Ne može uvijek biti hladno

Prvi mart obilježava se kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine u Bosni i Hercegovini je održan referendum o nezavisnosti bivše SFR Jugoslavije. Većina Bosanaca i Hercegovaca izjasnila se tada pozitivno – glasali su za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda i građana. Povodom Dana nezavisnosti BiH, predavanje na Sarajevskom univerzitetu održao je Bogić Bogićević, bivši član Predsjedništva SFRJ i jedna od najvažnijih ličnosti u novijoj historiji naše zemlje. Stav integralno prenosi Bogićevićevo predavanje

 

Obilježavamo 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jedan od najznačajnijih datuma u našoj historiji. Dan kada se više od dvije trećine građana BiH izjasnilo za demokratsku i neovisnu BiH. Na referendumu je glasalo 2.073,568 glasača, izlaznost je bila 64 posto, za nezavisnost je glasalo 97 posto onih koji su izašli na referendum, uz sve konstrukcije koje su mu prethodile. Referendum je organizovan na prijedlog međunarodne zajednice i bio je uslov za međunarodno priznanje države BiH. I poslije toliko godina, ovaj datum se obilježava samo u jednom dijelu BiH, u Federaciji BiH. Šta se sve događalo od prvih višestranačkih izbora do 1. marta 1992. godine i od tog 1. marta do danas?

Bilo je to vrijeme pada komunizma, ujedinjenja Njemačke, raspada Jugoslavije i Čehoslovačke. Snagom oružja, trijumfovale su nacionalne mržnje i zahtjevi za definitivnom podjelom BiH, za uništenjem njenog multietničkog bića. Rušilo se sve ono što je vjekovima slagano u mozaik zajedničkog života. Prvi izbori održani su 1990. godine. Ubjedljivu pobjedu odnijele su tri nacionalne stranke, SDA, SDS i HDZ. Kampanju su vodili sa ciljem skidanja komunista sa vlasti, tvrdeći da će se narodi lako dogovoriti. Nakon konstituisanja vlasti, nije bilo lakih dogovora.

Dvanaestog marta 1991. godine Predsjedništvo SFRJ trebalo je da usvoji odluku o vanrednom stanju u Jugoslaviji. Ustvari, bio bi to vojni puč, bila bi to odluka o produžetku rata u Jugoslaviji. Istog dana trebalo je da vojska preuzme vlast i u skladu sa naredbom Vrhovne komande pokrene svu vojnu mašineriju, 200 hiljada vojnika i oficira, bez rezervnog sastava, 550 borbenih aviona i helikoptera, hiljade tenkova, topova… Odluka bi bila legalna, u skladu sa Ustavom, ali bi bila u službi Slobodana Miloševića. Dvadeset i šestog marta 1991. godine u Karađorđevu je održan sastanak hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića, a drugi sastanak održan je u Tikvešu kod Osijeka. Iako nisu ostavili materijalne dokaze, prema svjedočenju njihovih saradnika, u dugim šetnjama tokom sastanaka dogovarali su podjelu BiH. Tuđman je tražio obnavljanje granica hrvatske banovine, a uz to mu je Milošević ponudio Bihać, Veliku Kladušu i Cazin, rekavši da to njemu ne treba jer je to “turska Hrvatska”.

Tuđman je rekao da je BiH povijesni apsurd iako bi, kao historičar, morao znati da je BiH starija od svih njenih naroda. U 14. vijeku nije bilo Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali je postojala Bosna. Tuđman je kazao kako bi Milošević sa srpskom republikom riješio 90 posto srpskog nacionalnog pitanja, a da bi on sa Herceg-Bosnom riješio hrvatsko nacionalno pitanje. Granice bi bile uspostavljene u skladu sa sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine. Formirani su timovi za crtanje karata podijeljene BiH, na čijem su čelu bili, sa hrvatske strane, Dušan Bilandžić, a sa srpske strane Smilja Avramov. Timovi su imali tri runde razgovora u Beogradu i Zagrebu, ali se nisu uspjeli dogovoriti. Tuđman i Milošević nikada nisu jedan protiv drugog loše govorili. I kada je bombardovan Vukovar, kada je bombardovan Dubrovnik i kada su vođene vojne operacije “Oluja” i “Bljesak”, bili su u stalnom telefonskom kontaktu. Tokom rata sreli su se 48 puta, uglavnom na međunarodnim konferencijama, a Tuđmanov šef kabineta često je odlazio u Beograd kod Miloševića. Tamo je bio čak i nekoliko dana poslije vojne operacije “Oluja”.

