fbpx

Napad na Ustavni sud BiH pod krinkom zaštite srpskih nacionalnih interesa: Pokušaj uvođenja diktature

Razumljivo je da skoro svim političkim subjektima u BiH ne odgovara trenutno ustavno uređenje i okvir političkog djelovanja, ali je neshvatljivo da se legitimni zahtjevi nastoje ostvariti silom, prijetnjom, terorom, neprovođenjem odluka Ustavnog suda BiH, riječju – potpuno nelegalno. Da je 1929. godina, Dodik bi već zaveo diktaturu, a onda donio ustav po mjeri onog iz 1931. godine. No, ovo je 2020. godina i Bošnjaci se pitaju isto koliko i svi ostali

Pišu: Dr. sc. Ajdin HUSEINSPAHIĆ

         Dr. sc. Sedad DEDIĆ

 

“Preživjeti – to je privilegija koja obavezuje. Preživjeli moraju biti poput seizmografa. Moraju nanjušiti opasnost prije drugih, raspoznati i pokazati njene konture. Oni nemaju pravo da se još jednom prevare i da smatraju bezazlenim ono što može završiti katastrofom.” (Simon Wiesenthal, Pravda, ne osveta)

Kad bismo trebali ukazati na vrhunac pravno-političkog i civilizacijskog dostignuća današnjeg, modernog društveno-političkog sistema, onda bi to sigurno bio ustav kao najviši pravni dokument u hijerarhiji svih pravnih dokumenata jedne zemlje. Ustav nije pravni dokument koji detaljno regulira pojedine društvene odnose, nego je to temeljni pravni dokument na kojem trebaju biti zasnovane pravne regulacije svih društvenih odnosa. Ustav je baza cjelokupne pravne nadgradnje i kao takav regulira najvažnija pitanja na kojima počiva društveno-političko uređenje jedne države. U njemu su, između ostalog, sadržane osnovne odredbe o administrativno-teritorijalnom uređenju zemlje, ljudskim pravima i organizaciji vlasti. Upravo zbog toga su procedure za donošenje, izmjene ili dopune ustava kompleksnije i potrebna je veća saglasnost političkih aktera nego za procedure za donošenje i izmjene zakona i podzakonskih pravnih akata.

U našoj državi, Bosni i Hercegovini, ustavni razvoj tekao je na vrlo specifičan način. Od 1910. godine do danas Bosna i Hercegovina promijenila je čak osam ustava, a što je neminovno ostavilo traga na pravno-politički sistem i na društvo općenito. Ma kako gledali i tumačili Dejtonski mirovni sporazum, a unutar njega Aneks IV, koji je dio međunarodnog sporazuma, moramo imati u vidu činjenicu da je njime obustavljena agresija na Bosnu i Hercegovinu, zaustavljeno je ubijanje nevinih ljudi, ali i da je uspostavljen kakav-takav pravno-politički okvir, koncept ljudskih prava i administrativno-teritorijalno uređenje BiH. Iako su takva ustavna rješenja, promatrana iz današnjeg ugla, daleko od željenih, ona su u datom momentu bila odgovarajući okvir za postizanje minimuma saglasnosti između branitelja i agresora.

USTAVNI MEHANIZMI ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA

Ustav BiH, pisan po modelu Ustava SAD-a iz 1787. godine, sa svojih 12 članova, pripada grupi manje obimnih ustava. Studioznijim pristupom svakoj ustavnoj odredbi ipak možemo zaključiti da i ovakav Ustav BiH predstavlja sasvim solidan okvir za adekvatno političko djelovanje u okviru modela konsocijacijske demokratije. Tako je Aneksom I na Ustav BiH nabrojano 15 međunarodnopravnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ti mehanizmi predstavljaju dio formalnog (i materijalnog) ustavnog prava naše zemlje.

Naš se Ustav u čl. II st. 2. poziva na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s protokolima (Konvencija), regulirajući da će ona biti direktno primjenjivana u Bosni i Hercegovini, te da će imati prednost u odnosu na sve ostale zakone u BiH. Odgovornost državnih vlasti i javnopravnih subjekata jasno proizlazi i iz samog Ustava BiH, gdje je član II/6 Ustava BiH propisao da su Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti, ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti primjeni ljudskih prava i osnovnih sloboda propisanih Konvencijom. Podsjetimo da je Konvencija temeljni dokument ljudskih prava Vijeća Evrope, čija je članica od 2002. godine i BiH.

