fbpx

Neka je plemeniti Bajram blagoslovljen

Indonežani na površinama velikim poput polovine fudbalskih terena postave replike Kabe oko kojih traje tromjesečna obuka budućih hadžija. Domaćini u Egiptu kurbane kolju po mahalskim ulicama, a Marokanci na krovovima kuća. Pakistanska vlada svake godine organizira javne pozive pa se buduće hadžije biraju glasanjem

Redakcija magazina Stav svim svojim čitateljima želi sretne bajramske blagdane. Uz nadu i želju da ove ali i sve naredne dane provedu u miru i sreći sa svojim porodicama – Bajram Šerif Mubarek Olsun.

Uz bajramsku čestitku donosimo i članak o tome kako muslimani širom svijeta proslavljaju Bajram.

PIŠE: Ahmed Šečunović

Bajram ide. Zna se to po sve učestalijim razgovorima o cijeni kurbana i načinu na koji će oni koji mogu i hoće “prinijeti žrtvu”. Neki su “uplatili kurban” instituciji koja će se pobrinuti za klanje i podjelu, neki će unajmiti vještu osobu da zakolje kurban dok porodica posmatra izvršenje žrtve, a neki će to učini svojom rukom.

Noć uoči Bajrama kandilji svijetle do sabaha, bajraci se vihore sa šarefa, džamijski tepisi usisani su i sva prašina obrisana, a u kućama već oprobana i poneka baklava. Košulje su ispeglane, najljepša odjeća spremna i, dok žene obavljaju posljednje pripreme (jer, uvijek ima još nešto da se završi), muškarci ranije liježu osjećajući da u svom tom sređivanju za njih nema mjesta. Na sabah-namazu je džamija dopola puna, a do bajram-namaza bude krcata. I zaista, rijetko ko ne bi prepoznao svoju džamiju tokom trajanja bajram-namaza, jer se u njoj u tom trenutku može izvršiti popis muškog stanovništva. Većina hodža pročita hutbu reisul‑uleme u kojoj su iskrene čestitke muslimanima na još jednom dočekanom bajramu. Džemat čeka da se prouče dova i Fatiha pa da se pruže ruke komšijama i rodbini, s još jednim, ovogodišnjim: „Bajrambarećula.“

Potom muškarci veselih lica dolaze kućama, grle supruge, majke, sestre i ostalu rodbinu. Spremi se ponešto za jelo, ali samo toliko da može “da drži glad” dok se kurban ne zakolje i porodica počasti kurbanskim mesom. Većina domaćina sve poslove obavlja prvi dan. Kada se kurban zakolje, njegovo meso razdjeli se na trećine, a potom odvoji na dijelove koji se dijele komšijama i rodbini. Tek kad se od kurbanskog mesa spremi ručak, možemo reći da je prvi dio Kurban-bajrama završen. S krajem Bajrama sprema se doček hadžija, koji u ovim danima obavljaju posljednje farzove hadža i, duhovno preporođeni, putuju nazad.

Tako bi se, šturo i uopćeno, mogao opisati jedan Kurban-bajram u Bosni i Hercegovini. Naravno, nijedan opis nije dovoljno dobar da opiše intimni doživljaj Bajrama niti raznolikost pojedinih običaja lokalnih zajednica. Jer, ne samo da se Kurban-bajram različito obilježava u sjevernim i istočnim dijelovima naše države, on se različito obilježava i u selima iste općine ili u mahalama istog grada. No, zajedničko je to da radost bajramovanja doživljavaju svi muslimani svijeta. Kulturna raznolikost učinila je da se kroz stoljeća izgrade specifične tradicije vezane za način dočekivanja Kurban-bajrama i dana hadža u različitim zemljama muslimanskog svijeta.

