fbpx

Ne zaluđujte se, po pitanjima nacionalnih interesa između HDZ-a i SDP-a nema razlike

Bilo je za očekivati da će se pobjeda makar i Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj u BiH dočekati barem s olakšanjem i nadom u relaksaciju odnosa i promjenu ratoborne retorike njegove neuke i neodgovorne prethodnice. Nije bilo oduševljenja, ali ima očekivanja, i to pretjeranih. Tu treba biti oprezan. Treba gledati ne Milanovića kao pojedinca ili SDP kao prihvatljivijeg nosioca vlasti u Hrvatskoj zbog “manje” nacionalizma već ukupnost na različite načine prezentiranih hrvatskih nacionalnih interesa i težnji

 

 

 

Piše: Faris NANIĆ

Postoji bojazan da se određeni događaj, koji, moguće, najavljuje trend promjene, u dijelu javnosti tumači više emotivno nego racionalno, u želji da se potvrdi vjera u vlastite predodžbe i iluzije. Dio bošnjačke javnosti u BiH tako je pokazivao neodmjerene nade u neke naizgled velike političke preokrete u komšiluku još od 1992, posebno Hrvatskoj i Srbiji, ali i među bosanskim Srbima i Hrvatima, od kojih je očekivao važne i dalekosežne promjene u odnosima i političkoj klimi prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Pratimo taj put nadanja od pobjede Milana Panića na predsjedničkim izborima u tadašnjoj SR Jugoslaviji, preko pobjede protumiloševićevske koalicije pod vodstvom Zorana Đinđića u Srbiji, do pobjede SDP-om predvođene koalicije u Hrvatskoj. Da ne spominjemo prvi poraz SDS-a i pobjedu “socijaldemokrata” Milorada Dodika ili “disidentski” kurs Dodikove ministrice ekonomije i Karadžićeve sekretarice Svetlane Cenić.

Katkad su ta očekivanja bila toliko pretjerana da su naprosto “zaboravljala” prethodnu praksu tih favorita ili njihove frekventno isticane stavove koji nikako nisu korespondirali s težnjama većine bošnjačkih birača, bez obzira na njihovu idejnu ili ideološku orijentaciju. Potpuno se zanemarivala činjenicu da, dok je Milošević glumio sankcije prema Karadžićevom zločinačkom projektu pod pritiskom međunarodne zajednice, isti je Đinđić, sa skoro svim kasnijim glavnim igračima svoje “demokratske i evropske” koalicije, ratnom zločincu Radovanu išao na noge na Pale i obilazio stalno vatreno aktivne artiljerijske položaje tzv. Vojske Republike Srpske oko Sarajeva.

Milan Panić pokazao se tek pajacem u neuspjelom pokušaju nadigravanja nedoraslih zapadnih birokrata s Miloševićem, a za njegova kratkotrajnog mandata srbijanska se agresivna politika ni za jotu nije promijenila, zločini nad Bošnjacima nastavili su se, u nekim područjima i intenzivirali. U sarajevskoj se čaršiji dalo čuti da bi Svetlanu Cenić prosječni Bošnjo kući doveo za inoču, pa čak i rastavio svoju ženu ne da li mu izun da oženi Svetlanu. Toliko je, ponavljajući iste, ali neukom uhu ugodne fraze koje su napadale Dodikovu vlast, ali ne i politiku, Svetlana srcu prirasla Bošnjaku, željnom promjene prema normalnom, gladnom projekcije svojih tlapnji o bratstvu i jedinstvu na komšije i njihove ciljeve i politike. Jer, nije, dakle, Cenićka napadala rasizam i diskriminaciju Bošnjaka i Hrvata u manjem entitetu, osuđivala ratne zločince za koje je za vrijeme rata i radila kao sekretarica. Ne, ona je samo napadala način preraspodjele budžetskih sredstava kojim je neupitno upravljao njezin šef Milorad Dodik.

Ta očigledna činjenica, kao i u slučaju Đinđićevog divljenja srpskom junaku Radovanu Karadžiću, nije u iluziji zanesenim Bošnjacima izazvala barem razumsku distancu, propitivanje stvarnih motiva i vrijednosnog sistema to dvoje političara i njihovih ciljeva kao dijela mozaika ukupnih ciljeva srpske politike, već ih je vodila ka nekritičkim laudama koje su otkrivale nadu u bolje odnose, u bratstvo i jedinstvo, u popuštanje pritiska na Bosnu koji se iz službenog Beograda preko vlasti u manjem entitetu stalno opstrukcijama provodi.

