NAJJAČI BRAT

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Nekih se prizora iz djetinjstva jednostavno ne možemo osloboditi.

Ne možemo ih ni protumačiti iako su naizgled posve jednostavni.

Koliko sam se samo puta sjetio tog što se dogodilo u staroj avliji?! Čak sam možda u jednom od onih razgovora-sjećanja nekome i ispričao.

Nikad to nisam zapisao. Sve do trenutka kad je pripreman jedan izbor mojih knjiga za mlade.

Bio je tu i rukopis Skrivenog sokaka ispunjen mnogim uspomenama.

Međutim, kao što se to kod nas često dogodi, izbor nije izišao.

Nema ga, kao što nema ni kuće i prozora na njoj kroz koji sam gledao u susjednu avliju.

Nema ni ljudi iz te avlije.

Ostalo je samo sjećanje.

I nešto u tom sjećanju što nisam sebi uspio protumačiti do dana današnjeg:

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim.

Zašto se Derviš uvijek pljuskao na avlijskoj česmi? Možda u kući nije ni imao vode. To nismo znali. Nije nam bilo ni važno. Gledali smo ga s prozora ili iz susjednih bašči i divili se njegovim mišićima.

Mislili smo da je on zasigurno najjači čovjek u našem dijelu svijeta. Naš Herkules.

A onda se jednog dana dogodilo nešto nezamislivo. Nešto što sam vidio i što ni dan danas ne mogu u potpunosti razumjeti. Osim čitave priče koju sam zapamtio takvu kakva se ukazala pred mojim očima.

Jednog dana Derviš se, kao i obično, umivao na česmi. Onda se začula galama i u avliju je ušao njegov glavati i trbati brat Ramadan. Tražio je Derviša i galamio na njega. Derviš je najednom izgledao zbunjen. Nije smatrao da je kriv zbog onoga za što ga je brat optuživao. Ali brat Ramadan nije htio ni čuti. Zalijepio mu je šamarčinu. I tu se završilo sve. Iskopnila je Dervišova snaga.

Tad je kazao nešto što mi se učinilo neobičnim. Možda zato što to nisam očekivao od Derviša.

– Vidjet ćeš ti kad dođe Sakib! – proderao se izobličeno.

Ličio je na sasvim malog dječaka dok je to izgovarao.

Ramadanova ručerda, koja se spremala da Derviša pljusne i s druge strane, zastade u zraku i odmahnu nešto neobavezno, a zatim potapša mlađeg brata po obrazu, gotovo nježno, kao “ovo je bila šala, Derviše”.

Nisam znao ko je Sakib.

Jednom sam samo čuo da je to njihov najstariji brat koji je mornar i plovi po nekim dalekim morima, a kad nije na brodu, živi čas u jednoj, čas u drugoj zemlji.

Prošlo je mnogo dana od tada.

Stvari su se vratile u svoju kolotečinu. Kao da se ono nije ni dogodilo.

Ipak, jedne nedjelje dogodilo se nešto. Derviš se upravo brisao kad je u avliju ušao neki visok, mršav čovjek u bijelom odijelu s bijelim šeširom i čudnim putnim kovčegom od pletenog šiblja. Kao da je izišao iz nekog od filmova koje smo tih mjeseci mogli vidjeti u našem malom kinu “Vrbas”. Kovčeg mu je bio prekriven različitim naljepnicama egzotičnih gradova i hotela (sve mi se to činilo nekako lažno u tom trenutku).

Tu je stajala i Dervišova Razija.

Kad su ugledali čovjeka koji je ličio na nekog tajanstvenog prodavača, oboje ispustiše sve što su držali (Derviš ručnik, Razija Dervišov pribor za brijanje) i potrčaše mu u susret – u zagrljaj.

Ko bi drugi mogao biti taj mršavi, umorni čovjek ako ne Sakib – onaj kojeg se Ramadan uplašio kad je Derviš samo spomenuo njegovo ime.

Sutradan sam vidio Sakiba na avlijskoj česmi. Bio je gol do pojasa i pljuskao se. Nije više izgledao mršav. I on je bio tetoviran, ali samo na nekoliko mjesta. Mnogo manje nego Derviš. Njegove su tetovaže izgledale zagonetno. I opasno.

Ništa više na njemu nije bilo lažno.

Podigao je glavu i pogledao u mene. Čini se da je čitavo vrijeme znao da ga gledam.

Namignuo mi je, a ja sam se prijazno nasmiješio.

I to je bilo sve.

Nisam ga više vidio.

Mala kuća u kojoj je živio njegov brat i gdje je došao u posjetu sad je bila mirna i spokojna. Čak i kad je u nju svraćao Ramadan.

Čitav jedan neispisani, nepročitani roman.

Njegovi likovi razbježali su se po šaru i izgubili u nepoznatom.

Ipak, ne mogu to zaboraviti. Tad sam, čini mi se, nešto vidio ili shvatio. Možda to da je snaga nešto što se skriva u čovjeku. Nešto što se ne vidi tako jednostavno izvana.

PROČITAJTE I...

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!