Kao što i svaki pravni dokument sadrži odredbe o njegovom tumačenju, tako je i članom 5 Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma regulirano da je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH konačni organ tumačenja Mirovnog sporazuma, a što je kasnije pojačano i precizirano tzv. bonskim ovlastima, oko kojih se posljednjih dana bespredmetno podizala prašina, i to opet u režiji kvazibošnjačkih i kvazibosanskih krugova. Stoga, nije zgoreg podsjetiti da je Vijeće za provođenje mira u BiH na konferenciji u Bonnu 10. decembra 1997. godine podržalo mehanizme implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz jačanje ovlaštenja visokog predstavnika, a što je kasnije potvrđeno i Rezolucijom br. 11443 Vijeća sigurnosti UN-a. Time je podržana namjera visokog predstavnika da koristi svoj autoritet za donošenje obavezujućih odluka “kad on smatra da je to neophodno”. Odluke nametnute u skladu s bonskim ovlastima mogle su biti poništene samo novom odlukom visokog predstavnika.

Članom 2/1/d Aneksa 10 regulirano je da će visoki predstavnik po svojoj procjeni olakšati razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u vezi s civilnom implementacijom Dejtonskog mirovnog sporazuma. Čak i bez usvojenih bonskih ovlasti, visoki predstavnik ovlašten je da donosi odluke za koje procijeni da će olakšati poteškoće koje bi nastale na putu implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jasno je, stoga, da su svi njegovi prethodni pravno-politički potezi, iako često diskrecioni, potpuno pravno utemeljeni te da su, najblaže rečeno, neosnovane, pa čak i besmislene konstruirane priče pojedinih izvora, novinara i njihovih novinskih kuća o mogućem ukidanju tih odluka.

USTAVNI SUD BiH U USTAVU BiH

Jedno od navedenih ustavnih rješenja koje je “nametnuto” u Dejtonu jeste i ono koje se odnosi na Ustavni sud BiH, čiji su sastav, procedure usvajanja vlastitih pravila, nadležnost, karakter njegovih odluka i dr. regulirani članom 6 Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma. O karakteru tih ustavnih odredbi bespredmetno je raspravljati, ali zbog političkog ambijenta u kojem se nalazimo i besmislenih političkih poruka, izgleda da nekoliko rečenica tim povodom neće biti suvišno. Kao prvo, odredbe o Ustavnom sudu BiH jednake su pravne snage i potpuno identičnog pravnog dejstva kao i odredbe člana 1/3 Ustava BiH, u kojima je navedeno: “Bosna i Hercegovina će se sastojati od dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu ‘entiteti’).” Ustavna snaga svake odredbe u Ustavu ne dopušta bilo kakvo negiranje, a kamoli otvoreno omalovažavanje bilo koje ustavne norme jer su sve jednako važne i za kršenje bilo koje od njih slijede sankcije.

Svjedoci smo (ne)efikasnog društveno-političkog i ekonomskog sistema BiH, a što opet možemo zahvaliti prvenstveno međunarodnoj zajednici i Srbiji i Hrvatskoj, koje preko svojih političkih satelita u BiH djeluju na kontinuiranom kreiranju stanja ratne psihoze, ekstremizma, šovinizma, potencijalnog terorizma, razgradnje svega što je državno i što podsjeća na bosanskohercegovačko, pa sve do otvorenog negiranja BiH kao države, njenog neupitnog pravnog kontinuiteta i nadležnosti dodijeljenih joj Ustavom BiH.

Da je EU imala više sluha i odgovornosti prema ovom prostoru, danas bismo bili u kandidatskom statusu za EU i fokus bi bio na životnim pitanjima iz poglavlja u pristupu EU, jer put ispunjavanja uvjeta za EU  za nas je mnogo bitniji i od samog članstva u EU. Nedavanje kandidatskog statusa za BiH ohrabrilo je i ojačalo aktivniji ruski utjecaj u Bosni i Hercegovini, zbog čega imamo na sceni neviđenu smjelost i anticivilizacijsku politiku lidera SNSD-a i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Ta politika nije interes Srba u Bosni i Hercegovini nego nečiji drugi interes kojem Dodik služi iz njemu poznatih razloga.