U proljeće 1991. godine u Beograd dolaze zvaničnici Evropske zajednice Jacques Delors i Jacques Santer. Premijeru Anti Markoviću nude četiri milijarde dolara za nastavak ekonomskih reformi, za demokratske procese i pridruženo članstvo Jugoslavije EZ, što nije prihvaćeno. U Beograd 21. jula 1991. godine dolazi američki državni sekretar James Baker, koji se zalagao za očuvanje Jugoslavije i izjavljuje kako SAD nikada neće priznati one republike koje žele otcjepljenje od Jugoslavije. U augustu 1991. godine starješine JNA, stručnjaci iz odjela za psihološke operacije JNA, usvajaju plan RAM s ciljem mobiliziranja Srba koji žive izvan Srbije i pripremi oružja za uspostavljanje velike srpske države, što je podrazumijevalo etničko čišćenje i genocid. Milošević i Radovan Karadžić u Beogradu dogovaraju trenutak u kojem je najbolje započeti sukobe u BiH. Premijer SFRJ Ante Marković dobio je u septembru 1991. godine tajni dokument RAM i objavio ga u nedjeljniku Vreme. Tražio je da ministar odbrane Veljko Kadijević podnese ostavku zbog udruživanja sa zločinačkim namjerama i vođenja privatnog rata. Sve se to događalo do 1. marta, kada je održan referendum za nezavisnu BiH.

BiH je učinila sve da ne dođe do rata, prihvatajući prijedlog Slovenije i Hrvatske o konfederaciji i nudeći prijedlog Izetbegović-Gligorov za asimetričnu federaciju, što, također, nije prihvaćeno. U BiH počinje rat koji je odnio stotine hiljada žrtava, uništio gradove, sela, fabrike i škole, vjerske objekte i ostavio brojne masovne grobnice, koncentracione logore i presuđeni genocid u Srebrenici. Neodlučnost svijeta prema ratu u BiH bila je nepodnošljivo sramotna. Evropa i SAD pokušale su ubijediti svoju javnost da se, ma koliko strašne bile slike koje svakodnevno gledaju, ništa ne može poduzeti jer se radi o konfliktu koji je posljedica “vjekovne mržnje”, plod “istorijske stihije”, o “paklenom problemu”, o “sukobu u kojem nema dobrih i loših”, te da je jedino moguće primijeniti strategiju koja se koristi za šumske požare. Pusti da sve samo sagori do kraja.

Sve je to išlo naruku beogradskom režimu, čija je propagandna mašina stalno ponavljala da je konflikt izbio spontano i da Beograd nema ništa sa tim. Milošević je bio oduševljen izjavom State Departmenta kako “u ovom konfliktu nema nevinih”. I američki i srpski mediji su nebrojeno puta ponavljali kako se radi o vjekovnoj mržnji, što je među srpskim stanovništvom stvaralo osjećaj svemoći i trijumfa. Pasivnost međunarodne zajednice pretvorila se u njeno saučesništvo.

Drugog maja 1992. godine BiH je primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Postala je priznata država, ali, nažalost, do danas BiH nije priznata od svih njenih građana i od dijela predstavnika vlasti koji od 1992. do danas otvoreno rade protiv BiH, dovodeći u pitanje njenu opstojnost. U Sarajevu je 27. septembra 1993. godine održan Bošnjački sabor, na kojem su donesene dvije važne odluke. Deklaracija o vraćanju imena Bošnjak muslimanskom narodu i odluka o opredjeljenju za BiH u njenim historijskim granicama, te otpor podjeli i stvaranju bošnjačke države.

Petnaestog novembra 1993. godine Generalštab Vojske Jugoslavije sastavio je direktivu za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine, označenu kao državna tajna, u kojoj se govori o stvaranju jedinstvene srpske države, kao i o jedinstvenim oružanim snagama u čiji sastav ulaze ove tri vojske. Direktiva je nosila naziv “Plan Drina”, iz tog se dokumenta vidi da je komanda bila zajednička, da su planovi donošeni u Beogradu te da je Vojska Jugoslavije direktno bila uključena u ratove u Hrvatskoj i BiH. Na dokumentu je pečat Generalštaba Vojske Jugoslavije, a u potpisu predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije Zoran Lilić. To je jedan od rijetkih dokumenata koji precizno govori o stvaranju jedinstvene srpske države.

Čovjek ne može vjerovati šta umobolni mozgovi mogu smisliti. Svi planovi i dogovori Tuđmana i Miloševića nisu predviđali samo podjelu BiH već i nestanak i uništenje bošnjačkog naroda. Niko ne može uništiti jedan narod, govori nam to i primjer BiH. Međutim, moramo znati da je narodu potrebna i država. Uvijek moramo imati u vidu da su i Palestinci narod, a znamo kako im je bez države.

