Najugroženija manjina na svijetu

U organizaciji “Burma Task Force” tvrde kako je približno 52 procenta Rohinja žena i djevojaka silovano u koncentracionim kampovima, gdje je inače otjerano skoro 130.000 Rohinja. Navode da je srušeno 72.500 kuća, da ih je 75.584 spaljeno, da su uništene mnoge medrese, a spaljeno 906 mesdžida i džamija, te da je registrirano više od milion izbjeglica

 

Piše: Amir TELIBEĆIROVIĆ

“Burma Task Force” (BTF) je savez osamnaest muslimanskih organizacija koje su sastavile svojevrsnu koaliciju u korist zajedničkog djelovanja od 2012. godine. Svih ovih godina aktivisti koalicije prate zbivanja u Mijanmaru, prvenstveno snimaju progone i ubijanja Rohinja populacije. Među rijetkima su koji bez zadrške i dalje upotrebljavaju riječ – genocid za ono što se dešava u Burmi.

BTF ima svoje poslovne prostore u nekoliko država, između ostalog, i u SAD-u. Bez ove organizacije, navodno, ne bi ni došlo, ili barem ne s jednakom brzinom, do usvajanja dvije rezolucije u Kongresu SAD-a još za vrijeme mandata Baracka Obame, u korist pomoći Rohinja izbjeglicama. Obje su se odnosile na mogućnost da Rohinje dobiju zaštitu kao izbjeglice te državljanstvo pod određenim uvjetima. Međutim, konkretna pomoć za njihov povratak u domovinu za sada izostaje. Ne samo zato što ne postoji volja za vojnu reakciju neke od svjetskih sila nego zato što postoji mogućnost novog zlostavljanja Rohinja, koje bi bile vraćene u Burmu. Tako da, s jedne strane gledano, dvije rezolucije mogu olakšati ulazak izbjeglica u SAD, a s druge, ostaje vjerovatnoća da se trajno izgubi prilika za njihov povratak, što asocira na “uspjeh” etničkog čišćenja.

Sličnosti s događajima iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu ovdje su očigledne. Zato su nekad i djelovale srodne nevladine organizacije, kao što su bile “Bosnia Task Force” i “Kosovo Task Force”. Američko predstavništvo BTF-a poduzelo je određene napore kako bi se usvojile spomenute rezolucije, s tim da su željeli i više od toga od američkih vlasti, kroz javna lobiranja i obavještavanja stanovništva o tome šta se događa u Burmi, a to rade i dalje. Jer, iako trenutno navodno vlada zatišje u Mijanmaru, patnje Rohinja se nastavljaju. Jedan od američkih predstavnika BTF-a Malik Mujahid napravio je usporedbu u osvrtu na različite genocide rekavši: “Možemo definitivno učiniti i više od svega dosad. Ali to zahtijeva akciju svih savjesnih ljudi, kao što smo svojevremeno učinili u Bosni.”

Organizacija prikuplja satelitske snimke dešavanja u Mijanmaru te brojnu drugu dokumentaciju o selima koje spaljuje mijanmarska vojska i policija sarađujući s lokalnim ultranacionalistički nastrojenim budistima. U savezu se smatra kako ima dovoljno dokaza da je riječ o genocidu. Američki političari možda su malo oprezniji u vezi s takvim kvalifikacijama. Pretpostavlja se da je razlog i to što je poznata mijanmarska političarka Aung San Suu Kyi dobitnica Nobelove nagrade, a u današnjem svijetu mnogima je teško pojmiti da neko može biti nobelovac a istovremeno biti politički amoralan, kontroverzan ili kriminalan. Ljudi koji ne znaju da biti nobelovac ne označava bezgrešnost, možda zaboravljaju da su Nobelovu nagradu primili mnogi ideološki kontroverzni i “mutni” likovi kao što su Henry Kissinger, Barack Obama, Ivo Andrić, Kofi Annan, da ne idemo dalje u nabrajanja.

O Aung San Suu Kyi snimljen je i igrani film s pomalo tipično zapadnjačko-propagandnim scenarijem. U njemu je prikazana kao heroina koja se bori za demokratiju u svojoj zemlji, kako dobija podršku od prijatelja i rodbine sa zapada “tužnih” što zbog boravka u pritvoru nije s njima mogla biti na gregorijansko-sekularni Božić… Pored ove filmsko-političke sapunice, Hilary Clinton imala je srdačne i prijateljske susrete s Aung San Suu u stvarnosti. Do konkretnog pomaka nije došlo ni dolaskom Republikanske stranke na vlast. Skoro pa je iluzorno očekivati od političara kakav je Donald Trump da priznaju genocid nad Rohinjama, koje su sadašnjem američkom predsjedniku možda “zadnja rupa na svirali”, mada su “čuda” moguća u visokoj politici, pa te stvari donekle zavise i od interesa njegovih lobista. Stoga u BTF-u vide kao uspjeh donošenje spomenutih rezolucija u Kongresu, znajući dobro kako ih je teško “iskamčiti”.

BTF objavljuje brošure u kojima se na sažet način objašnjava šta se događa u Burmi ili Mijanmaru. U svojim istraživanjima stradanja Rohinja otkrili su i druge stvari na istom području. U brošurama podvlače da neuspjeh u reakcijama na ono što se događa ohrabruje druge ekstremiste. Tvrde da sada burmanske trupe bombardiraju tamošnje kršćanske etničke skupine. Pored ostalog, kaže se kako je otkrivena povezanost Indije s događajima u Burmi. Uporedo s progonima u Burmi, koristeći pažnju medija usmjerenih na tu stranu, navodno je indijska država oduzela državljanstvo od trinaest miliona svojih stanovnika, pretežno indijskih muslimana. Prije nekoliko mjeseci BTF je došao do podataka o napadu na približno 300 objekata u vlasništvu muslimana u Šri Lanki, računajući i džamije. Nije navedeno ko stoji iza napada, ali se potencira umiješanost Indije.

