fbpx

Naš četverocijevac bio je itekako vreo

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad

 

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Prštao je smrznuti snijeg pod nogama tog hladnog januarskog dana 1994. godine. Tek što smo stigli s olovskog ratišta, upućeni smo kao ispomoć Prvoj tuzlanskoj brigadi na posavskom ratištu, tačnije u zonu odgovornosti na Jagodnjak. Hladan vjetar ledio je dah kada bi se duboko udahnulo. Temperatura se to jutro spustila veoma nisko, daleko ispod nule.

U jutarnjim satima agresor je pokrenuo napad na Jagodnjak, Fazaneriju i Vukšić. Kada smo stigli pred komandu, rečeno nam je da ćemo odmah biti upućeni na liniju razdvajanja kao pojačanje jer je napad u toku. Pokupili smo svoju opremu i krenuli s jedinicom iz Banovića i četom policije iz Srebrenika. Jake artiljerijske detonacije čule su se iz dubine, a onda se su projektili, kao kanonada, obrušavali na naše položaje.

Brzo smo stigli na crtu razgraničenja i raspodijelili se po rovovima u kojima je trebala ispomoć. Ljudi koje smo zatekli tu iz Prve tuzlanske brigade bili su na ovim položajima već šesti dan, vidno iscrpljeni i promrzli. Pričali su nam da nije bilo šanse naložiti vatru u zemunici. Čim bi se pojavio dim, uslijedila bi kiša minobacačkih projektila.

Rasporedili smo se, pripremili oružje i opremu. Hladnoća je bila od svega gora. Hvatalo se inje na redenicima i municiji. Vodu su držali u zemlji, umotanu u deke i poklopljenu nekim poklopcem od regala da bi se mogla piti.

Bilo je 11 sati prije podne. Čulo se sporadično puškaranje. Upozorili su nas da, budemo li tranšejom išli lijevo prema susjednoj zemunici, držimo glavu skroz nisko. “Jutros nam je snajperom pogođen treći momak za ovih šest dana”, reče nam jedan. “Čim kreneš lijevo, snajper počne gađati, zato dobro pazite da ne zaboravite.”

Krenuli su oko 12 sati lijevo od nas. Napadaju s tenkom i dvije “prage” uz mnogo pješadije. Ševar, koji se protezao u špic do samog odvodnog kanala, davao im je dobar zaklon jer je smanjivao naš vidokrug. Najprije je ubrzao tenk, a “prage” su ga pokrivale vatrom. Agresorski vojnici u crnim uniformama bez bijelih navlaka odavali su da je riječ o specijalnim jedinicama, većinom su oni nosili crne uniforme.

Iznenada se izokrenuo još jači vjetar praćen susnježicom. Bilo je veoma teško održavati vidno polje, smrznute pahulje oblika riže tukle su po licu i očima.

Telefonom su zvali da svi koji su slobodni krenu lijevo u ispomoć. Tristo metara od nas sijevalo je i grmilo. Detonacije i pješadijska pucnjava međusobno su se stapale.

Nekoliko momaka iz naših tranšeja otišlo je u ispomoć. Na našem mjestu još nije bilo pojačanih aktivnosti. Tek bi ponekad s njihove strane na nas zapucao PAT, samo da nas drži na našim mjestima i u neizvjesnosti.

Došlo je nekoliko komandira iz 108. brigade, a i vezisti koji su razvlačili rezervnu liniju za vezu. Komandiri su nam dali nove šifre za motorole i rekli da ih koristimo u krajnjoj nuždi. “Imamo informacije da bi glavnina napada trebala krenuti ovim pravcem”, reče jedan od komandira, “možda i ne bude tako, ali ovaj je teren najuži za forsiranje odvodnog kanala kako bi se došlo do ceste.” Dok je pušio cigaretu i povlačio nervozno dim za dimom, doda: “Bez obzira na to kakva borba bila žestoka lijevo i desno, ni u kom slučaju bez našeg ličnog dolaska ne krećite u ispomoć.”

Zadržali su se još malo, a onda otišli niz tranšeje. Dolje lijevo već je bilo utihnulo, agresor se pripremao za novi napad, to je bilo sigurno.

Sjedio sam na drvenoj klupi i lupkao čizmama o balvan ispred sebe. Prsti su mi bili utrnuli pa sam tražio bilo kakav način da ih zagrijem. Safet mi mahnu rukom da dođem do njega. Ustao sam i polahko krenuo, a Juka za mnom. Kada smo stigli, prstom nam je pokazao prema četničkim linijama: “Pogledajte, tamo pored porušene jednospratnice, kraj njene desne strane.” Snijeg i vjetar bili su prestali pa je vidljivost bila mnogo bolja. Do kuće su bila parkirana najmanje tri tenka, a tamo prema cesti bilo je mnogo vojnika u crnim uniformama i s crvenim beretkama. Bili su čitavom dužinom ceste između tih kuća…

Bilo nam je jasno da pripremaju veći napad, i to još do mraka. Petnaestak minuta poslije pala je minobacačka granata desno od nas, a onda, za nekoliko sekundi, jedna i lijevo od nas – sve u razmaku od 50 metara. Juka i ja čekali smo treću. Ako padne ispred, znali smo šta slijedi.

Treća granata doletjela je pravo ispred našeg grudobrana, desetak metara od nas. Jaka eksplozija nije bila ni minula kad je Juka skočio i povikao: “U zaklon, bježi u zaklon!” Nekoliko policajaca iz Srebrenika čučalo je nepomično ispred zemunice. Jedan ustade i pogleda preko grudobrana, a onda u nas, govoreći da nema nigdje nikog. “Bježi u zaklon”, viknu im Juka, ovo su koordinate za baražnu vatru.

Nije ni izgovorio, uz huk i zvižduk na nas se sručila kiša granata. Zabio sam se u usjek u tranšeji i pritisnuo šljem rukama. Čekao sam samo kad će nam pasti direktno u tranšeju. Jake detonacije ljuljale su nas u tranšeji, a komadi zaleđene zemlje s grudobrana padali su po nama. A onda huk i jaka detonacija blizu nas.

Granata velikog kalibra pogodila je lijevo od naše zemunice. Za njom još jedna, i još bliže. Trenutak poslije jak prasak, bljesak i detonacija. Snažan pritisak skinuo mi je šljem s glave. Osjetio sam kako mi izvlači utrobu, a onda me baca na zemlju. Tek što sam otvorio oči i pogledao iznad sebe, vidio sam kako ogromno stablo jasena pada na nas. Stropoštalo se direktno preko nas. Debele grane udarile su momka do mene i bacile ga kao krpenu lutku kroz tranšeju. Uz jaku huku i lomljavu pao je preko zemunice.

Podigao sam se na koljena teško udišući zrak. Čuo sam da Juka doziva, pita jesam li dobro. Nekako sam mu odgovorio, ustao i iskobeljao se između debelih grana koje su bile prekrile tranšeju. Pogledao sam i vidio samo stub koji je ostao od ogromnog jasena. Polovica stabla bila se stropoštala na nas.

Svi su bili dobro, samo ugruhani, što od detonacije, što od grana drveta koje je palo.

Minutu ili dvije poslije, prenu nas bučan zvuk motora. Nisam uspio ni pogledati preko grudobrana kad je neko povikao da dolaze tenkovi. Pogledao sam i sledio se od prizora u mjestu. Dva tenka probijala su se kroz šikaru prema nama, a desno od njih još dva tenka i praga. Iza njih je išlo mnogo agresorskih vojnika. Praktično su trčali za tenkovima pucajući prema nama.

Pokušao sam dohvatiti svoj puškomitraljez: desni nogar bio mu je odsječen i zavraćen, a drugi geler razvalio je i izbio gasnu komoru. Bio je potpuno neupotrebljiv. Povikao sam da sam bez puške, a neko mi reče da vidim u zemunici, ima li šta tamo. Brzo sam ušao. Sve što se moglo naći bile su dvije papovke. Situacija mi je sad izgledala još gorom. Uzeo sam jednu od njih i nekoliko kutija metaka stavio na grudobran.

Prvi tenk već je ispalio dvije granate na naše položaje, a ostali su napredovali prema nama. Mislio sam da je to kraj, da je gotovo. Ovoliko brojno nadjačani, bit ćemo pregaženi.

Zatim se začuo topot čizama kroz zaleđenu tranšeju. S naše lijeve strane dolazilo je dosta naših vojnika. Bilo ih je najmanje trideset. Odmah su prihvatili borbu. Zaglušujuća pucnjava iz dosta naših cijevi usporila je agresore. A onda, desno od nas, odjeknula je jaka detonacija koja se stopila s pogotkom u gusjenicu prvog tenka. Pokušao je manevrirati lijevo, ali mu je već nakon nekoliko metara gusjenica spala. S naše strane sasula je po njima još jača pješadijska vatra.

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad. Top je pogađao pragu i tenk direktnim pogocima dok su pokušavali manevrirati i vratiti se. Prvi ešalon pješadije bio je praktično pokošen. Jesu li bili ranjeni ili su zalegli, nisam bio siguran, ali ono što je bilo važnije jeste to da više nisu išli naprijed.

Treći tenk izvlačio se najsporije, a onda se, nakon još nekoliko primljenih pogodaka od četverocijevca, iz zadnjeg njegovog dijela počelo pušiti. Nedugo zatim, izvio se plamen. Stao je u pola šikare. Četnici su pokušavali izvući svoje ranjenike dok je “praga” iz nje plašljivo pripucavala. Okrenuo sam se i pogledao. Iz cijevi četverocijevca pušilo se, stajao je na cesti, mirno, ponosno sa svojom posadom.

Nikad kao tada prema nekom nisam osjetio respekt kao prema tim ljudima. Bilo mi je drago što su u tom momentu tu bili, neopisivo drago. Od neke dragosti počeo sam im mahati, iako čisto sumnjam da su me vidjeli. Ali, eto, to je bio znak moje zahvalnosti.

Juka je bio kod Safeta naslonjen na zid tranšeje i gledao u mene sa smiješkom. “Šta ti mašeš, pa nisu četnici pobjegli od njih već od tvoje papovke”, i prasnu u smijeh. Svi smo se smijali s nekim olakšanjem. “Joj, dok sam pucao, gledam kako ti nišaniš… Podsjetio si me na početak rata”, kroz smijeh je govorio Safet.

Vojnici su raskrčivali granje i iznijeli dvojicu lakše ranjenih momaka. Suton se spuštao nad Jagodnjak donoseći s vjetrom nove sitne pahulje. Ali taj mi vjetar više nije smetao, nije bilo ni hladno. Nisam bio ni gladan ni žedan. Ništa više nije bilo važno, ništa osim toga da sam živ.

 

 

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!