Osamnaestog marta 1994. godine potpisan je Vašingtonski sporazum, kojim je uspostavljena bošnjačko-hrvatska federacija i konfederacija s Hrvatskom, koja nikada nije zaživjela. SAD su pritisnule Hrvatsku da prihvati ovaj sporazum, zaprijetivši im, u protivnom, sankcijama kakve su uvedene Srbiji. Dva mjeseca prije Dejtona, u Ankari, u rezidenciji američkog ambasadora, nakon dugih pregovora, prihvaćen je entitet Republika Srpska, što je formalno objavio tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Muhamed Šaćirbegović 8. septembra 1995. godine u Ženevi. Te večeri odlučeno je da se BiH sastoji od dva entiteta, što je bila polazna osnova za pregovore u Dejtonu. Sporazum je postignut 21. novembra 1995. godine, prihvaćen je Ustav kojim je, bez ikakve demokratske, parlamentarne procedure, ukinuta republika.

Dejton je podijelio državu, Dejton je više od 50 posto stanovnika BiH učinio manjinom u vlastitoj zemlji, zavisno od toga gdje žive. Sa političke je pozornice uklonjen građanin, pojedinac, a postavljen etnički određen čovjek. Umjesto političkog, imamo nacionalni pluralizam, nacija je organizacioni princip države. Nacionalni programi diktiraju političke procese. Cjelokupna sfera političke slobode oblikovana je nacionalnom slobodom. Bh. entiteti se jedan prema drugom odnose kao konkurenti, socijalne potrebe prvo su nacionalne, a tek onda potrebe čovjeka. Sve to onemogućava funkcionalnu državu BiH i sužava perspektivu hoda ka Evropi. Sa ovakvim sistemom i konceptom teško je očekivati bolje rezultate, ma ko da pobijedi na izborima.

Moramo napokon shvatiti da nam BiH niko izvana neće urediti. Put u Evropu najviše od nas zavisi. Evropa je propustila šansu da zemlje Balkana učini pridruženim članovima. Prošlo je vrijeme kada su njemački kancelar i francuski predsjednik sami odlučili da Grčku učine članicom EU. Sada je to mnogo duži i teži proces. Ispunjavanje upitnika, otvaranje poglavlja i dugo čekanje. Mi, ipak, nemamo alternativu članstvu u EU. Ono je za nas nužno. Ona je najveći investitor, najveći trgovinski partner, omiljena destinacija za našu emigraciju.

Ove godine pažnja EU je usmjerena na Brexit i na izbore za Evropski parlament, tako da o proširenju neće biti riječi. Evropu očekuju najneizvjesniji izbori posljednjih godina, izbori na kojima se očekuje rast ekstremne desnice, što će otežati put BiH ka EU. Nadamo se da nećemo morati čekati 32 godine, onoliko dugo koliko čeka Republika Turska.

Različitost znači život, jednoobraznost znači smrt. Politike koje su vidjele rješenje u podjeli, u razdvajanju i dominaciji, sili i nasilju treba napustiti. Sada je došlo novo doba. Svoju historiju moramo pamtiti, moramo se sjećati važnih datuma i ljudi, ali se moramo usmjeriti budućnosti jer nas tamo život goni. I poslije svega, svjedoci smo da se manje ili više ponovo prijeti podjelama, pripajanjima, izdvajanjima, korekcijama granica. Sve to podrazumijeva oružje i smrt. A smrt nikada nije bila, niti smrt može biti, niti smrt smije biti rješenje. Kako kaže Albert Camus: ako je smrt jedino rješenje, tada mi nismo na pravom putu. Pravi put je onaj koji vodi životu i suncu, ne može uvijek biti hladno.

I ovo će proći. Mi smo samo putnici kroz vrijeme, niko nije uspio podvući crtu. Ni Džingis-kan, ni Aleksandar Veliki ni Rimsko ni Otomansko ni Austrougarsko carstvo. Da li će i dalje na BiH gledati kao na državu u kojoj vlada mržnja, historijska stihija, ili će nas tretirati kao šumski požar koji treba pustiti da sagori do kraja, ne znam. Najviše je do nas. Ali ono što znam, znam da ne može uvijek biti hladno.

 

 

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

Odgovori na Amir Čamdžić Poništi odgovor

KOMENTARI

  • Amir Čamdžić 12.03.2019.

    Nisi glasao da JNA zavede red, da pohapsi politička rukovodstva po republikama koje je trebalo da pohapsi, nisi spriječio rat i koja je tvoja uloga?

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!