Slično se dogodilo i s očekivanjima od tzv. Kukuriku, lijevoliberalne koalicije u Hrvatskoj koja je smijenila HDZ na parlamentarnim izborima 2011. U kombinaciji sa SDP-ovim predsjednikom Josipovićem, koji je na vlast došao godinu i po prije, iz “wishful thinking” bošnjačke perspektive činilo se da je došlo proljeće u odnosima dviju država i dvaju naroda. Treba li se prisjetiti nenajavljenog i neprotokolarnog obilaska Mostara i Čapljine premijera Milanovića nakon protesta 2014. godine, kada je obišao samo hrvatske organizacije, ili možda predizbornog Milanovićevog ćaskanja 2015. s tzv. braniteljima, odnosno nezadovoljnim veteranima koji su pola njegovog mandata protestirali ispred nadležnog ministarstva, u kojem je izgovorio toliko skandaloznih invektiva na Bosnu i Bošnjake? Ili Josipovićevog lagahnog klavirskog koncerta Miloradu Dodiku u Banjoj Luci, u pokušaju da se, razgovarajući s Dodikom na ravnoj nozi i svirajući mu (doslovno) Dragojevićevu skladbu Moj galebe na prijemu, relaksiraju odnosi, dok se stvarno potonjeg kabadahiju inauguriralo u predsjednika nepostojeće u rangu predsjednika međunarodno priznate države.

ZAOKRET UNAZAD

Onda se 2015. dogodio preokret, prvo u Srbiji. Na vlast je došla partija obrijanih četnika, od Šešeljeve Radikalne stranke odvojena tzv. Srpska napredna stranka četničkog vojvode Tomislava Nikolića i njegovog poslinog Aleksandra Vučića. Izmijenjena, sada neuvijena velikosrpska retorika, izazvala je po sistemu spojenih posuda srpsko-hrvatskih nacionalizama pobjedu HDZ desne koalicije na izborima u Hrvatskoj 2015. Havetinje devedesetih, u Srbiji kroz potpuno otvoreno četnikovanje (rehabilitacija Draže Mihajlovića, naprimjer), u Hrvatskoj kroz “retuđmanizaciju”, ne samo da su oživjele već su postale dominanta političkog života u obje države. Naravno, s direktnim reperkusijama na njihove iredente u Bosni i Hercegovini.

Točak historije kao da se zakrenuo dobrano unazad. I dalje se kreće u tom pravcu. Retuđmanizacija Hrvatske provodi se nesmanjenim intenzitetom i posvećenjem. Zaokružuje se i modelira nova mitologija, od javnog servisa Hrvatske radiotelevizije finansiraju se serijali o Tuđmanu i Anti Gotovini, koji opečaćuju mit o Franji kao državniku, državotvorcu, pokretaču historije, najmudrijem od svih aktera na političkoj sceni koji se odupro svim pokušajima liberalnog Zapada da ga spriječi u njegovoj “founding father” misiji. Ergo, kao najdominantnijem akteru u haosu raspada Jugoslavije, bez ijednog grijeha, poput, bit ćemo blagi i eufemistični, loše politike prema Bosni i Hercegovini ili supresije demokracije i građanskog društva.

Tuđmanova fanatična vjera o vlastitoj, grandioznoj historijskoj ulozi predstavljena je kao vrlina. Mit o Gotovini, iako sporedan, važan je sa stanovišta narativa o hrvaćanskom spašavanju Bihaća i cijele Bosne i Hercegovine, koja bi, da nije bilo Hrvatske vojske, sva doživjela sudbinu Srebrenice. Taj je loš serijal, nastao po knjizi Nenada Ivankovića Ratnik, pustolov i general, bio državni projekt u vrijeme vlasti HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka. Tadašnji Karamarkov ministar kulture Zlatko Hasanbegović upravo je provodio desničarsku revoluciju, u vlasti je sudjelovala jedna varijanta HSP-a, pa je serijal o kriminalcu, naredniku Legije stranaca i ekspres-generalu Hrvatske vojske, pretvorenom u ikonu, izdašno finansiran. No, osim HRT-a i ostalih državnih agencija, jedinica lokalne uprave i firmi, novac je, zanimljivo, dala i BH fondacija za kinematografiju. Kolinda Grabar Kitarović kao predsjednica izabrana na istom valu probuđenog nacionalizma pobjeđuje 2015. Iako međunarodno potpuno nerelevantna, uspijeva svojim izjavama i ponašanjem pogoršati odnose s BiH i Bošnjacima.