PAKISTAN

Mnogi u Pakistanu ne uspiju obaviti hadž, ne zbog toga što nemaju novca već zato što je previše onih koji to žele. Pakistanska vlada svake godine organizira javne pozive pa se buduće hadžije biraju glasanjem. Ali, i prije nego se sazna ko je izabran za putovanje na sveta mjesta, zabave za buduće hadžije počinju širom Pakistana. Njih organiziraju porodica, prijatelji i komšije. U ruralnim dijelovima Pakistana održavaju se zabave na sabirnim mjestima pogodnim za okupljanje cijele zajednice, dok se u velikim gradovima poput Karačija, Lahorea, Islamabada i Fejsalabada iznajmljuju saloni za vjenčavanje i hotelski restorani, a zabave se nerijetko održavaju u avlijama, u intimnom porodičnom ambijentu.

Razumljivo je da su prijatan ambijent u društvu najbližih uz ukusnu hranu i opušten razgovor dovoljni da se na njima pojavi i uža i šira rodbina, pa i komšije, ali postoje još dvije aktivnosti koje će privući i one koji se premišljaju. Glavni je gost, naravno, budući hadžija, no, pored njega, tu je i osoba koja je već obavila hadž.

Okupljanje počinje učenjem kur’anskih ajeta i recitiranjem Na’ata (ekvivalent učenja mevluda u našem podneblju) u slavu Poslanika, a.s. Hadžija prisutnima priča o njegovom iskustvu s hadža te daje uputstva budućem hadžiji o važnim obavezama koje mora ispuniti, lokacijama koje mora posjetiti, ali i o zakonima Saudijske Arabije i drugim specifičnostima na koje mora biti pripravan. U ruralnim dijelovima Pakistana vjerski službenici verbalno, a u urbanim dijelovima uz pomoć projektora i drugih tehničkih pomagala, informiraju buduće hadžije o procedurama i obavezama.

Hrana se servira nakon “treninga”, a po količini i izvrsnosti pripreme hrane mogu im pozavidjeti i mnoge organizacije za vjenčanja u Pakistanu. Iako ne postoji zvanična statistika, slobodno se može reći da buduće hadžije prisustvuju na najmanje pet ovakvih zabava prije polaska za Saudijsku Arabiju.

Ispraćaj hadžija posebna je ceremonija za Pakistance. U velikim gradovima članovi porodice i bliski prijatelji idu s budućim hadžijom do aerodroma i prate ga do ukrcavanja na avion. Uprave aerodroma obično odrede jedan terminal isključivo za hadžije. U malim mjestima većina članova zajednice okupi se kako bi ispratili i pozdravili putnika. Na njega bacaju latice cvijeća, dok se u ihramima kreće kroz veselu i ushićenu gomilu i ukrcava u autobus ili voz do najbližeg aerodroma.

No, tu ne prestaje veselje. Kada se vrate s hadža, sada već počastvovani novom titulom i časnim iskustvom obavljanja svete dužnosti, hadžije prisustvuju okupljanjima koja za njih organiziraju svi oni koji su to namjeravali, a nisu uspjeli prije polaska na hadž. Na tim okupljanjima hadžije ukratko pričaju o svom iskustvu s hadža te dijele darove članovima porodice. Obično zemzem-vodu, ali i male darove poput parfema, lančića, satova ili kapa za obavljanje namaza.

EGIPAT

“U Egiptu je nekada bio običaj da buduće hadžije izvjese na prozore ili balkone bijele zastave, kako bi cijeli komšiluk znao da neko iz njihovog naselja ide na sveto putovanje – to je bilo gesta sreće i ponosa. Danas je taj običaj gotovo iščeznuo i samo poneki isture bijelu zastavu iz auta ili kombija na put prema aerodromu uoči polaska u Mekku, što znači – Hodočasnik u vozilu”, kazao je za naš časopis Egipćanin nastanjen u Sarajevu.

