fbpx

“Ne da babo Teočaka svoga”

Do kraja Agresije na Bosnu i Hercegovinu agresor nije uspio uzeti niti milimetar teritorije koju su čuvali “Hajrini lavovi”. Čast je bilo poznavati ih, a još veća boriti se rame uz rame s ovim ljudskim gromadama

 

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Jutros rano krenuli smo put Teočaka. Već nekoliko dana na dugoj liniji razgraničenja traju agresorski napadi. Posljednja dva dana upereni su na ovaj dio slobodne teritorije. Većina nas je polusanjiva i jedva držimo kapke na očima. Izmoreni smo od prethodna dva dana terena na Majevici. Nismo se stigli odmoriti, a već smo upućeni na nove zadatke.

Ubrzo smo vijugavom cestom ušli u naseljeno mjesto. Kamion je ubrzao. Većina kuća u Teočaku bila je devastirana, neke su bile tek naoko popravljene da bi se moglo kako-tako u njima živjeti. Iza nas su išla još tri kamiona puna vojnika. Već je odavno svanjivalo pa je poneki stanovnik ovog izranjavanog mjesta bio na cesti i po avlijama.

Uskoro su se začule detonacije. Činilo se da odjekuju s jednog mjesta desno od nas. Kako smo se približavali, bile su sve češće i glasnije. Osim detonacija, čuli su se i isprekidani pucnji protuavionskih topova. Zaustavili smo se pred jednom jednospratnicom. Naređeno nam je da polahko izađemo iz kamiona i rečeno da ćemo dalje morati pješice jer je već vidno, da je opasno kretati se preostalom dionicom ceste.

Tu smo zatekli nekoliko vojnika iz Teočaka. Neko od naših upita ih gdje se puca. Jedan od njih, koji je sjedio na nekoj drvenoj građi složenoj uz kuću, pokazujući glavom prema gore, reče: “Tamo smo krenuli, evo već dva dana kako su navalili na Bilaliće.” Drugi, koji je užurbano kupio našu opremu, uz osmijeh doda: “Budale, ne znaju da ih tamo čeka samo smrt, a idu kao na svadbu.” Krećući se uzanim putem, još reče: “Misle preko nas ući u Teočak. Nikad, ali nikad se to neće desiti.” Brzo smo uspinjali kroz omalehno naselje gusto zbijenih kuća. Većina ih je bila devastirana, ali narod je još bio tu. “Dogore ima sigurno dva kilometra. Idemo na ovu stranu sela”, pokaza rukom, “linija je dosta isturena, a jutros su prije vas došli momci iz Srebrenika.”

Uskoro je počelo granatiranje. Snažna jeka i tutnjava potresala je prostor pred nama. Nekoliko granata zviždeći preleti preko nas i pade u selo. Malo smo se sklonili ustranu, a onda ubrzo izašli i nastavili put ka liniji.

Dočekao nas je jedan od komandanata bataljona Brigade “Hajrudin Mešić”. Kratko nam je objasnio o čemu se radi i uputio nas gdje da pođemo. Dolje prema liniji vodio je uzak put, a gore na cesti bio je sanitet koji je prihvatao ranjenike.

Jeka iz puščanih cijevi i detonacije mina odjekivale su okolnom šumom. Uskoro je putićem dotrčao sav zadihan vojnik mašući rukom da krenemo za njim. “Evo, dolje ćemo ući u liniju”, pokazivao je na putić koji je vodio između nekoliko starih jendospratnica, “tu je najsigurnije da vas uvedemo. Ovaj dio je zaštićen šumicom. Upamtite, ako budete imali ranjene, samo ovuda ih iznosite, ni slučajno direkt iza leđa tranšeja jer ste tu na otvorenom.”

Bilo je oko deset sati ujutro kad smo ušli u liniju na Bilalićima. Ljudi koji su tu bili četiri dana mislili su da smo im mi smjena, ali su se, nažalost, brzo razočarali. Komanda je bila da svi do daljnjeg ostaju na svojim pozicijama.

Mi smo bili na rovu tačno ispred jedne kuće, a tranšeja je vodila iza naših leđa u njen podrum. Jedan mještanin ukratko nam je pričao o događajima koji su počeli od prije četiri dana. “Mislim da ovo nisu nasumični napadi, ovo je početak još jedne ofanzive. Vidi se to po intenzitetu napada, a i po broju njihovih vojnika koji napadaju”, reče nam jedan vojnik bacajući grudu zemlje prema protivničkoj strani. “Jučer je bilo najgore. Imali smo pet napada, a ovaj posljednji, oko četiri sata poslijepodne, bio je najjači koji smo mi ovdje doživjeli. Ali, evo, izdržali smo i izdržat ćemo sve, samo to oni nikad neće shvatiti.”

Pričao je sjetno, kao da govori na nekoj komemoraciji. Saznali smo razlog kad je nastavio pričati o jučerašnjoj pogibiji njegova dva druga iz školskih klupa. Govorio je o njima kao da su još tu, kao da samo što nisu izbili iz neke od okolnih tranšeja kojima je cijela njiva bila ispresijecana. Držao je pušku čvrsto, kao da se plašio da će mu je neko iz ruku oteti. Vidjelo se jasno da mu je iza muškosti i ratničke slike ležala mehka, topla bošnjačka duša koja je samo voljela svoje, a sada je neko došao da sve to spali i opljačka, a njega i njegove protjera. Vidjelo se dobro da bi prije svi svoje živote ostavili ovdje nego pustili da agresor uzme i pedalj njihove zemlje.

