Nekadašnje i sadašnje: Škola ne da pod put

U jednom selu, blizu mog, bio je nastavnik koji je redovno obarao, ponekad i na godinu, svoje đake, mahom komšije. Ne bi tu bilo ništa neobično da je predavao neki bitan predmet. Predavao je fizičko. Stvarno, pasti na godinu iz fizičkog!? Nikada se nijedan roditelj nije odvažio da mu ode do vrata i protestira. Niko ga nije volio, ali je i on bio “Vi”

Piše: Safet POZDER

 

Da mi je neko pričao da ću u školu ići dva puta, tačnije, da ću školsko gradivo prolaziti opet, i to nakon što sam ga prije koju deceniju vrlo uspješno apsolvirao, naravno, ne bih mu vjerovao. Jasno, drugi put sve to prolazim kao roditelj. Možda bih to donekle i očekivao da su, recimo, moji roditelji, rahmet im dušama, prolazili sa mnom. A nisu. Ni moji niti bilo čiji drugi, barem ne u moje vrijeme. Mi smo učili sami, zadaće radili sami, eventualno pripomažući jedni drugima. Nije da roditelji nisu htjeli da budu dio tog velikog procesa. Naprosto, nečiji otac ili majka ni sami nisu bili školovani ili su, zbog silnih radova i obaveza oko stoke, njive i ostalih seoskih poslova, jednostavno bili distancirani. Usudio bih se reći da su taj “nedostatak” roditelja nadopunjavali učitelji, a kasnije i nastavnici.

I, kako god krene koja školska godina, tako mi, gledajući svoju i ostalu djecu, školarce, u sjećanju navru moji školski dani i svakojaki momenti koji su ga obilježili.

Primjera radi, živo se sjećam posljednjeg dana škole, svejedno o kojem se razredu radilo. Prije negoli bismo se razišli, valjalo nam je razdužiti knjige. Ja bih svoje dao Adisu, a od njega će ih naredne godine preuzeti moja sestra. Ja ću, opet, zadužiti nove od Seide, ona od Adise, Adisa od Seje, a Sejo od Sanče. Gdje se Sančo snalazio i od koga je uzimao knjige, to nikada nisam dokučio. I čim bi knjige bile kod mene, trčao sam kući da im nađem prikladan kutak, a već kroz koji dan bacio bih se u prelistavanje gradiva koje me već kroz koji mjesec očekuje.

Tako sam već u prvom razredu znao koje i čije knjige me čekaju u osmom. I, ruku na srce, čuvao sam ih kao oči u glavi; i ja, i Adis, i Seida, i Adisa, i svi drugi.

Sveske ili, kako smo ih voljeli zvati, teke bile su posebna priča. Nije se kupovala nijedna više od onoliko koliko je tačno trebalo. Manje je moglo biti, ali više – nipošto. Bio sam besprijekorno uredan i imao tako lijep rukopis da su se učitelji divili. Štaviše, nekoliko svesaka su mi uzeli i, navodno, poslali negdje na neko takmičenje, ili šta već, o čemu nikada nisam dobio, a ni tražio povratnu informaciju.

Dok smo jedno ljeto, kao i obično, provodili uz jezero, kupajući se i uživajući u ljetnim čarima, Ado nije izlazio iz kuće jer je pao iz matematike. Sve zadatke iz dostupnih zbirki zadataka rješavao je “k’o iz topa”, ali je opet vježbao. Usput, matematiku mu je predavao prvi komšija koji je s njegovim ocem svakodnevno igrao šaha. To mu nije bila nikakva garancija da će proći. I sad se sjećam tih partija. Dva ostarija čovjeka, jedan naspram drugog, pilje u šahovsku tablu i po njoj poredane figure. Razmišljaju kao da rješavaju najveće svjetske zagonetke i usput pričaju, ne jedan s drugim, nego sami sa sobom, i to o nečemu što blage veze nema sa šahom. I dok oni tako igraju, u sobi do njih Ado vježba zadatke.

Ne sjećam se jesu li se tada obilježavali dani učitelja, škole, knjige i ostalog, ali se sjećam da je naše jedino učeničko oslovljavanje učitelja ili nastavnika bilo “Vi”. Tako, ako bi gospodin ili gospođa “Vi” nešto kazao, naredio ili zabranio – tu se sva priča završavala. Među brojnim “Vi” sjećam se različitih persona. Jedan se rijetko trijeznio, a poneki bi, da bi ga odobrovoljili, potkraj nastave u njegov kabinet pronosili bocu loze ili šljive umotanu u novine. Volio se našaliti, pa i na svoj račun. Strpljivo je podnosio sve naše nestašluke, pa i one koji se nisu trebali podnositi. Uprkos svemu, ostao je “Vi” – i on, i svi drugi.

Sjećam se upravnika Alije. Nije ništa predavao niti je imao mogućnosti da nas poimenično poznaje. Nikada nije povisio svoj glas niti kaznio bilo koga. Ipak, kada bi se samo i pretpostavilo da bi mogao kročiti u školski hodnik, nastajala bi prava panika, a mi bismo doslovno preskakali jedni preko drugih kako bismo mu izmakli iz vidokruga. Nikada nisam znao zašto, ali je bilo tako. I danas, kada ga sretnem na ulici, nije mi svejedno, premda se uljudno pozdravimo i ispričamo.

U jednom selu, blizu mog, bio je nastavnik koji je redovno obarao, ponekad i na godinu, svoje đake, mahom komšije. Ne bi tu bilo ništa neobično da je predavao neki bitan predmet. Predavao je fizičko. Stvarno, pasti na godinu iz fizičkog!? Nikada se nijedan roditelj nije odvažio da mu ode do vrata i protestira. Niko ga nije volio, ali je i on bio “Vi”.

