fbpx

Naše danas već je sutra jučer

Čovjek se, po nekoj inerciji, voli prisjećati svog “jučer” koje nerijetko glorificira i opisuje u superlativima, iako mu je “danas”, možda, neuporedivo bolje i komfornije. U toj opsesivnoj nostalgiji i žalu za prošlošću nerijetko zaboravljamo sadašnjost, a o budućnosti da i ne govorimo, ili, kako bi hafiz Bugari volio kazati: “Ne živi ni u perfektu, ni u futuru, nego u prezentu”

Piše. Safet POZDER

Jednom sam pročitao lijepu misao dragog prijatelja koju ne znam doslovno citirati, ali se nadam da ću vam barem njenu poentu dočarati. Najkraće kazano, to bi moglo izgledati ovako: “Danas je sutra jučer.” Hm, zanimljiva igra riječi koja se naprvu, pa možda ni na drugu neće razumjeti. Kako god, šta je pisac htio kazati?

Čovjek se, po nekoj inerciji, voli prisjećati svog “jučer”, koje nerijetko glorificira i opisuje u superlativima, iako mu je “danas”, možda, neuporedivo bolje i komfornije. U toj opsesivnoj nostalgiji i žalu za prošlošću nerijetko zaboravljamo sadašnjost, a o budućnosti da i ne govorimo, ili, kako bi hafiz Bugari volio kazati: “Ne živi ni u perfektu, ni u futuru, nego u prezentu!” Upravo je tu kvaka. Prezent, odnosno ono “danas” mora postati naša preokupacija jer je tako najrazumnije, iz više razloga. Ključni razlog, barem za razumijevanje onog što je moj prijatelj želio kazati, leži u činjenici da će naše “danas” već sutra postati “jučer” – isto ono jučer u koje smo čeznutljivo zagledani.

Dakle, baš danas kuješ ono u što ćeš sutra sa sjetom gledati, pa se postaraj da skuješ ono što će biti lijepo i ugodno.

Čemu ovakav uvod?

U razmišljanje me bacio jedan kolega s kojim imam više zajedničkih poveznica: kao dječak, bio sam mu mujezin, a on meni imam; naslijedio sam ga u svom današnjem džematu, pomagao me je dok sam bio đak u medresi, volim popiti kahvu s njim, dosta slično razmišljamo o mnogim stvarima… Jedna od poveznica jeste i šehidski mevlud u džematu Šćipe kod Prozora. Nemamo zvaničnu potvrdu, ali smo vrlo sigurni da je to zapravo prvi šehidski mevlud koji je proučen u našoj zemlji, ili barem u Hercegovini. On je bio jedan od inicijatora učenja tog šehidskog mevluda (Šehidima dova – živima opomena). On ga je prvih godina i organizirao zajedno s lokalnim boračkim udruženjima, a ondje gdje je on stao, ja, evo, nastavljam već sedamnaestu godinu zaredom. Tako je ovaj mevlud prerastao u nešto više i postao vrlo ozbiljna, bolna i emotivna priča.

Ta priča traje već 26 godina i sasvim je dovoljna vremenska distanca koja nam omogućava da se zagledamo u njenu prošlost. Tako smo nedavno nas dvojica sjedili, pili kahvu i pričali o počecima tog mevluda, periodu agresije, šehidima, ljudima i događajima iz tog perioda. On je tada dobio prvu djecu, a danas su to već fakultetlije. On se tada rado družio s dragim ljudima džemata, od kojih su mnogi već rahmetlije. Zapravo, većina uspomena vezana je baš za one koji nisu više među nama.

Pričao mi je kako je njegov Kemo, tada dječačić od nekih pet ili šest godina, skakutao oko Alije, rahmet mu duši, koji je kosio njivu. Kemo je, onako kako to samo dijete zna, molio Aliju da i on malo kosi. “Hoćeš, ako Bog da”, tješio ga je Alija, aludirajući da će biti vremena i za to. “Alija, neću ja ako Bog da, ja hoću da kosim”, navaljivao je dječak. Alija nije imao kud nego da odloži kosu, ali ne da bi je dao Kemi nego da bi se malo pribrao od slatkog naleta bujice smijeha.

Pretresali smo, onda, te ratne ramazane i teravije, zgode i nezgode. On mi je kazivao o tadašnjim iftarima. Na hastalu nije bilo svega u izobilju. Ustvari, počesto bi svega falilo, ali su to bili lijepi i ugodni iftari. Svega je moglo faliti osim dobrote i volje da se teško vrijeme zajednički lakše prebrodi.