Iz razmišljanja me prenu zvižduk granate. Uslijedile su detonacije, jedna za drugom. Muharem, jedan od ljudi iz Teočaka koji su bili s nama u tranšeji, ustade otresajući pantalone, kao da će na neki put: “Što smo sjedili – sjedili smo, eto komšija nakon granata u posjetu, a naše je kako dolikuje pravim komšijama da ih domaćinski dočekamo.” Uskoro desno od nas poče jaka pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Mogli smo sa svoje pozicije jasno vidjeti kako agresorski vojnici pokušavaju preko livade bezuspješno doći do prvih kuća. Branioci su ih i ovaj put spremno dočekali.

Mirza je pokušavao preko motorole saznati situaciju desno od nas. Ali nije mu išlo, bili smo pokriveni signalom s repetitora na Stolicama, sve što se moglo čuti, na svakom kanalu, bile su srpske ratne pjesme.

Uskoro ponovo poče pucnjava, ovaj put jačeg intenziteta i bliže nama. Pokušavao sam nazrijeti odakle dolazi između tih kuća, ali je sve bilo zaraslo i vidokrug je bio sužen. Iz te potrage pogledom prenu me Muharemov oštar glas: “Evo komšija!”

Stotinjak metara pravo ispred nas poprijeko je išlo pedesetak vojnika. A onda se brujeći pojavio tenk iz obližnjeg šumarka. Ispalio je granatu i krenuo naprijed tačno prema nama. Muharem pokaza rukom lijevo: “Jučer je isti tenk krenuo ovim pravcem, ali mora ići lijevo jer je ispred nas visoka strana i nema šanse da se popne. Znači, pazi lijevu stranu dobro, pješadija će ići za njim.”

Ubrzo je s naše lijeve strane kroz tranšeje dotrčalo nekoliko momaka sa “zoljama” i ručnim bacačima. Samo što je tenk izbio iza brijega i krenuo ka livadi ispred nas, dva projektila poletjela su prema njemu. Bio je još daleko, jedan projektil pogodio je zid kuće tačno pored njega, a drugi u ogradu s njegove desne strane. Tenk se ukopao na mjestu i dodao gas krećući se unatrag. Znao je šta ga čeka ako krene pravcem kojim je naumio. Napravio je manevar, otišao između dvije kuće, a zatim je krenuo naprijed i stao. Motor je i dalje brektao i turirao. Ote mi se nekako: “Sad će krenuti punim gasom.”

Muharem me pogleda i namignu: “Jok, junače, nemaju oni te hrabrosti, nego nabij taj šljem na glavu kad ga već imaš, sad će nam čestitku poslati.”

Gledao sam cijev koja se pokretala, virila je ne više od metar između kuća: bammm i direkt na nas. Jaka detonacija protrese tranšeju, samo što sam se pokušao uspraviti da čučnem, odmah je došla druga. “Ustaj”, viknu neko, “sad će krenuti u napad dok ih on štiti.”

Otkočio sam pušku i u dva koraka našao se u zaklonu iza balvana. Prema nama je već trčala grupa agresorskih vojnika u crnim uniformama. Druga, manja, išla je lijevo od nas malo zaostajući za prvom. “Ne pucaj”, viknu Mirza, “ne pucaj, čekaj ih na međi.”

Minut poslije oni su prelazili preko žute rasute zemlje koja je formirala brijeg dug tridesetak metara. Sasulo je iz svih oružja. Jaka gromka salva sručila se na njih. Prvih nekoliko, koji su bili prešli preko međe, padoše pokošeni, dok su drugi zalegli i otvorili vatru na nas. Imali su najmanje tri mitraljeza M84 i dobro su pokrivali sve ispred sebe.

U tom je momentu još ljudi došlo u naše tranšeje. Bilo nas je sad stvarno mnogo. Pomicali smo se desno pucajući. Nisam do tada vidio našu tranšeju koja je išla naprijed, nekih petnaestak metara ispred. Jedan od ljudi koji su došli u ispomoć podiže “osamdesetčetvorku” u zrak i sasu cio rafal prema četnicima. A onda su svi skupa zavikali: “Drži ih, fataj ih.”

Cijelim me tijelom prošla jeza. Bio je to nesvakidašnji prizor, vidjelo se da ti ljudi neće odstupiti ni jednog milimetra. Njih petnaestak stuštilo se niz tranšeju uz povik: “Ne da babo Teočaka svog.” Strahovita pucnjava “ogradila se” ispred nas. Jedan momak viknu da idemo desno. Tek odatle mogli smo vidjeti da su agresorski vojnici koji su prešli preko ceste ostali odsječeni, jer su im naši tranšejom došli s lijeve strane i presjekli ih na dvije grupe.

Mirzina motorola šuštala je sve vrijeme. On čučnu pored Osmana i otvori kanal. Na kanalu je neko ponavljao da komandir “Pantera” traži pomoć jer su mu ljudi ostali nezaštićeni u stupici. Ali pomoći im nije bilo. Pokušavajući da se izvuku, trpjeli su gubitke i bili ranjavani. Nekako su uspjeli, uz podršku sleđa, da se izvuku prema kućama iza njih. Bili su totalno poraženi taj dan. Naredna dva dana koja smo tu proveli nisu ni metka opalili, samo su nekoliko granata bacili na civilne objekte.

Uvjerio sam se taj dan u veličinu hrabrosti “Lavova iz Teočaka”. Velike gazije koje su s pijetetom i čašću nosile ime svog rahmetli komandanta Hajrudina Mešića. Do kraja rata uspjeli su održati kontinuitet hrabrosti velikih gazija. Do kraja Agresije na Bosnu i Hercegovinu agresor nije uspio uzeti niti milimetar teritorije koju su čuvali “Hajrini lavovi”. Čast je bilo poznavati ih, a još veća boriti se rame uz rame s ovim ljudskim gromadama…

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!