HRVATSKO PITANJE – HISTORIJSKE KORELACIJE

Bilo je za očekivati da će se pobjeda makar i Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj u BiH dočekati barem s olakšanjem i nadom u relaksaciju odnosa i promjenu ratoborne retorike njegove neuke i neodgovorne prethodnice. Nije bilo oduševljenja, ali ima očekivanja, i to pretjeranih. Tu treba biti oprezan, s refleksijama na uvodno navedene historijske osvrte i činjenice. Treba gledati ne Milanovića kao pojedinca ili SDP kao prihvatljivijeg nosioca vlasti u Hrvatskoj zbog “manje” nacionalizma već ukupnost na različite načine prezentiranih hrvatskih nacionalnih interesa i težnji. Ovaj stav podupiru izjave koje je SDP-ov europarlamentarac Tonino Picula dao mostarskom hrvatskom nacionalističkom portalu Dnevnik. On tvrdi da bi dosljedna federalizacija BiH dovela tu zemlju do stabilnosti i rješenja unutarnjih prijepora koji nisu okončani ni 25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

“Mislim da je dosljedna federalizacija BiH načelo koje jedino može dugoročno osigurati ustavni balans, političku stabilnost pa i ekonomski napredak te države”, rekao je Picula, koji je i izvjestilac Evropskog parlamenta za zemlje Zapadnog Balkana. Kako je, prema Dejtonskom ustavu, zamislio tu federalizaciju, nije pojasnio, već samo dodatno uveo smutnju, odnosno jasno dao do znanja da se hrvaćanska politika ne mijenja, već samo drukčije pakira. On ističe da je potrebno otkloniti dominaciju brojnijih naroda te pokušati izgrađivati građansko društvo, a pojašnjava i dalje.

“Srpski refleks za dominacijom, koji je uništio dvije zajedničke južnoslavenske države, namiren je u BiH uspostavom Republike Srpske, dok izrazita bošnjačka etnička (sic!) većina u Federaciji BiH varira slične mehanizme nametanja svoje političke volje”, rekao je Picula. Koja je to volja koju Bošnjaci nameću valjda samo Hrvatima u FBiH (zašto ne i Srbima, koji su konstitutivni), Picula nije kao pravi socijaldemokrata argumentirao. Šta je sa stvarnom dominacijom Srba nad Bošnjacima i Hrvatima u RS-u? Kao niti Karamarko, a niti Plenković, ni ovaj SDP-ovac apsolutno ne haje za Hrvate u manjem entitetu jer je jasno rekao – Srbi su namireni RS-om. Tačka. Daljnje ustupke moraju davati Bošnjaci, i to prema hrvatskim zamislima.

Dodao je, doduše, više kao pokazatelj mudrosti vlastite političke stranke, da će Hrvati u BiH “još dugo, možda i nepovratno, osjećati posljedice jedne pogrešne politike koju je Zagreb prema toj zemlji vodio devedesetih godina prošlog stoljeća”. Međutim, on osobno drži da treba tragati za rješenjima koja će primjerenije poštovati i građanska i prava nacionalnih kolektiviteta. A šta drugo nude bošnjačke i bosanske stranke? No, to je sa stajališta onog što se smatra “hrvatskim nacionalnim interesom”, a davno ga je formulirao Franjo Tuđman – podebljanja “neprirodne hrvatske kifle”, naravno neprihvatljivo, jer dugoročno ne mijenja granice po etničkim linijama i ne deblja kiflu.

Picula, koji je bio šef diplomacije u Račanovoj vladi i međunarodni tajnik SDP-a, smatra da o pitanju hrvatske neravnopravnosti u BiH postoji svijest u Hrvatskoj, no ne i jednak pristup njegovom rješenju. I to je ključna činjenica o kojoj treba voditi računa pri ocjeni svake promjene, kako u Hrvatskoj, tako i drugdje. Stalni su nacionalni interesi, pa čak i dobar dio retorike i politike. Najopasnija sintagma koju koristi i Picula jeste tzv. hrvatsko pitanje. Naglašavamo da je “hrvatsko pitanje” u staroj Jugoslaviji dovelo do stvaranja Banovine Hrvatske srpsko-hrvatskom podjelom Bosne.

Ovaj iskusan političar koji ne govori napamet ovako to formulira: “Mislim da u Hrvatskoj postoji konsenzus o važnosti hrvatskog pitanja u BiH, ali se razilazimo u tome kako se prema njemu odnositi, kako ga i s kim rješavati. Sa stajališta socijaldemokracije, naše temeljno načelo je da branimo vladavinu prava, politički marginalizirane i društveno diskriminiranije, a Hrvati u BiH, kao najmanji konstitutivni narod, u jednom konfuznom sustavu zaslužuju potporu u ostvarivanju svojih prava.” Ideš – rekli bi Zagrepčani. Konstitutivni narod koji sudjeluje u svim raspodjelama moći i vlasti trostruko više negoli ga brojčano ima politički je marginaliziran i društveno diskriminiran. I to, naravno, u Federaciji i, naravno, od Bošnjaka. Nomina sunt odiosa, pa nećemo spominjati manji entitet i Hrvate u njemu. Baš onako socijaldemokratski i antidiskriminatorski, poput Čovića.

Picula je izrazio očekivanje i da će se otvoriti hrvatsko pitanje, kao i približavanje BiH Evropskoj uniji, upozoravajući, međutim, da se BiH kakva je danas “sve više udaljava od sve zahtjevnijih kriterija za priključivanje EU”.

