fbpx

Nehumani humanizam

Stalni Dodikovi pokušaji da ovu krizu nekako stavi u kontekst međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u Bosni i Hercegovini, te da optuži političko (muslimansko, u Dodikovom rječniku) Sarajevo i dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini za pokušaj naseljavanja migranata u našu zemlju gotovo da su dobili potvrdu u izjavama Nidžare Ahmetašević datim za hrvatski sedmičnjak Globus.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Oportunistička instrumentalizacija gotovo svakog događaja koji ima potencijal da se iskoristi za izazivanje kriza i slabljenje Bosne i Hercegovine gotovo je uobičajeni modus operandi velikosrpske politike koju personificira Milorad Dodik. Ništa novo i ništa čudno.

No, iznenađujuće je kada mu municiju za takvo rafalanje po državi dodaju s prilično neočekivanog pravca. To je upravo učinila novinarka i aktivistica Nidžara Ahmetašević, i to u vezi s vrlo osjetljivim pitanjem migrantske krize u Bosni i Hercegovini.

Stalni Dodikovi pokušaji da ovu krizu nekako stavi u kontekst međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u Bosni i Hercegovini, te da optuži političko (muslimansko, u Dodikovom rječniku) Sarajevo i dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini za pokušaj naseljavanja migranata u našu zemlju gotovo da su dobili potvrdu u izjavama Nidžare Ahmetašević datim za hrvatski sedmičnjak Globus.

Ametaševićkine nepromišljene izjave i pomalo luckasta razmišljanja po kojima bi se 130.000 migranata trebalo naseliti u navodno opustjela sela i gradove Bosne i Hercegovine ništa su drugo nego voda na mlin Dodikove velikosrpske politike. Nevjerovatno je čak i da barataju s gotovo istim brojkama.

Ovakve izjave ne samo što su krajnje štetne već su one i potpuno besmislene jer migranti, prije svega, ne žele ostati u Bosni i Hercegovini. Ona im služi tek kao jedna od usputnih stanica ka blagostanju socijalnih država Sjeverne ili Zapadne Evrope. Upravo je zbog toga još i besmislenije Ahmetaševićkino poređenje siromašne postranzicijske Bosne i Hercegovine sa Švedskom.

A sve i da nije tako, da zaista i postoji navodna želja dojučerašnjih žitelja Bagdada ili Herata da se nasele u opustjela sela neke od surovih bosanskih planina, sami prijedlog da se u hronično nestabilnu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj svakim danom jačaju međunacionalne tenzije, doda još i varijabla stotina hiljada ljudi s druge strane planete, i to još muslimana, naprosto je mahnita.

No, da lupetanja Nidžare Ahmetašević možda i nisu stvar dobrohotne hipijevske naivnosti već agende onih za koje dotična radi, te da se iza brda eventualno valja nešto drugo, pokazuju sve češće izjave političara iz Austrije, Slovenije ili Hrvatske koji o Bosni i Hercegovini razmišlja kao o nekakvom “hotspotu” za migrante, prostoru izvan Evropske unije u koji bi se iz država Unije na neodređeno vrijeme smjestili deseci ili stotine hiljade nepoželjnih migranata, a čiji bi smještaj i izdržavanje finansirala EU.

Naravno, to u prijevodu znači da bi se od Bosne i Hercegovine, i to prvenstveno od bošnjačkih većinskih prostora, napravio ogromni muslimanski “rent a geto” zatvoren i izoliran sa svih strana. Da bi to bio put u nestanak i Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao naroda, vjerovatno nikom nije potrebno ni spominjati ni obrazlagati.

PROČITAJTE I...

U dvorištu porodične kuće 1997. godine sagradio je tekiju. Prije toga oko 20 godina u kući je organizirao mevlude, zikr. I tada je dolazila ulema sa svih strana. Tekija može primiti oko 600 osoba. Zikr se obavlja uoči petka i uoči ponedjeljka, a priređuju se i mevludi, Jevmul-ašura, Lejletul-miradž, Lejletul-regaib... U tekiji se obavljaju teravih-namaz i bajram-namaz. Tekiju su posjetili reisul-uleme i Mustafa ef. Cerić i Husein ef. Kavazović. O tekiji šejh Sirrija ef. kaže: “Gradeći tekiju, ni od koga nisam tražio sredstva, a bilo je ljudi koji su mi pomogli u građevinskom materijalu. Allah mi je dao kuveta da to privedem kraju”

“Mislio sam da će mi jednog dana dosaditi to spavanje kod drugih ljudi, u tuđim zemljama, ali, evo, još mi nije dosadilo, a tako živim 11 godina. Štaviše, sve je zanimljivije, posebno sada u doba pandemije. Učiš strane jezike, upoznaješ druge ljude i kulture. Šta još čovjek da poželi? Putovanja mi nikad nisu dosadila. Nekad dosadi pisanje bloga, nekad mi se naprosto ne da, i to je možda izazov. Ali, s druge strane, kad vidiš kakve benefite imaš od tog pisanja, onda shvatiš da vrijedi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!