fbpx

“Najslađi je kruh zarađen u zavičaju”

“Na zemlji koju imamo sijemo pšenicu, kukuruz i raž za vlastite potrebe, ali i za potrebe drugih pekara. Imamo dva mlina, za pšenicu i za kukuruz. Većinu posla oko zemljoradnje sada radi muž, a nekad sam i ja puno radila. Žito koje proizvedemo na vlastitom imanju plasiramo u domaće proizvode kao što je kukuruza, crni pšenični i raženi kruh. I po tim smo proizvodima jedinstveni u našoj općini”

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Bosna i Hercegovina puna je radišnih ljudi čiji uspjesi i rezultati vrlo često ostanu u sjeni negativnih vijesti koje dominiraju javnim prostorom. Unatoč dominaciji priča koje govore o besperspektivnosti života u Bosni i Hercegovini, s vremena na vrijeme sazna se i pročuje za osobe koje su uspjele u pokušaju da organiziraju život u svojoj domovini, da pokrenu privatni biznis i da žive od plodova vlastitog truda i rada. Takvi primjeri, od Srebrenice do Velike Kladuše, od Brčkog do Stoca, i širom ostalih krajeva Bosne i Hercegovine, bude nadu u mogućnosti boljeg života i perspektivniju budućnost svih građana ove zemlje.

U prilog tezi o mogućnosti življena i privređivanja u domovini svjedoči i životna priča Nirvete Cakaj, koja s mužem Rizom živi i radi na relaciji Bojna – Vrnograč, na teritoriji općine Velika Kladuša. Nirveta je rođena 1970. godine u velikokladuškom naselju Stabandža, gdje je provela djetinjstvo i mladost. Srednju poljoprivrednu školu završila je u sklopu ŠSC “Tono Hrovat” u Velikoj Kladuši. Potom 1990. godine odlazi u Švicarsku, gdje se dvije godine kasnije udaje za supruga Rizu. Radoholičar po prirodi, Nirveta je najbolji primjer strpljive cjeloživotne borbe krajiškog čovjeka s nimalo lahkim životnim izazovima.

ŽIVOTNI PUT ISPUNJEN MARLJIVIM RADOM

Nepunih 50 godina Nirvetinog života ispunjeno je bezbrižnim, ali težačkim djetinjstvom, školovanjem i radom u Švicarskoj, te povratkom u Bosnu i pokretanjem porodičnog biznisa. “Otac Esad godinama je radio u firmi ‘Slovenijaceste’, s kojom je radio u Sloveniji, Njemačkoj, Libiji i Iraku. Kad se majka Ismeta razboljela, bio je primoran vratiti se iz Iraka. Godine 1974. napravio je novu i za to vrijeme vrlo modernu kuću. Onda je sagradio veliku štalu i počeo se baviti tovom teladi. Znao je imati i po stotinu teladi. Sjećam se da sam od ranog djetinjstva radila svakakve poslove kod kuće, ali od šestog razreda sam ‘rame uz rame’ radila s ocem, dok sam u osmom razredu počela i traktor voziti. I to je tako bilo sve dok nisam otišla u Švicarsku. S mužem Rizom sam se upoznala 1989. godine. Njegovi su sredinom osamdesetih doselili u Veliku Kladušu i među prvima su imali privatnu pekaru u gradu. Riza je samo godinu stariji od mene.

U Kladušu je došao kad je završio osmi razred i tu je ubrzo stekao veliki broj prijatelja. Kad mi se 1990. godine ukazala prilika da odem u Švicarsku, otišla sam na tri mjeseca. Nakon toga, drugi put sam dobila vizu 1991. godine, ali ovaj put na devet mjeseci. U međuvremenu se zaratilo, tako da sam ostala u Švicarskoj. Riza je 1991. otišao u vojsku u Prištinu, iz koje je ubrzo pobjegao i došao u Veliku Kladušu. U međuvremenu je uspio izvaditi pasoš i doći u Švicarsku. U Švicarskoj smo se uzeli, ja sam ga prijavila kao izbjeglicu i tu smo ostali do kraja rata. Pristala sam na izbjegličku vizu s mogućnošću rada, ali s obavezom da se, kad se završi rat, vratim u matičnu zemlju. Sve vrijeme dok smo nas dvoje ‘hodali’ to je bila ‘zabranjena ljubav’. I moji i njegovi roditelji su nam branili da se uzmemo. Mojima je bio veliki udarac da im kćerka ode za ‘Šiptara’. To je u ono vrijeme za njih bilo neprihvatljivo. I njegovi su bili protiv, čak su insistirali da se oženi jednom ‘Šiptarkom’ koju su mu bili pronašli”, prisjeća se Nirveta.