Dok egipatske hadžije obilaze sveta mjesta, u njihovoj zemlji počinje nacionalni sedmodnevni odmor u čast Kurban-bajrama. Prvi dan muškarci porane u džamiju, a, nakon što klanjaju, vraćaju se u mahale da izvrše obred klanja. Domaćini porodica kurbane kolju na ulicama na kojim se ljudi u velikom broju okupljaju da ih posmatraju. Nakon što se obred završi, pripremaju se velike gozbe, poslije kojih se dijele kurbani i posjećuju rodbina, komšije i prijatelji. “Boravak u tako sretnom okruženju, u kojem vlada darežljivost, iako su u drugim danima primjetni siromaštvo i glad, svjedoči o mističnoj istini. Kakvo zadovoljstvo – davati i biti sretan, zahvaljujući Bogu!”, dodaje naš sugovornik iz Egipta.

U tradiciju egipatskih ruralnih područja svrstava se i crtanje različitih motiva na kućama hodočasnika, a najčešće se crtaju Kaba, avioni ili brodovi i pored njih ispisane dove Allahu da hadž bude primljen (kabul) te da se sigurno vrate.

Edward William Lane opisao je još 1833. godine neke od crteža na kućama egipatskih hadžija: “Tri dana prije povratka hadžije, Egipćani ukrase ulaz njegove kuće. Vrata i kamenje oko njih boje se u crveno i bijelo. Kamile iscrtaju zelenom, crnom ili crvenom. Najčešće hadžija prije povratka u grad piše svojim rođacima da bi ovi počeli crtati. Kada stigne kući, organizira veliku zabavu, koju u Egiptu zovu nazla. Nakon što se odmara sedmicu, opet organizira zabavu, koja se sada zove sobu.”

MAROKO

Dani uoči Kurban-bajrama u Maroku prepoznaju se po prenapučenim autobusima i vozovima kojima se ljudi vraćaju u svoja rodna mjesta kako bi proveli dane blagdana s najbližima. Osim toga, ulice su prepune onih koji tragaju za kvalitetnim kurbanima. Kupuju ih na velikim stočnim pijacama posebno oformljenim za ove dane. Marokanci najčešće kupuju ovce. U ponudi imaju šest vrsta ovaca, različitih po veličini i cijeni. Najcjenjenija je “crvena ovca” s Atlas planine. Kupci provjeravaju veličinu i boju zuba kako bi se uvjerili da ovca zaslužuje da bude kurban. Traže se one s malim i bijelim zubima: ako ovca nema sve zube – premlada je, a ako su zubi žuti – prestara je. Dobra “crvena ovca” košta i do 550 KM, što je velika suma uzimajući u obzir da je prosječna plaća u Maroku 410 KM. Neke porodice kupuju ovce na rate ili štede tokom godine.

Marokanci za Bajram najčešće odijevaju džalabe, tradicionalnu nošnju. Na bajramsko jutro i muškarci i žene odijevaju najljepše što imaju i idu u džamiju. Nakon molitve, vraćaju se kući da kolju kurbane. Za razliku od Egipćana, Marokanci najčešće kolju kurbane na krovovima kuća. Najprije jedu dijelove koji se najlakše pripremaju, a tek sutradan one za koje treba više vremena.

IRAK

Iračani koji namjeravaju obaviti hadž posjećuju svoje rođake i prijatelje tražeći halala radi očišćenja od grijeha, što povećava šanse da će im hadž “biti primljen”. Kada se vraćaju s hadža, rodbina ih dočekuje na stanicama ili aerodromima i nije rijetkost da kupe mnogo hrane, unajme svirače te da se na dočeku priredi zabava. Porodica najčešće žrtvuje kravu ili ovcu i podijeli meso prijateljima i siromašnima. Nekoliko sedmica nakon hadžda, hadžija prima goste, a potom ide u posjete i časti prijatelje zemzem-vodom i poklonima iz Mekke i Medine.

TUNIS

Velike gužve na ulicama, autobuskim stanicama i taksi-stajalištima na kojima ljudi nervozno čekaju da što prije stignu svojim kućama, uobičajene su scene uoči Kurban-bajrama u Tunisu. Tunižani Kurban-bajram zovu i Veliki Bajram (Eid al-Kebir).

