni “komendijaNt”, koji je alfa mužjak u ovom stampedu po društvenim mrežama, recimo, morao bi da se oprosti od lukrativnog kreveljenja u reklamama za İŞ banku. Banku koja je (nezakonito, treba li reći) pod direktnom kontrolom CHP-a.

To su već presitni detalji da bi se zapadna štampa, koja, nepotrebno reći, svira po notama opozicije, njima bavila. A napisah, diferencijacija iz jednostavnog razloga što ima i drugačijih predstavnika estrade. Pjevačica Tuğba Ekinci, naprimjer, na svom je nalogu na Instagramu dala punu podršku predsjedniku Erdoğanu. To sigurno ne bi bilo vrijedno pomena da nije dotakla suštinu rečenicom “za Vas znamo ko ste” – nešto što sljedbenici lažnog sina imama ne mogu izgovoriti ni pred ogledalom.

PROČITAJTE I...

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

U dopisu upućenom predsjedniku Preporoda Čapljine gradonačelnik Vidić je sugerirao da se koncert održi u kino sali hotela Mogorjelo koja ni prostorno ni kapacitetom ne odgovara potrebama koncerta. Uz odluku da se koncert ne može održati ispred Osnovne škole Vidić je naglasio kako Općina ne može garantirati sigurnost učesnicima programa zbog, kako to stoji u dopisu, gustog saobraćaja. Više je već očigledno da je ovakvim izgovorima Vidić neutralizirao bilo kakvu pomisao na dobru volju jer regulisanje saobraćaja i obezbjeđenje javnih skupova nije u njegovoj nadležnosti već nadležnosti Policijske Uprave.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!