Pričali smo još dugo. Ta kahva padala je nekako pred sami mevlud i bila mi je dobar šlagvort da, u obraćanju tokom mevluda, govorim upravo na tu temu. Najprije sam kazao nekoliko riječi o tim danima i, bez sumnje, vidio ozarenost na licima prisutnih. Ozarenosti je nestalo čim sam konstatirao da većina dragih ljudi iz tog vremena odavno nastanjuje mezarja. Pozvao sam ih da razmisle o tome šta je te dane i godine, iako su bili k’o crna zemlja teški, u našim uspomenama učinilo lijepim i dragim. Morali smo zajedno priznati da su to bili ljudi, odnosno dobrota i susretljivost koja je dominirala. Definitivno nije bilo ovoliko zlobe, ljubomore, zavisti i kojekakvih spletki.

Nije mi bila namjera besciljno preturati po prošlosti. Nipošto. Cilj mi je bio ukazati na to da 20 ili 25 godina proleti začas, a već tada ćemo i mi i ovo naše vrijeme biti nečije sjećanje i uspomena. Lijepa i ugodna uspomena, ili, pak, nekakva drugačija – e, o tome valja razmisliti. Valja nam raditi na tome da povratimo vedrinu i pozitivan duh koji su nas oduvijek krasili i valja nam se boriti da eliminiramo brojne natruhe i negativnosti koje su se među nas uvukle.

Oni koji imaju iskustva s javnim obraćanjima dobro znaju čitati povratne reakcije slušalaca. Bio sam siguran da te prilike nisam kazao ništa epohalno, ali sam osjetio da su mi riječi naišle na neki neobičan prijem. U to su me uvjerili i komentari po izlasku iz džamije i, zapravo, o tome često razmišljam.

Ako je “danas” lijepo, kroz dogledno vrijeme to će biti još ljepše i ugodnije “jučer”.

No, ono što sam u međuvremenu naučio jeste činjenica da i ono “danas”, koje je teško i na momente neizdrživo, već sutra može biti simpatična uspomena koja može značiti dodatni vjetar u leđa.

I to sam naučio slučajno.

Naime, sjedili smo u džamiji i, čekajući vrijeme ezana, razgovarali. U neka doba u džamiju je ušao dječak Mehmed. Riječ je o djetetu punom energije koja mu “ne da živa mira”. Svima nam je simpatično gledati ga kako nestašno skakuće po džamiji, premeće tespihe i prelazi s mjesta na mjesto. Upratio sam da mu je tih dana bio rođendan, pa ga priupitah je li deveti ili deseti. Deveti, veli on.

Do mene je sjedio njegov imenjak koji je skoro sedam decenija stariji. Promatrao je svog malog imenjaka, a onda mi polustidljivo poče kazivati.

“Kad se samo sjetim sebe sa svojih devet godina. Bilo je to teško vrijeme koje se ni po čemu ne može porediti s ovim danas. Eto, recimo, ta 1951. godina bila je preteška. Čemerna godina za tadašnju Jugoslaviju. Bila je to nevjerovatno teška godina na globalnom planu, puna teških političkih momenata i previranja u svijetu. U Jugoslaviji su vladali glad i nestašica. Ljudi su hodali gotovo bosi. Nisu imali šta ni obući ni pojesti. Država je morala donijeti određene mjere koje je trebalo provesti kako bi se koliko-toliko lakše živjelo. Tako je, recimo, sve obradivo zemljište koje su ljudi posjedovali moralo biti zasađeno i zasijano, a sve su to rigorozno nadzirali i pratili službenici zaduženi za taj sektor. Moj rahmetli babo bio je taj.

Odlazio bi po selima i vršio kontrolu. Sjećam se da bi otišao do Luga (selo nadomak Prozora), a ja i moj brat bismo u neka doba krenuli da ga tražimo. Išli bismo šumom i gotovo da nismo mogli zaviriti ni u jedan grm a da ne bismo vidjeli kosti ili poratne ostatke raznih vrsta mina i oružanih naprava. Tačno onuda kud danas ide magistralni put, tada je bila šuma kroz koju bismo se probili i, kad bismo se primakli Lugu, dozivali bismo: “Babooooo!”, a on bi se odazvao negdje s kraja sela. Ako bismo uspjeli kući donijeti koji frtalj ječma ili pšenice, to bi značilo da će biti hljeba. Ako bismo, usput, kroz šumu našli šta za obuti na noge, ugođaj bi bio potpun. Tad sam mislio da to nikad neće prestati, ali je prestalo. Mislio sam i to da život ne može donijeti ništa gore i teže od tog vremena, ali je donio. Međutim, naučio sam da sve, bilo lijepo ili ružno, lahko ili teško, jednog dana prođe i bude jučer.”

Prekinuo nas je ezan. Dok je mujezin učio, razmišljao sam. Bilo mi je pomalo žao što ove riječi nisam mogao prepričati koju sedmicu ranije na onom šehidskom mevludu. Ako već nisam imao priliku kazati, onda ću barem zapisati, onako radi nauka i ibreta.

PROČITAJTE I...

Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, teško je i zamisliti, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih promatramo uživo, iz prvog reda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!