Politički pluralizam i parlamentarni demokratski sistem vlasti u Bosni i Hercegovini, koji su obnovljeni 1990. godine, nisu uspjeli spriječiti rat i stradanje tokom Agresije od 1992. do 1995. godine. Realne analize pokazuju da, s obzirom na prethodno stvorene odnose izvanbosanskih političkih faktora i opći historijski kontekst, to nije bilo ni moguće

Piše: Dr. Mesud ŠADINLIJA

Vojni puč izvršen u Beogradu 27. marta 1941. godine, koji su pratile masovne demonstracije protiv jugoslavenske vanjske politike i pristupanja zemlje trojnom paktu, decenijama je promoviran kao krunski dokaz srpskog slobodarskog i antifašističkog duha. Odavno već znamo da su puč i prateće događanje naroda bili plaćeni zlatnicima britanskih obavještajnih službi i da se pučistička vlada odmah nakon preuzimanja vlasti počela posipati pepelom nastojeći uvjeriti Njemačku da će poštovati prethodno potpisani sporazum. Uslijedili su napad sila Osovine, brzi slom i okupacija Jugoslavije.

Ovaj niz događaja dokrajčio je jugoslavenski politički sistem i odnose građene od 1. decembra 1918. godine. Osim dijelova političkih elita koji su se priklonili otvorenoj kolaboraciji i aktivno participirali u različitim okupacijskim i kvislinškim strukturama vlasti i onih koji su se u tim okolnostima politički pasivizirali i čekali konačan ishod rata, aktivnosti preostalih odvijale su se na nekoliko tačaka: u uskom emigrantskom krugu oko Vlade Jugoslavije u Londonu, u Centralnom nacionalnom komitetu – pratećem političkom forumu zločinačkog ravnogorskog štaba Draže Mihailovića, te u zemaljskim antifašističkim vijećima i Narodnom frontu, organizacijskim okvirima koje je ustanovila i u kojima je odlučujući utjecaj ostvarivala Komunistička partija Jugoslavije. Nakon rata, antifašistička vijeća postala su najviši organi vlasti u Jugoslaviji i njenim federalnim jedinicama, a u Narodnom frontu najprije su prigušeni, a zatim potpuno ugušeni ostaci građanskih političkih organizacija koje su podržavale antifašističku borbu. Druga Jugoslavija ubrzano je transformirana u jednopartijsku komunističku diktaturu, koja je trajala sve do raspada Saveza komunista Jugoslavije i obnove političkog pluralizma u njenim republikama tokom 1990. godine.

Bošnjački politički element u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u februaru 1919. godine ujedinjen je u Jugoslavensku muslimansku organizaciju. Unatoč odrednicama sadržanim u svom nazivu, JMO je po prostoru djelovanja i biračkoj bazi od osnivanja bila ograničena na Bosnu i Hercegovinu. Beogradski režim nije dopuštao njeno širenje na prostor koji je Srbija osvojila ili na drugi način uključila u svoj državni okvir prije formiranja Jugoslavije, niti je dopuštao objedinjavanje muslimanskog političkog potencijala Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Razvijajući se od pokreta nastalog s ciljem zaštite prava Bošnjaka, počevši od elementarnih prava na život i imovinu, koja su u prvim godinama postojanja jugoslavenske države kontinuirano ugrožavana, JMO se profilirala u ozbiljnu političku stranku, s masovnom podrškom naroda koji je predstavljala u tolikoj mjeri da je sve ostale stranke koje su se okretale istoj ciljnoj grupi činila politički marginalnim, ostavljajući ih duboko ispod izbornog cenzusa. Ovo političko jedinstvo Bošnjaka okupljenih oko JMO oslikavala je poznata izborna parola: “Šućur Allahu, svi smo za Spahu”, koja se odnosila na predsjednika stranke Mehmeda Spahu, najznačajniju bošnjačku političku figuru svog vremena.

Nakon zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine, raspuštena je skupština, suspendiran ustav i zabranjen rad političkih stranaka. Započelo je nametanje ideologije integralnog jugoslavenstva, koja nije dopuštala rad političkim strankama koje su imale “vjerski, plemenski ili regionalni karakter”. To je bio i kraj djelatnosti JMO kao samostalne političke organizacije, mada su svi relevantni faktori i dalje morali računati na njen neumanjeni potencijal i utjecaj njenih vodećih ličnosti na bošnjački narod. Nakon atentata u Marseilleu i pogibije Aleksandra Karađorđevića 1934. godine, došlo je do određenog popuštanja stega režima i oživljavanja političke aktivnosti. Preostali kadrovski i politički kapital JMO uložen je 1935. godine u projekt nove političke organizacije, Jugoslavenske radikalne zajednice, u koju je ušla i Slovenska ljudska stranka Antona Korošca, a čiju je treću i dominantnu sastavnicu činio dio Radikalne stranke na čelu s Milanom Stojadinovićem.