U takvom okruženju, dok dvojica ruše, treći jedva to stigne popraviti, a kamoli šta više izgraditi.

Politički su zahtjevi legitimni, a što ne mora značiti da su i legalni. Da bi prešli dugi put od legitimnog do legalnog, potrebno je da budu poštovane procedure, odnosno ustavni sistem zemlje. Razumljivo je da skoro svim političkim subjektima u BiH ne odgovara trenutno ustavno uređenje i okvir političkog djelovanja, ali je neshvatljivo da se legitimni zahtjevi nastoje ostvariti silom, prijetnjom, terorom, neprovođenjem odluka Ustavnog suda BiH, riječju – potpuno nelegalno.

NEKAŽNJENA ANTICIVILIZACIJSKA POLITIKA

Podsjećanja radi, vratimo se u 1992. godinu, kada je eklatantnim primjerima protuustavnom i protupravnog djelovanja 9. januara usvojena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine. I sada je riječ o sličnoj opasnosti, i sada smo svjedoci nasilnog i anticivilizacijskog postupanja određenih srpskih političara iz bh. entiteta Republika Srpska. Jednako kao što 1991/1992. godine nisu poštovane preporuke Banditerove komisije, Ustav SRBiH, Zakon o referendumu SRBiH i drugi pravni akti, tako ni danas određeni srpski politički subjekti iz RS-a izjavljuju da ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH, a što je još gore, ni sam Ustavni sud BiH. Odredbe čl. 239 Krivičnog zakona BiH nedvosmislene su: “Službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koje odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.” Ovim je odredbama vrlo jasno regulirana krivična odgovornost u slučaju neprovođenja sudskih odluka, samo je pitanje otvaranja istrage i pokretanja krivičnih postupaka od nadležnih institucija koje se očigledno nalaze pod kontrolom onih protiv kojih bi trebali da djeluju. Napad na Ustavni sud BiH i njegovu nezavisnost, između ostalog, pokušaj je diktature političkih grupa nad svim stanovnicima, svim ljudima u Bosni i Hercegovini, a pod krinkom zaštite “nacionalnih” interesa.

Ustav i ustavni sud u svakoj državi imaju primarnu zadaću da zaštite sve ljude na prostoru jedne države od samovolje trenutnih političkih predstavnika i potencijalnih zloupotreba instrumenata državne vlasti protiv interesa svih stanovnika jedne države. Četiri člana Ustavnog suda BiH bira Parlament FBiH, a dva člana skupština RS. Preostala tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija s Predsjedništvom BiH. Strane sudije u Ustavnom sudu BiH, čije istjerivanje traži Dodik, zaštita su i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, tako da nije moguće da se predstavnici dva naroda dogovore da trećem naprave štetu.

Napad na Ustavni sud od određenih političkih predstavnika Srba i uz političku podršku HDZ-a BiH ne može biti i nije nikakav interes niti Srba niti Hrvata u BiH, nego je to samo pokušaj trenutnih političkih predstavnika da blokiraju pravnu državu u cilju ostvarivanja svojih grupnih interesa koji ne korespondiraju sa stvarnim interesima niti Srba niti Hrvata. Napad na Ustavni sud i njegovu nezavisnost put je u diktaturu političkih grupa nad svim građanima u Bosni i Hercegovini. Napad na Ustavni sud i njegovu nezavisnost jeste pokušaj uzurpacije ljudskih prava svih građana. Napad na Ustavni sud i njegovu nezavisnost napad je na sve poznate vrijednosti moderne civilizacije u demokratskim društvima, a na kojima se temelji sav prosperitet i sigurnost za moderno društvo kako u Bosni i Hercegovini, tako i u cijelom svijetu.