Organizacija podsjeća neupućene čitaoce u SAD-u, ali i drugdje, da su Rohinje drevna populacija u Burmi, zato što mijanmarske vlasti namjerno insistiraju na zabrani upotrebe naziva Rohinje, da bi koristili pridjev Bengalci, ne bi li stvorili dojam u medijima da oni nisu burmanskog porijekla. Koristeći i UN-ove izvore, u BTF tvrde kako je približno 52 procenta Rohinja žena i djevojaka silovano u koncentracionim kampovima, gdje je inače otjerano skoro 130.000 Rohinja. Navode da je srušeno 72.500 kuća, da ih je 75.584 spaljeno, da su uništene mnoge medrese, a spaljeno 906 mesdžida i džamija. Od aprila 2018. godine barata se s podatkom, dobivenim u saradnji s Vladom Bangladeša, da je registrirano više od milion Rohinja izbjeglica. Inače, burmanske vlasti još su 1982. godine počele diskriminirati Rohinje, oduzimajući im državljanstva.

Da stvari ne bi djelovale previše crno-bijele, BTF je organizirala javno priznanje trojici budističkih monaha iz Burme koji su, kako je navedeno, spasili živote 2.000 burmanskih muslimana.

Malik Mujahid susreo se s poznatom rok-zvijezdom i društvenim aktivistom Bobom Geldofom, a povod je bio promišljanje strategije pomoći Rohinjama. Jedna od njih jeste oduzimanje ranije darovanih počasti, pa i Nobelove nagrade, od burmanske liderice. Inače, burmanski general Ming Aung Hlaing u redovnim je kontaktima s lidericom Aung San Suu Kyi, tako da se odbija vjerovatnoća da ona nije upoznata sa stradanjem te manjine, pogotovo nakon što je izjavila za CNN da je ona prvenstveno političar, a ne humanitarni radnik.

U teksaškom gradu San Antonio živi omanja zajednica Rohinja izbjeglica, koje su tu stigle u različitim periodima i na razne načine. Raznih su generacija i profila. Preživljavaju od humanitarne pomoći ili od donacija u lokalnim islamskim zajednicama. Pojedini su se i zaposlili. Smješteni su na periferiji grada. Jedan je od njih u svojim šezdesetim godinama Abdul Shukr Islam. Površno govoreći engleski, kaže kako je ostao bez ličnih dokumenata i da preživljava od finansijske pomoći za izbjeglice. Živi u omanjem stanu s cimerom. “Imao sam paralizu desne strane tijela i teško se krećem. Potrebni su mi određeni lijekovi koji idu na ljekarski recept. Ponekad mi pomognu u ovdašnjem mesdžidu novcem, hranom i odjećom, ali najteže je za lijekove. U Burmi više nemam nikoga od rodbine. Imam jednu kćerku koja se udala negdje u Tajlandu, ali nemam kontakta”, rekao je Abdul.

Dosta mlađi od njega jeste Yaser Mohamad Mubarak. S nepunih trideset godina već ima troje male djece rođene u SAD-u. Supruga mu je također pripadnica Rohinja. Yasir je poslovno angažiran kao pomoćnik na održavanju tehničkih instalacija u mesdžidu, te na izvještajima o donacijama hrane, odjeće i drugih potrepština. Usput je i povremeni mujezin u istom mesdžidu. Yaser nudi svoje viđenje događaja u rodnoj Burmi: “Područje na kojem su živjele Rohinje bogato je prirodnim gasom, tako da vladina vojska i u tome ima interes. Ondje ima i etničkih Kineza, ali njih ne diraju jer bi Kina mogla stati u njihovu zaštitu. Ali, iza Rohinja muslimana ne stoji nikakva država niti vlast. Sad je ondje, kao, neko zatišje, ali svako malo dese se napadi. Ja sam ovdje stigao preko Austrije. Neke Rohinje bile su u Belgiji. Onda je u vrijeme predsjednika Obame napravljen program i dogovorena razmjena izbjeglica i emigranata s evropskim državama, pa smo i mi ovdje stigli.”

“Burma Task Force” nastavlja prenositi vijesti o Rohinjama, nazivajući ih najugroženijom manjinom na svijetu. Pored ostalog, ohrabruje džemate različitih muslimanskih skupina po mnogim državama da ove godine uplate zekate na račune za pomoć Rohinjama koje će ramazan provesti u izbjeglištvu ili u koncentracionim logorima.

PROČITAJTE I...

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, austrijski književnik Peter Handke poznat je po kontroverznim stavovima o dešavanjima na ovim prostorima, odnosno po tome što je negirao genocid u Srebrenici i pozvao na odbranu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i Savezne Republike Jugoslavije te haškog optuženika za ratne zločine.

Rek’o sam da sam doš’o da vidim Švedsku, zemlju koja svake godine daje najveću nagradu za književnost na svijetu. Da su Nobelovu nagradu za književnost dobili Ivo Andrić i Nagib Mahfuz zato što su ružno pisali o muslimanima. Ja neću ružno pisati o muslimanima, pa nikad ne dobio Nobelovu nagradu za književnost.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!