Opet, bio je tu i nastavnik Abaz. Ne znam tačno šta je predavao, ali znam da su ga se djeca plašila. Kada bi zimi napadao snijeg i kada bi nastavnik Abaz izišao da razgrne snijeg oko svoje kuće, nijedno dijete nije imalo petlje izići napolje, “da ga Abaz ne vidi”. Nastavnica Hasna žestoko je protestirala na svečanosti otvorenja ribarske sezone jer je jedan roditelj na nju poveo i svoje dijete. Otkud da na tako važnom skupu jedna nastavnica sjedi za istim stolom sa svojim đakom? Čak je tražila da se to dijete, za kaznu, prebaci u drugu školu.

Bojim se da ovakvi momenti u današnjem obrazovnom sistemu mogu biti podvedeni tek pod pojam “naučna fantastika”, svakako, uz sve rjeđe izuzetke.

Tako se danas, kao jedan od prvih i najvećih izazova, pred roditelja nameće pitanje nabavke odgovarajućih udžbenika. Federalno ministarstvo, kantonalno ministarstvo, škola, nastavnik/učitelj, različiti autori i različiti izdavači stepenice su koje valja usaglasiti kako bi se došlo do potrebnih knjiga. Roditelji nerijetko jurcaju iz knjižare u knjižaru, pa i od grada do grada kako bi sve stigli i pohvatali. Treba/ne treba radna sveska, treba/ne treba zadaćnica, sveske s uskim ili širokim linijama, blokovi za svaki razred posebno…

“Šta me briga kad ne mogu propasti”, zna se često čuti kod djece. Stvarno, može li se danas pasti na godinu? Ako se i ode na popravni, je li to alarm za uzbunu? Sudeći po onima koje znam, apsolutno nije. “Znam šta će me pitati, a i ne propada se danas na popravnom. Niko nije pao”, riječi su koje sam svojim ušima čuo više puta od onih koji su ljeto dočekali u istoj poziciji kao onomad i onaj Ado. Ali Ado je do besvijesti vježbao zadatke. Oni nisu. Prošli su kao i Ado, s razlikom što je on mogao pasti, a oni, izgleda, nisu.

A to da se učiteljima/nastavnicima sve češće govori “ti” posebna je priča. Jasno, nije samo do njih, ali ponajviše jeste. Nikad za nikad, ni nastavnik Abaz, ni onaj što je predavao fizičko, ni upravnik Alija, ni učitelji Ibrahim, Ana i Adisa, ni rahmetli Hasna, pa ni onaj što je rijetko bio trijezan, nisu insistirali da im govorimo “Vi”. Oni su jednostavno bili “Vi”. A do tog “Vi”, kako bi narod kazao, “valja dosta pure pojesti”.

Kvalitetne škole nema bez “Vi”.

Kvalitetne škole nema ni bez ustaljenih i jasno utvrđenih normi u nastavi. Široka je to tema, ali, primjera radi, ja nisam nikada mogao fuliti u pisanju riječi “kuća” ili “čiča” (ah, taj Čiča Čvorak!). Danas to djeca sve češće fulaju jer njih, iz ne znam kojih razloga, uče drugačije.

Ne postoje tvrdo i mehko č.

Postoje č i ć.

Tako su mene učili, a bogami i naučili. Hoće li ove moje/naše? – dabogda!

Sjetim se i onog Ade. Odrastao je čovjek i nema plaho dodira s matematikom. Bavi se plantažnim uzgojem voća. Nema neku posebnu prođu, ali to voli, a i ne brani nikome da nabere koliko želi. Kad smo jedne prilike kahvenisali, reče mi da je bitno biti produktivan i pozitivan. Nisam ga baš razumio, pa mi opriča anegdotu o caru Kisri, koji je vidio oronulog starca kako sadi palmu. Prvo ga je neko vrijeme motrio, a onda se primakao i zatražio objašnjenje.

“Da oni prije nas nisu sadili, čestiti care, šta bismo mi danas brali i jeli”, reče starac, aludirajući da, ako neće on, neko ipak hoće dočekati plodove palme.

Car ga nagradi s hiljadu dinara, a starac mu radosno reče kako je njegova palma, eto, već urodila plodom. Car, opčinjen starčevom mudrošću, naredi da mu se dadne još hiljadu dinara. Starac se još više obradova pa dobaci kako ova sorta palme rađa jednom godišnje, a njegova, evo, rodi već dvaput. Car, sada vidno oduševljen, naredi da se starcu dadne još jedna hiljadarka i reče: “Hajmo odavde, jer, ako ostanemo još malo, mudri starac će me raskućiti!”

Ne znam odakle Adi ova anegdota, ali i danas, kad samo pomislim da je mogao pasti na godinu, čudan neki osjećaj me jami. On je učio, a škola ne da pod put, bar ona nekadašnja

PROČITAJTE I...

U pismu upućenom načelniku Bjelopoljskog okruga 21. maja 1924. godine Jusuf Mehonić veli: “I tako, s Božijom pomoći, jedanaest godina borim se uz prkos neprijatelju, najprije (protiv) Crne Gore, pa protiv Nesretnog Švabe, pa protiv vas, evo pet godina. Što ste znali i umjeli marifetluka kurisali ste (preduzeli), i sa novcem, i sa patrolama, i sa špijunima – da nas smirite, i nije vam dao Bog”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!