Bez obzira na to koji povod napadača bio u konkretnom slučaju, popuštanje pred jednim napadom na Ustavni sud kao glavnog zaštitnika pravnog sistema jednog društva bespovratno bi otvorilo Pandorinu kutiju narušavanja prava svih stanovnika države u budućnosti. To bi značilo da određena politička organizacija, kada god želi, može pod raznim neistinitim izgovorima zloupotrijebiti instrumente trenutne vlasti.

PRAVNIM SREDSTVIMA ODBRANITI DRŽAVU

Prvi put u stoljetnoj epohi razvoja ustavno-pravnog sistema u BiH od 1910. do danas Bošnjaci drže jedan od tri ključa koji ih obavezuje na budnost i kontinuirano očuvanje pravne sigurnosti, principa međunarodnog prava, Ustava kao i drugih pravnih dokumenata. Bošnjački političari moraju shvatiti da je borba za očuvanje BiH, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta prešla na pravno-politički teren. Sile koje su rušile ovu zemlju i dalje istrajavaju na tom putu. S druge strane, mora postojati politička kompaktnost i dosljednost svih probošnjački i probosanski orijentiranih političkih aktera da isključivo pravnim sredstvima brane ovu zemlju, da pokretanjem postupaka pred Ustavnim sudom BiH štite slovo i duh Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno Ustava BiH. Kontinuirano negiranje ove zemlje, njenih političkih institucija, suvereniteta ili teritorijalnog integriteta nije sramota patriota ove zemlje nego sljedbenika fašističke i iredentističke politike s početka devedesetih. Stoga, ne smijemo se ustručavati da pokrenemo bilo kakav postupak pred Ustavnim sudom, kao i drugim bilo domaćim ili međunarodnim sudovima, ne smijemo prestati istrajavati na pravnoj bici za ovu zemlju i za dobro svih njenih građana.

Ako neko misli da je nelegitimno i nelegalno dovoditi u pitanje postojanje entiteta RS, istovremeno mora biti svjestan da je potpuno legalno i legitimno, pa čak i pravno obavezujuće poštivanje odluka Ustavnog suda BiH, njenog ustavnog i pravnog okvira. Pozivanje na nepoštivanje odluka Ustavnog suda, negiranje njegovog postojanja, kao i prijetnje povlačenjem srpskih političara iz bh. institucija nisu ništa drugo negoli anticivilizacijske, protuustavne i protupravne aktivnosti kojima na vrijeme treba stati ukraj.

Odlukom Ustavnog suda BiH iz 2012, a po zahtjevu za ocjenu ustavnosti Sulejmana Tihića, sudije Ustavnog suda dale su precizno objašnjenje da se termin država u Ustavu BiH odnosi isključivo na nivo i institucije BiH, države BiH i da se ne odnosi na niže nivoe organiziranja u Bosni i Hercegovini. Ustav nikada ne upotrebljava pojam država kada spominje entitete. I po Sporazumu o sukcesiji SFRJ, sva društvena imovina pripada državi i jedini titular državne imovine jeste država, a ne entiteti. Nakon ove odluke Ustavnog suda BiH, u entitetu RS shvatili su da ne mogu ići generalno na svu državnu imovinu odjednom, pa sada pojedinačnim zakonima pokušavaju da dio po dio državne imovine prenose na entitet, i to je Ustavni sud BiH opet osporio i zabranio; oko unutrašnjih voda, oko poljoprivrednog zemljišta, šuma itd.

U suštini, iako je imovina državna, to implicira da je Parlament BiH morao donijeti zakon o državnoj imovini u kojem je trebalo odrediti koji nivo vlasti i u kojem će kapacitetu raspolagati kojim dijelom državne imovine jer nije realno da državne institucije direktno raspolažu svakim dijelom državne imovine iako jesu formalno-pravno titular i vlasnik te imovine. I to je ono što treba uraditi u budućem periodu. Ustavni sud BiH nije zakonodavno tijelo nego samo posljednja instanca koja može preispitivati odluke i akte svih nivoa vlasti u BiH jesu li u skladu s Ustavom, tako da njegove odluke ne proizvode nikakve nove odnose nego samo reinterpretiraju ustavne odredbe.