Kurs djelovanja JRZ-a je 1939. godine znatno promijenjen političkom eliminacijom Stojadinovića i dovođenjem na čelo stranke i vlade Dragiše Cvetkovića, a nakon toga i iznenadnom smrću Mehmeda Spahe. Osnovna ideja promjene bila je da se srpsko‑hrvatskim sporazumom u predvečerje Drugog svjetskog rata sanira otvoreno hrvatsko pitanje i ojača jugoslavenska država. Sporazumom Cvetković-Maček formirana je autonomna Banovina Hrvatska, kojoj su dodijeljeni i znatni dijelovi bosanskohercegovačke teritorije. Ovo je izazvalo burne reakcije i stvaranje pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine, koji je okupio, osim politički najznačajnijeg dijela JMO-ovskog krila JRZ-a, na čelu sa Spahinim nasljednikom Džaferom Kulenovićem, i brojne njihove neistomišljenike i političke protivnike, uz masovnu podršku predstavnika svih društvenih slojeva Bošnjaka.

Pokret nije imao učinka u pogledu konstitucionalne pozicije Bosne i Hercegovine, ali je sama ideja autonomije imala utjecaja na držanje najvećeg dijela preostale bošnjačke građanske političke i intelektualne elite tokom okupacije. Ovaj utjecaj ostao je na nivou prihvatanja ideje i ličnog angažmana pojedinih članova, aktivista i uglednika iz redova bivše JMO i drugih manjih stranaka koje su do rata okupljale Bošnjake i nije imao nikakvu zvaničnu stranačku i institucionalnu legitimaciju. Jednako tome, i učešće Džafera Kulenovića i nekolicine drugih političara u organima vlasti kvislinške NDH bila je personalna participacija, bez predstavničke legitimacije JMO-a i naroda koji je činio njenu izbornu bazu. Takvu stranačku legitimaciju nisu imali ni Nurija Pozderac i drugi bivši članovi JMO-a angažirani unutar antifašističkih vijeća i drugih organa komunistima predvođenog NOP-a.

Nakon rata, rad JMO-a nije obnavljan ni u formi kratkotrajnih građanskih političkih provizorija u okvirima Narodnog fronta. Kada je komunistička vlast konačno učvršćena, svako drugo političko djelovanje i organiziranje bilo je potpuno zabranjeno i kažnjavano. Stranka je bila nepovratno ugašena, ali ne i ideja političke organizacije koja će okupljati Bošnjake u borbi za ostvarivanje njihovih nacionalnih, kulturnih i vjerskih prava.

Rušenje Berlinskog zida u novembru 1989. godine najavilo je kraj hladnoratovske podjele Evrope i početak propasti komunističke ideologije i na njoj uspostavljenih režima. U Jugoslaviji su se i prije toga, već tokom krize koja je značajno eskalirala u drugoj polovini osamdesetih godina, pojavili određeni nagovještaji političke pluralizacije društva. Do nje je u formalno-pravnom smislu moglo doći tek nakon što je već sasvim izvjesna globalna propast ideologije našla svoj izraz i u raspadu Saveza komunista Jugoslavije na njegovom 14. kongresu u januaru 1990. godine. Ubrzo nakon toga, u jugoslavenskim republikama i pokrajinama počele su nastajati nove političke stranke, a uslijedila je i ubrzana transformacija “avangarde radničke klase” i njenih pratećih društveno-političkih organizacija u različite demokratske forme.

Neumrla ideja probosanske i promuslimanske stranke na tragu historijskog iskustva JMO-a bila je prisutna u političkim razmišljanjima Alije Izetbegovića i njegovih prijatelja i mladomuslimanskih saboraca još u vrijeme izdržavanja zatvorskih kazni na koje su osuđeni u poznatom sudskom procesu iz 1983. godine. Nakon njihovog izlaska iz zatvora, razgovori o tome zadržani su u uskom krugu povjerljivih ljudi. Tek su događaji s kraja 1989. i najavljene globalne promjene donijeli ohrabrenje i poticaj za poduzimanje konkretnih koraka. U tom cilju sarajevski, izvorno mladomuslimanski krug oko Izetbegovića, kontakte i konsultacije ostvario je najprije s grupom istomišljenika u Zagrebu, kao i s jedinim bošnjačkim politički relevantnim emigrantskim društvom okupljenim oko Adila Zulfikarpašića u Zürichu. Krajem februara 1992. godine donesena je konačna odluka da se pristupi formiranju jedne ovakve stranke, a tokom narednih mjesec dana formuliran je i napisan stranački program.