“Takva rasprava bi, naravno, bila besmislena bez ozbiljne analize statusa, prava i položaja Hrvata u BiH kao jednog od sve užih grla dejtonskog poretka”, naveo je Picula. Kao podrška ovakvom, nigdje utemeljenom stavu o federalizaciji, u EU parlamentu poslužila je Čovićeva marioneta Željana Zovko, koja je hrvaćanskom šefu diplomacije Radmanu “postavila zastupnička pitanja” o “krhkoj” Bosni, koja je takva jer se ne prihvaća HDZ-ov izborni zakon koji, uzgred, pršti od diskriminacije, čak i dijela Hrvata, radi kojih se blokira formiranje Vlade Federacije, ucjenjuje i podnose inicijative u EU parlamentu. Doista, vrijeme je da EU konačno Hrvatskoj, a ne BiH saopći da je za evropske integracije bitna provedba presude Evropskog suda u slučaju Sejdić-Finci, a ne Ustavnog suda u slučaju Ljubić. Između 14 ključnih prioriteta koje je Evropska komisija postavila pred BiH ne navodi se uopće, a naročito ne “izričito”, provedba odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić, već se spominje “posebno postupanje prema presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci”. Posebno se naglašava provođenje izbora u skladu s evropskim standardima tako da se provedu relevantne preporuke OSCE-a i Venecijanske komisije koje, naravno, nemaju organske niti bilo kakve veze s prijedlozima HDZ-a ili Piculinom federalizacijom.

PREDSJEDAVAJUĆA ZEMLJA KONTRA KOMISIJINIH STAVOVA

Evropska komisija od BiH traži “osiguravanje jednakosti i nediskriminacije građana”, što je princip suprotan posljedicama usvajanja HDZ-ovog prijedloga izmjena izbornog zakonodavstva, prije svega u načinu formiranja Doma naroda Parlamenta FBiH, u kojem se, prema HDZ-ovim prijedlozima, ne bi, recimo, birali Hrvati iz Kantona Sarajevo, a uskratilo bi se pravo na izbor pripadnicima drugih konstitutivnih naroda u drugim kantonima. Ako ovo nije diskriminacija protiv koje se bore socijaldemokrati, teško je reći što jeste. Provedba četiri presude Evropskog suda zahtijeva intervencije u izbornom zakonodavstvu koje se odnose na cijelu BiH, ali HDZ nastoji pitanje koje se rješava u Parlamentarnoj skupštini BiH vezati za formiranje entitetske vlasti.

Uz punu podršku narodnjaka i socijaldemokrata iz Hrvatske. No, nisu oni niti glupi niti kratkovidni. Naime, provedba presude u predmetu Sejdić-Finci predlaže uklanjanje nacionalne pripadnosti pri izboru članova Predsjedništva BiH, što urušava baš prevlast etničkog nad građanskim, a što je stvarni politički cilj i narodnjaka i socijaldemokrata, i Čovića i Picule. Zato su, očekivano, zastupnici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH iz SNSD-a i HDZ-a odbili inicijativu Denisa Bećirovića (SDP) kojom se traži od Vijeća ministara BiH da zakonodavcima dostavi amandmane na Ustav BiH kojim se osigurava provođenje četiri presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Sejdić-Finci, Azra Zornić, Ilijaz Pilav i Samir Šlaku. SDA je podržala ovu inicijativu.

Hrvatska je pripremila ambiciozan program predsjedanja Vijećem Evropske unije koji, između ostalog, uključuje i pružanje podrške Bosni i Hercegovini u procesu pridruživanja Uniji, poručeno je na javnom predstavljanju prioriteta njezina predsjedavanja. Kako će HDZ-om i SDP-ovim predsjednikom vođena Hrvatska, s ovakvim , u suštini jednakim stavovima, pomoći BiH na njezinu putu u EU, doista nije jasno.

Stoga, za zaključiti je – s izborom Milanovića, pa čak i eventualnom pobjedom lijeve koalicije na parlamentarnim izborima ove godine u Hrvatskoj, treba biti oprezan. Milanovićev izbor donijet će određeno popuštanje (Kolinda je zaoštravala), ali ne i promjenu odnosa i politike, posebno ne dugoročnih ciljeva, prema BiH (izborni zakon, federalizam, podrška HDZ-ovim stavovima), ako je suditi po izjavama i ponašanju ozbiljnih i /ili utjecajnih političkih faktora u Hrvatskoj i njihovih marioneta u Bosni. Ne treba zaboraviti da Piculin SDP čak predvodi lobiranje za federalizam i de facto HDZ-ove prijedloge u EU parlamentu. I to čak i ne krije, već time traži dodatni izborni legitimitet.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!