NAPAD NA DRŽAVU IZ NJENIH INSTITUCIJA

Stanje nastalo nakon nedavnog objavljivanja odluka Ustavnog suda BiH U 8/19 i U 9/19, a koje se odnose na Zakon o poljoprivrednom zemljištu RS i Zakon o unutrašnjoj plovidbi, ravno je stanju ratne psihoze kreirane s početka devedesetih godina. Prijetnje koje su izrečene od političkog vrha RS-a uveliko podsjećaju na prijetnje koje je oktobra 1991. godine u Skupštini SRBiH izrekao ratni zločinac Radovan Karadžić. Prijetnje o nestanku BiH koje sada izriče Dodik uveliko podsjećaju na prijetnje ratnog zločinca o nestanku muslimanskog naroda. Politički orkestrirano protupravno bunilo iz RS-a po svim elementima liči na državni udar, međutim, ovo neće ni do čega dovesti i samo može produbiti krizu u smislu zastoja napretka privrede i svih ostalih društvenih procesa u BiH. Posebno će biti zanimljivo promatrati kako će na ovo politički neodgovorno ponašanje u konačnici reagirati Srbija i Ruska Federacija, bez čije se podrške Dodik ne bi usudio da pravi ovakve poteze. Podržavanje ovih neodgovornih političkih poteza jeste saučesništvo u protuustavnom djelovanju.

Prva reakcija Ureda visokog predstavnika (OHR) na Dodikove prijetnje bila je vrlo blaga i u osuđujućem tonu, uz napomenu da su odluke Ustavnog suda obavezujuće te da se pristupi političkom dijalogu. Ako dođe do zastoja vitalnih funkcija države i to dovede do ugrožavanja interesa i životnih pitanja građana koji su vezani za odluke državnih institucija, neće biti druge mogućnosti nego da se visoki predstavnik ponovo vrati na bonske ovlasti ili da svjedoci Dejtonskog sporazuma, velike sile kontakt-grupe, ozbiljno reagiraju. Njemačka, Francuska, Velika Britanija, SAD direktno su radili i utjecali na donošenju aktuelnih rješenja u BiH te, shodno tome, oni imaju direktnu odgovornost za stanje u BiH, tako da u ovom času nemaju pravo reći da se sami moramo dogovoriti držeći se potpuno po strani.

Mi smo imali demokratski ustav Republike Bosne i Hercegovine, ustav koji nam je omogućio da odbranimo i sačuvamo državu i onda smo uz presudan utjecaj stranaca dobili ustav koji sadrži diskriminatorne odredbe, odredbe suprotne ljudskim pravima, odredbe koje omogućavaju stalne blokade. Sada ti isti stranci kažu: “Hajte se vi sada dogovorite i izmijenite ono što smo vam mi nametnuli, a mi ćemo se držati po strani.” Mi smo 1992. imali napade na državu s brda, sada imamo napade na državu iz institucija zahvaljujući odredbama koje su donijeli stranci. Stranci nemaju pravo pobjeći od odgovornosti.

Na kraju, Ustav BiH malo kome odgovara, jednima zbog entiteta koji je nastao na zločinu genocida, drugima zbog kontinuiteta BiH, trećima zbog nepostojanja trećeg entiteta itd. Ali, sve dok je Ustav na snazi, svi su ga obavezni poštovati i niko ne bi smio nelegalno djelovati, a pogotovo ne na bazi prijetnji i ucjena, jer bi se tim i takvim akterima one mogle obiti o glavu. Činjenice na stol i samo dogovor, jer – nije vam ovo više devedeseta! Ovo što Dodik radi nakon odluka Ustavnog suda BiH nije borba za srpski narod nego za stranačke pozicije i utjecaj SNSD-a.

Suština je u onom na što podsjeća prof. dr. Nurko Pobrić: “Nepoštovanje odluka Ustavnog suda BiH je krivično djelo. Drugo, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obvezujuće! A pošto su Ustavni sud i Ustav BiH sastavni dio Dejtonskog sporazuma, to znači da onaj koji krši Ustav krši i Dejtonski sporazum.”

 

*** Dr. sc. Ajdin Huseinspahić profesor je Historije države i prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici.

Dr. sc. Sedad Dedić profesor je Ustavnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici.

 

PROČITAJTE I...

Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja. Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!