U vrijeme dok su boravili u Švicarskoj Nirveta i Riza dobili su kćerku. Nakon što nisu mogli produžiti vizu, iz Švicarske su se vratili 1998. godine. Ušteđeni novac uložili su u pekaru: “Mi smo 2000. godine otvorili pekaru u Bosanskoj Krupi. Kako nam posao nije baš išao dobro, nakon pola godine smo se preselili u Vrnograč. Tu smo kupili stan i intenzivno se dali u posao. I tako smo godinama radili u Vrnograču. Iz te pekare smo uspjeli iškolovati kćerku, kupiti stan, potom kuću sa 70 dunuma zemlje, te još jedno imanje. Na zemlji koju imamo sijemo pšenicu, kukuruz i raž za vlastite potrebe, ali i za potrebe drugih pekara. Imamo dva mlina, za pšenicu i za kukuruz. Većinu posla oko zemljoradnje sada radi muž, a nekad sam i ja puno radila. Žito koje proizvedemo na vlastitom imanju plasiramo u domaće proizvode kao što je kukuruza, crni pšenični i raženi kruh. I po tim proizvodima smo jedinstveni u našoj općini. Kako sam se razboljela, sve manje radim i u pekari, a u početku smo oboje puno radili. Najnaporniji dan nam je bio subota zbog pijace u Vrnograču. Ko to nije radio, uopće ne zna koliko je pekarski posao naporan. Muž ima velikih problema sa zdravljem, ima slabiju cirkulaciju, proširene vene i sve su mu se rane otvorile po nogama jer je on buregdžija i stalno stoji u mjestu.”

Nirveta je, kao i njen muž, veliki radoholičar. I kad sjedi, ne može biti skrštenih ruku. “Ja i danas jako puno pletem. To radim više iz hobija. U sedmom razredu sam obukla prvi džemper koji sam sebi oplela. U Švicarskoj dok sam bila znala sam na dvije igle zaraditi na hiljade franaka. Kad sam otišla prvi put, kod nas su se nosile pletene suknjice od konca. I kad su to u Švicarskoj vidjeli, mnoge žene su me pitale ima li to kod nas kupiti, a ja im kažem da to ja pletem. I za svega tri mjeseca te 1990. godine pletenjem suknji i džempera švicarskim damama zaradila sam više od 2.000 franaka preko plaće. I danas pletem razne vrste odjeće, posebno za djecu, ali najviše toga poklanjam”, priča Nirveta.

NI NA ZAPADU NE TEKU MED I MLIJEKO

Naša sugovornica tvrdi da za devet godina rada u Švicarskoj nije imala ni jedan slobodan dan za odmor: “Kad sam imala slobodan dan koji mi je pripadao, čistila sam pet tuđih stanova da bismo mogli poslati novca našim roditeljima, jer su zavisili od nas. Kasnije, kad sam bila u trudnoći, čistila sam tri stana, a dva sam ispustila jer nisam mogla. Muž je tad uglavnom radio ‘na crno’, jer je bio prinuđen raditi bilo kakav posao”, ističe Nirveta i dodaje da ni muž ni ona danas ne pomišljaju o odlasku vani. “Radije bismo sutra kupili dva-tri bika i na ovih 70 dunuma zemlje se bavili stočarstvom, nego išli vani. Jer mi dobro znamo kakav je kruh vani. Mišljenja sam da bi mnogi ljudi, kad bi se malo više potrudili, mogli puno kvalitetnije živjeti u Bosni nego vani. Pritom mislim i na brojne pogodnosti koje nudi vlastita zemlja i zavičaj, a ne mogu se ostvariti vani. Nikad ne mogu zaboraviti muževe riječi kad smo čistili jednu kuću u Švicarskoj, kada mi je rekao: ‘Znaš šta, ženo, ako se ikad u životu vratimo u našu Bosnu i uspijemo otvoriti svoju pekaru, svako jutro ću joj prag ljubiti i nikad više na Zapad neću otići.’ E kakvih smo mi samo kuća tamo čistili, da nisi mogao ‘haka’ doći od prljavštine i od svega. Od silnog rada nismo imali kad živjeti.”