Porodični običaji u Tunisu razlikuju se od regije do regije. Bude se što ranije i žure u džamiju kako bi zauzeli mjesto. Neke žene krenu u džamiju skupa s muževima da bi obavile molitvu, no većina ih ostaje u kući i raspaljuju roštilje. To nije roštilj poput onog u Bosni, Tunižani upotrebljavaju male keramičke posude u kojima održavaju tihu vatru.

Kao i u Bosni, Tunižani, ako se ne boje krvi i ako su tome vješti, sami kolju svoje kurbane. Posebno vole iznutricu od koje prave osben, njihovo tradicionalno jelo (smjesa mesa jetre, srca, kao i riže i povrća). Običaj je da odmah nakon klanja i pripremanja mesa jedan dio stave na roštilj okupljajući se na porodičnom ručku. Jedu se dijelovi mesa koji se najbrže ispeku, a uz to spremaju dobro začinjenu salatu od paprike, luka i paradajza. Većina domaćica prave i limunadu, za koju smatraju da smanjuje utjecaj masnog ovčijeg mesa na krvni pritisak. Nakon klanja kurbana i okončanja ručka, Tunižani posjećuju jedni druge, razmjenjuju bajramske priče i dijele djeci poklone.

SENEGAL

Muslimani čine oko 90% stanovništva Senegala i zbog toga je Kurban-bajram, kojeg Senegalci zovu Tabaski, nacionalni blagdan. Sedmicama uoči blagdana, TV i radioprogrami posvećeni su Bajramu. Kurbani ni u Senegalu nisu jeftini. Ovca zna koštati i do 950 KM, a prosječna je plaća u Senegalu oko 270 KM, ali to ne sprječava ljude da proberu jedan u mnoštvu na pijaci kurbana u Dakaru. Iako su cijene kurbana skoro četverostruko više od mjesečne plaće, rijetke su porodice koje ne prinose žrtvu u danima Kurban-bajrama. U mnogim slučajevima, kupovina kurbana u Senegalu poprima statusni simbol.

INDONEZIJA

Najviše hodočasnika u Mekku stiže iz Indonezije, desetak posto od ukupnog broja hadžija. Lani je hadž obavilo 168.800 Indonežana, od kojih su mnogi godinama bili na zvaničnim listama Ministarstva za hadž. Trenutno se na listi čekanja za obavljanje hadža nalazi oko dva miliona Indonežana. Zbog velikih troškova i ograničenog broja, porodice, a često i cijela sela, znaju odabrati jednog člana koji će biti počastvovan obavljanjem svete dužnosti.

Indonežani važe za najorganiziranije hadžije. To je rezultat tromjesečnih priprema širom države koje se ne zasnivaju samo na teorijskoj nastavi. Na površinama velikim poput polovine fudbalskih terena postave se replike Kabe i učitelji podučavaju buduće hadžije svim obredima hadža. U ovom su podučavanju Indonežani detaljni pa ne izostaju ni poduke o trčanju između dvaju brda (Saffe i Merve), o ponašanju unutar grupa kako se ne bi stradalo u velikoj gužvi, ali i o ponašanju u hotelima, restoranima, svetim mjestima itd.

Obavljanje hadža povod je za veliku svečanost i to je pravi statusni simbol u Indoneziji, što često uzrokuje lokalne rivalitete i ljubomoru. Prije polaska na hadž, za buduće hadžije priređuju se velike zabave. Dok se buduće hadžije ispraćaju, u toku je jedna od najvećih kratkotrajnih migracija u svijetu, jer ljudi koji rade u velikim gradovima putuju u svoja rodna mjesta kako bi s najbližima proslavili Kurban-bajram ili Lebaran Haji, kako ga nazivaju u Indoneziji. Tridesetak miliona Indonežana svake godine uoči bajrama putuje iz velikih gradova, ulice su zakrčene, a vlast ima mnogo problema u organizaciji saobraćaja. No, i to je običaj u ovoj zemlji.

Sljedeći članak

Naš Bajram dušu ima

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI