fbpx

Napustio nas je arhitekt rock-and-rolla

Elvis Presley, “Rolling Stones”, “The Beatles”, Bob Dylan, James Brown, Prince, David Bowie, Elvis Costello i ini snimali su njegove skladbe i napajali se silnicama njegove ekstravagantne ličnosti, gradeći tako povijest jednog žanra koji nas ne ostavlja ravnodušnim ni danas

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

“Najdivljiji i nesumnjivo najveći i najutjecajniji među rock-and-roll pjevačima i autorima pedesetih”, ovo je rečenica koja otvara jedinicu o Little Richardu u ogromnoj The Virgin Encyclopedia of Popular Music. Posljednjem velikanu, pioniru i rock-heroju, ili kako su ga znali titulirati, “arhitekti rock-and-rolla”, koji je svojom ekstravagantnom pojavom definirao neke od temelja rock-and-rolla, onog ekstrovertnog, bučnog, nekonvencionalnog, kulturnoj praksi tadašnje srednje klase suprotstavljenom modelu popularne glazbe koja bi se mogla sublimirati u ličnostima poput Franka Sinatre i drugih tadašnjih pjevača sentimentalnih šlagera, odnosno croonera.

Pravim imenom Richard Wayne Penniman (5. 12. 1932, Macon, Georgia) je kroz svoje pjevanje, frenetično sviranje klavira, flambojantnu scensku pojavu i skladbe koje je pisao sublimirao sve odlike novog žanra, koji je bio sve samo neke umivena, konzervativna, građanska Amerika. I ako smo već rekli da su pedesete bile njegove godine kad je izbacivao uspješnicu za uspješnicom, a da će godine sve doskora biti tek puki produžetak, i to rascjepkan i nesređen tih revolucionarnih promjena koje je svojom pojavom donio, onda ćemo sa sigurnošću ustvrditi da je njegov utjecaj bio tako snažan da ga osjećamo sve do danas.

Elvis Presley, “Rolling Stones”, “The Beatles”, Bob Dylan, James Brown, Prince, David Bowie, Elvis Costello i ini snimali su njegove skladbe i napajali se silnicama njegove ekstravagantne ličnosti, gradeći tako povijest jednog žanra koji nas ne ostavlja ravnodušnim ni danas. A na početku je bio taj čovječuljak rođen s kraćom nogom i rukom, biseksualac, pripadnik afroameričke etničke skupine, čovjek koji će učiti pjevati i svirati klavir (ako se njegov tretman klavira može uopće smatrati sviranje, više bismo rekli njegovim maltretiranjem) u svojoj pentekostalnoj crkvi; treće dijete u obitelji s njih čak 12, on zarana nastupa s važnim izvođačima R & B, gospela i urbanog bluesa, učeći od njih, ali i gradeći vlastiti anarhični image koji će ga karakterizirati cijelom karijerom. Neki od tih tamnoputih izvođača već su koristili scenske efekte da publiku dovedu u stanje delirija, biseksualno ponašanje, šminkanje, šljašteća odijela, duga kosa, tanki brčići i koješta još. Plus dinamični, rekli bismo, energetski snažni scenski nastup, frenetično sviranje klavira i glas, opet ako se to glasom može uopće zvati, više nekim divljim krikom koji kao da je želio izreći svu onu neograničenu energiju koja se tih godina sakupljala kod mladih.

Početkom će 50-tih početi snimati za opskurne etikete s malim uspjehom, formira vlastiti prateći sastav “Upsetters” s proširenom duvačkom sekcijom i s pažljivo aranžiranim scenskim nastupom i napokon nailazi na vlasnika etikete “Specialty Records” “Arta Rupea” na Zapadnoj obali, koji je radio na glazbi koja će biti fuzija, melanž R & B, blues i gospela i već imao milionske uspješnice. Ovaj ga odvodi u New Orleans, gdje snima s tamošnjim najboljim studijskim glazbenicima s kojima realizira, među ostalim, i jednu kafansku novelty pjesmu Tutti Frutti, koju će započeti neobičnom vokalizom “a-wop-bom-aloo-mo-a-lop-bam-boom”, otvorivši tako eru nečega što bi se moglo nazvati “dirty” pjevanje i biti integralni dio rock‑umjetnosti.

Koncem 1955. godine penje se pjesma visoko na R & B ljestvicama, a potom naredne godine i na onima ordinarnim pop-uspješnica, snima je u umivenoj verziji i Pat Boone i također dolazi na vrhove top lista, Elvis Presley također, te Jery Lee Lewis . I ne slučajno, a na tu mi je knjigu odmah pao pogleda kad sam počeo pisati ovaj tekst, veliki engleski rock‑kritik Nik Kohn će svoju sjajnu povijest rock-glazbe nadnasloviti s tim silovitim urlikom Little Richarda (Minerva, London, 1969. prvo izdanje), a iz nje smo se, jelte, učili tko, gdje i šta je stvarao u ovom žanru.

Odmah su slijedile filmske uloge i serije dvostrukih singlova. Svaki od njih bio je uspješnica nad uspješnicama. Podsjetimo se pjesama Long Tall Sally, Rip It Up, Ready Teddy, pa slavna Lucille, potom Jenny, Jenny, Keep On Knocking, pa Good Golly Miss Molly iz 1957. godine – niska istinskih bisera, kasnije tisuće puta reinterpretiranih, posebno od strane engleskih sastava i izvođača. Dio je filma The Girl Can’t Help It, jednog od vrhunskih u povijesti rock-glazbe, pa Mr. Rock N Roll i još nekih, a album naslovljen s Here’s Little Richard uvrstit će u 20 najbolje prodavanih ploča. Ponovo formira prateći sastav 1957. godine “Upsetters” i s njim kreće na australijsku turneju.

Odranije poznat po nepredvidivom ponašanju, izbjegavanju obaveza i nedisciplini, on će u Australiji skinuti skupocjeni prsten s ruke i baciti ga s mosta u more i odreći se u potpunosti karijere koja je išla ka samom vrhu i posvetiti se svećeničkom pozivu, vrativši se u rodni grad i u jednu od njujorških crkava u kojima je priređivao strasne propovijedi. U tom periodu snimao je tek osrednje gospel albume, dok će razne diskografske kuće da čereče njegove zaostale snimke kojih je bilo posvuda.

Tek će na nagovor nekih od njegovih sljedbenika i poštovalaca da krene u Europu na početku 60-tih i da nastupa sa “Stonesima” i “Beatlesima”, oba su benda u svojim ranim pjesmaricama imali covere njegovih pjesama. Bit će to i godine uspona soula i mnoge od pjesama Little Richarda reinterpretirane su ili će ih on ponovo snimati, a nešto od novog materijala realizirat će u suradnji s nekim od budućih velikana. Među njima je bio i kasnije najslavniji rock-gitarist Jimi Hendrix. Tek bilježimo njegove nastupe sa starim pjesmama ili rock-coverima, TV nastupe i slično.

Decenija potom, dakle 70-te, pokušavat će da iscijedi poneku uspješnicu, recimo za kompaniju “Reprise Records”, radeći s poznatim producentom Richardom Perryjem, ali su rezultati bili slabi. Prije da je bio vlastita karikatura i blijeda kopija onog nekad neukrotivog scenskog radnika negoli netko tko živi u sadašnjosti. Dio je nekih allstars ekipa i učesnik različitih filmova, surađuje kao pijanist s nekima od novih zvijezda, ponovo će se udružiti i s producentom Quincyjem Jonesom, s kojim je radio već sredinom 50-tih, biva među prvima uveden u kuću slavnih “Rock & Roll Hall of Fame”, potom je uspješan glumac u filmu Down and Out In Beverly Hills, te je dio raznih manifestacija i proslava s dosta uspjeha.

Recimo, pjevat će na završnoj ceremoniji Olimpijskih igara u Atlanti, snimati duete s mnogima, od Bon Jovija do Elton Johna (koji nasljeđuje od njega mnogo tog), 2000. godine je učesnik autobiografskog filma, kao svećenik će vjenčavati slavne ličnosti i govoriti na sahranama kolega mu, od Wilsona Picketta do Ike Turnera, dobija u Hollywoodu svoju zvijezdu na Walk of Fame, u njegovom rodnim gradu jedna ulica će se nazvati po njegovom imenu, nagrađen je brojnim nagradama i vodi različite ceremonije. Netko tko je krenuo s koracima koji su bili šokantno novi i nekonvencionalni završio je tako da je postao omiljena ličnost zabavljačke industrije.

U novom mileniju zdravlje Little Richarda narušeno je i u nekoliko navrata prekida nastupe, njegov posljednji nastup bilježimo u Nashvilleu, kada je dobio visoko priznanje od gradonačelnika. U tom gradu poznatom kao centru country glazbe je prije koji dan i napustio ovaj svijet.

PROČITAJTE I...

Rasim Hamidović, koji je s Osmanom Mujkanovićem organizator Likovne kolonije Džafići, navodi da su na ovom području 1970-ih godina srušene brojne stare kuće, a da se to nije desilo, danas bi ovo selo i okolina mogli biti turistički interesantni

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!