Nirveta kaže da su poseban motiv za uspjeh imali zbog činjenice da su po otvaranju pekare u Vrnograču njenog muža Rizu mnogi zvali “došljo”. Kako kaže, to ga je i iritiralo, a i motiviralo da uspije. “Sjećam se da je jedne prilike rekao da će, ako treba, raditi i dan i noć, ali da će jednog dana postati gazda. I postao je. Onaj pravi. Danas imamo sedam uposlenih u pekari, redovno izmirene obaveze i plaće. Pored toga, imamo registriranu i dodatnu djelatnost ‘Ranč Cakaj’, od koje otkupljujemo brašno za pekaru. Naši radnici više su nego zadovoljni. Prije nekoliko mjeseci jedan radnik je zbog ženidbe otišao u Austriju. Kaže da se već pokajao i da moli Boga da ne položi jezik i da se čim prije vrati raditi kod nas. Jedan muškarac radi 10, a druga žena 12 godina i ni jedno od njih ne razmišlja o odlasku”, s ponosom ističe Nirveta Cakaj.

Njena kćerka završila je sigurnosne i mirovne studije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. “Kad je upisivala fakultet, tad je bilo moderno ići u Graz i studenti su masovno odlazili. Međutim, ona je upisala fakultet u Sarajevu sa željom da se vrati u Veliku Kladušu, a mogla je ići na fakultet gdje je htjela i mi bismo joj to omogućili. U vrijeme srednjoškolskog raspusta slala sam je i u Švicarsku, da ode vidjeti kako joj se čini i želi li studirati, raditi i živjeti vani. Jer ona je imala pravo kad napuni 18 godina tražiti švicarsko državljanstvo. Kazala sam joj: ‘Idi, kćeri, prošetaj i vidi sviđa li ti se. Ako ti se bude svidjelo, mi ćemo te školovati.’ Međutim, ona je otišla i nije joj se svidjelo. Ona je jako vezana za svoj kraj. Nakon fakulteta se vratila i zaposlila se u Radiju ‘Velika Kladuša’. Udala se u obližnje naselje Grabovac, odakle svaki dan putuje na posao. I zet nam radi u pekari kao buregdžija, iako je kao i kćerka završio isti fakultet u Sarajevu. Za tri mjeseca muž ga je uveo u sve pojedinosti pekarskog zanata tako da, kad se muž malo povukao da sanira zdravstvene tegobe, ništa se nije primijetilo na kvaliteti. Spreman je tu raditi dok ne pronađe posao u struci. Želio je naučiti zanat da bi jednog dana mogao nastavili s tradicijom koju smo suprug i ja započeli. I kćerka je upućena u sve segmente proizvodnje i jako je vezana za pekaru. Kaže da se, bez obzira na to šta u životu bude radila, pekare nikad neće odreći”, kaže Nirveta.

BOSANSKO-KOSOVSKA SOBA KAO PRIMJER BRIGE O TRADICIJI

Od rane mladosti Nirveta Cakaj strastveni je zaljubljenik u bosanske starine. Prije nekoliko godina uspjela je ostvariti svoju životnu želju i u sklopu novosagrađene porodične kuće u Bojni opremila bosansko-kosovsku sobu. Eksponate je počela sakupljati još 1998, a sobu je namjestila 2015. godine: “Kad sam se vratila iz Švicarske, često sam odlazila u rodnu Stabandžu, gdje sam primijetila da narod masovno izbacuje starine iz kuća. Izbacuju serdžade, ćilime, razne predmete koji su decenijama služili u svakodnevnom životu. Pitam ih zašto to bacaju, a oni kažu da je rat stao pa se može kupiti novo. A meni je nekako bilo žao što narod nema svijesti i nema osjećaja za očuvanje vlastite tradicije. I tako sam počela sakupljati te stare eksponate u jednu sobu kod roditelja. Ubrzo se pročulo kako ja to sakupljam, pa mi se narod sve češće počeo javljati i poklanjati razne eksponate. Kad me je mati pitala gdje ću sa svim tim, kazala sam joj da ću, ako ikada napravim kuću, imati jednu bosansku sobu koju ću namjestiti samo za sebe i svoj ćeif. I, evo, danas imam ovu sobu. Nisam je htjela pretrpavati rekvizitima jer sam vodila računa o funkcionalnosti sobe. Posebno sam ponosna jer sam u njoj proklanjala. Nisam znala klanjati, već sam samo pet sura znala. I prve zime kad smo uselili u ovu kuću, ja sam u ovoj sobi naučila klanjati.”

Nirveta kaže da njeno veliko interesiranje za bosansku tradiciju i stare predmete iz svakodnevne upotrebe potječe iz lijepih slika iz djetinjstva, ali i iz pozitivnog iskustva u Švicarskoj. “Kao dijete sam često išla po drugim kućama, a najviše sam voljela ići kod nekih kumova Emrića. Mama me je slala kod njih po kruške ječmenke, po rane jabuke i drugo voće. I ja njima ponesem kahve, a oni meni daju voća. Još se sjećam njihove starinske kuće, onih starih sećija i spužvi preko njih, potom ćilima, staza i placeva. Kako je meni ta kuća samo mirisala… Zarevi na prozorima, a zid od šepera, ali taj miris je meni ostao u sjećanju. Također, kad sam radila u restoranu u Švicarskoj, imala sam šeficu koja je bila prava gospođa. Zahvaljujući njoj, prošla sam Švicarsku, uzduž i poprijeko. Bila je prava dama, a i crni radnik, težak u pravom smislu te riječi. I ona je često išla pomagati svojim prijateljicama na selo, radeći na farmama. Odlazeći s njom, imala sam priliku upoznati mentalitet švicarskih seljaka. Tu sam se uvjerila koliko ti ljudi drže do svoje tradicije. Oni u svojim kućama i podrumima čuvaju stvari od pet-šest generacija unazad. Čuvaju predmete, čuvaju uspomene, čuvaju sve što im nešto znači. To je mene toliko zadivilo da sam se po povratku u Bosnu počela interesirati za stare predmete i eksponate iz naše tradicije”, objašnjava Nirveta.

Najveći dio slobodnog vremena danas provodi u svojoj bosansko-kosovskoj sobi. Od eksponata u sobi izdvajaju se stap, sofra, dolaf za prženje kahve, greben za češljanje vune, pegle na žar, viseće vage, potom muzički instrumenti ćiftelija i daire, tradicionalna bošnjačka i kosovarska ženska narodna nošnja: “Najdraži eksponat mi je ormarić, u narodu poznatiji pod nazivom ćukica. To mi je uspomena na majku. Njeno je ruho došlo u njemu. Pošto je drvo još zdravo, ne dam ga farbati. Imam i dosta ručnih radova koje radim za sebe. Tu su i muzički instrumenti ćiftelija ili taj, žičani instrument s dvije žice, te daire ili def, koje muž svira profesionalno. Jedan def prečnika metar i po muž je poklonio KUD-u ‘Vrnograč’. Najčešće svira kad mu dođe rodbina ili kolege pekari koji žive i rade širom Krajine. U dvorištu sam sakupila dosta predmeta i alatki koje su se dosad koristile u poljoprivredi ili kao prijevozna sredstva. Dvorište uređujem da mi liči na seoski ambijent. Imam i 15 mačaka i osampasa. Kupim one najjadnije, oporavim ih, a nakon toga mnogi ostaju kod nas. Od svih njih posebno se ističe jedna perzijska mačka.”

Nirveta ističe da su po uzoru na nju mnogi poznanici širom velikokladuškog kraja počeli raditi slične sobe u novim kućama.

MEMOARI I SEOSKI TURIZAM

Naša sugovornica ima želju napisati memoare o životnom putu ispunjenom iscrpnim radom, te urediti autentično bosansko gazdinstvo sa starom bosanskom kućom i svim ostalim popratnim objektima koji bi služili za seoski turizam. “Imam ja još puno eksponata koje čuvam. Nedavno smo kupili jednu staru kuću s velikim imanjem, koja se nalazi na samoj granici prema Hrvatskoj. Geografski položaj tog imanja je odličan. Riječ je o seoskom gazdinstvu koje se nalazi u čistoj prirodi i koje ima izvor pitke vode. Potrebno je samo tu kuću obnoviti i još par bungalova napraviti. Mjesto je idealno za seoski turizam. Imam viziju kako bih to sve uredila. U dvorištu imaju dvije ogromne stare kruške. Ta kuća je građena šezdesetih godina, ali je starog kova, originalna dosadašnja kuća s drvenim šašavcima, gredama i podnicama, starim prozorima i slično. Imamo u planu obnoviti je, preurediti i namjestiti da bude u duhu stare bosanske kuće. Ta kuća služila bi za porodična druženja okolnog stanovništva, ali i zainteresiranih turista. Imam spremnog i majstora koji bi to radio, ali smo privremeno odustali od obnove zbog situacije oko migranata. Također, imam želju objaviti autobiografsku knjigu, memoare, ali baš onako realistično prikazati svoj životni put, koji od najranijeg djetinjstva nije bio nimalo lahak. Uvijek sam u toku školovanja voljela pisati literarne radove. I danas puno čitam i pišem. Već sam pomalo počela pisati memoare. Samo se nadam da ću ih jednog dana završiti i objaviti. Ako uspijem, bit će to ako Bog da odlična knjiga”, uvjerena je Nirveta Cakaj.

U narodu se danas često može čuti kako se puno radi, a Nirveta bi vlastitom pričom voljela odgovoriti na to i mnogima pokazati šta je pravi rad: “Ja sam od 2000. do 2010. svaki dan radila u pekari. Uz to, kad je prodavačica bila slobodna, tad sam radila cijeli dan. Pekarski zanat sam u potpunosti savladala tako da sam danas vrhunski majstor u tom poslu. A počela sam s mužem kao obični prodavač jer je muž pekar i sva loza mu je pekarska. Poslije 2010. godine taj tempo je bio sve lagahniji. I prije pet godina sam imala jedan udar, nakon kojeg sam se ‘srušila’ u kupatilu i završila u bolnici u Bihaću. Trebalo mi je 10-ak dana dok sam došla sebi i dok se stanje nije normaliziralo. Rekli su mi da sam se preforsirala i da je tijelo jednostavno klonulo. Sve to mi je ostavilo velikog traga po zdravlje i oko 2-3 godine sam provela u velikoj depresiji. Sad sam, hvala Bogu, dobro iako sam još pod terapijom koju ću najvjerovatnije trošiti do kraja života. To je bila posljedica dugogodišnjeg rada i velike iscrpljenosti. Prekomjerni rad mi se odrazio na ravnotežu, koncentraciju i komunikaciju.

Prije nego što sam imala udar, vrlo teško sam radila da su to mnogi primijetili. Za dva mjeseca sam smršala oko 7 kg. Svi su uvidjeli da imam zdravstvenih problema, govorili mi to, ali ja sam i dalje naporno radila. Danas sam ponosna na sebe kad vidim šta sam sve prebrodila. Prije dvije godine sam počela imati problema s kostima, da bi se na kraju ispostavilo da mi je uznapredovala osteoporoza. U posljednje dvije godine sam se najviše posvetila sebi. Radim samo dva dana u sedmici, onda kad su mi prodavačice slobodne. I nastojim raditi samo ono sto me veseli i opušta. Uređujem cvijeće u dvorištu i obavljam kućne poslove. Ovo što smo muž i ja do sada stekli i previše nam je i nemamo želju ništa više širiti. U pekari ćemo raditi dokle budemo mogli, a kad ne budemo mogli, onda ćemo se usmjeriti samo na imanje. Uvijek ćemo sebi naći soluciju kako da ostanemo u Bosni, a ne da idemo vani. A ako nas dvoje može nadzirati rad pekare, uskakati kad god zatreba i pored toga održavati svu ovu zemlju, isto bi to mogli i mnogi drugi. Jer, snagom volje, sve se može postići, čak i ono što ponekad izgleda nemogućim. Na mnoge stvari mi ne možemo utjecati, ali možemo djelovati motivirajuće na druge. Najviše bi me obradovalo kad bih znala da sam nekoga potaknula da krene s nekim svojim biznisom i da uspije u tome. S resursima kojima Bosna raspolaže čovjek može zaraditi na hiljadu načina.”

PROČITAJTE I...

Nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana. Upadljivo je da ovdje nije riječ o siromašnijem sloju stanovništva, onima koji žive od plaće do plaće i koje će kriza najteže pogoditi, već o onoj klasi koja se označava kao nouveau riche, novopečenim gazdama i kapitalistima prve generacije koje žive u užasnom strahu da će njihovo tek stečeno blagostanje i status nestati preko noći te da će opet postati ono što su bili njihovi roditelji

“Ne mora nužno biti da će doći do slabljenja imuniteta uslijed izolacije zbog COVID-19. Opet, zavisi koliko ćemo se sami organizirati. Sada barem imamo vremena da se posvetimo pravilnoj prehrani i vježbanju. Nedostajat će nam boravak u prirodi i sunce, pa bi vitamin D mogao da bude dosta niži. Zbog toga svaki dan otvorite prozore, prozračite kuću i izložite barem ruke i lice direktnom suncu kako bismo koliko-toliko proizvodili vitamin D”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!