Datumom početka obnove političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini može se smatrati 27. mart 1990. godine, kada je na konferenciji za štampu održanoj u Hotelu “Holiday Inn” u Sarajevu najavljeno formiranje Stranke demokratske akcije i predstavljen njen program potpisan od četrdesetočlanog inicijativnog odbora. Iako su se u to vrijeme Slovenija i Hrvatska nalazile u jeku predizborne kampanje, s vrlo glasnom antikomunističkom opozicijom, ovaj ne mnogo posjećen skup doživljen je u široj bosanskohercegovačkoj javnosti i vladajućim strukturama ipak prvenstveno kao svojevrsna subverzija, doduše očekivana, ali s još neizvjesnim konačnim ishodom. U skladu s inicijalnim idejama koje su vodile njenom stvaranju, SDA je tom prilikom najavljena kao jugoslavenska stranka, opredijeljena za očuvanje Jugoslavije kao slobodne, moderne i pravne države, i s ciljem da se, osim za zajedničke interese svih građana, u njoj bori i za ostvarenje posebnih interesa pripadnika muslimanskog kulturno-povijesnog kruga. Osnivačka skupština stranke održana je 26. maja 1990. godine u istom prostoru Hotela “Holiday Inn”. Od ovog brojem aktera skromnog početnog skupa stranka je tokom ljeta u zahuktaloj izbornoj kampanji postala pokret koji je ponovo za sobom poveo mase bošnjačkog naroda.

Poznato je da je ime stranke, koje u sebi nije sadržavalo ni muslimansku ni jugoslavensku odrednicu, izabrano s ciljem da se izbjegne davanje povoda zabrani registriranja. U vrijeme objavljivanja inicijative za formiranje SDA na snazi je bio izborni zakon koji je izričito zabranjivao političko organiziranje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. U bosanskohercegovačkoj javnosti trajala je intenzivna i ozbiljna rasprava o tome, a neki stavovi i tonovi koji su se mogli čuti zvučali su prijeteće u smislu moguće ideološke isključivosti i restriktivnosti. Pitanje je došlo i pred Ustavni sud SR Bosne i Hercegovine, koji je navedenu zabranu osporio. Dileme su definitivno razriješene tokom juna i jula 1990. godine, kada je obavljena skupštinska rasprava i usvojene promjene Ustava SR Bosne i Hercegovine, na osnovu kojih su omogućene demokratske promjene u društvu. Amandmanom 69. bila je zajamčena sloboda političkog organiziranja i djelovanja, pa i na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, a zabranjeno samo organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilnu promjenu ustavnog poretka, suvereniteta i teritorijalnog integriteta države, na kršenje sloboda i prava čovjeka i građanina, te na raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti.

U svjetlu potvrđene izvjesnosti slobode nacionalnog političkog profiliranja, u julu 1990. godine formirana je Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine. Njenu inicijalnu duhovnu i političku jezgru činila je grupa profesora s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koja je održavala bliske veze i komunikaciju s nacionalističkim intelektualnim krugom iz Beograda a koji je od sredine osamdesetih godina s disidentske društvene margine relativno brzo ušao u žižu javnosti i počeo ostvarivati odlučujući utjecaj na društvene i političke procese u Srbiji i među prečanskim Srbima. Kao operativac na čelo stranke izabran je sarajevski psihijatar Radovan Karadžić. Politički koncept i ime stranke bili su identični prethodno formiranoj Srpskoj demokratskoj stranci u Hrvatskoj, na čijem je čelu bio šibenski psihijatar Jovan Rašković.

Hrvatska demokratska zajednica formirana i registrirana u Hrvatskoj svoje lokalne ogranke u zapadnoj Hercegovini počela je dobijati već početkom 1990. godine, što nije bila baš praksa usklađena s važećim zakonima. Legalna bosanskohercegovačka organizacija, na čije je čelo došao sarajevski liječnik Davor Perinović, formirana je na skupu u Sarajevu sredinom augusta. Uskoro je došlo do smjene na čelu stranke pa je na mjesto predsjednika postavljen Stjepan Kljuić.

Dotadašnja vladajuća partija također je pristupila promjenama strukture, programa i naziva prilagođavajući se neumitnim društvenim promjenama, ne raskidajući u tom pogledu naglo i radikalno ni sa svojom prošlošću. U izbornu kampanju i na izbore izašla je s renoviranim imenom Savez komunista Bosne i Hercegovine – Socijalistička demokratska partija. Sličnu promjenu načinila je i njena omladinska organizacija – Savez socijalističke omladine, koja je u samostalnu političku utakmicu krenula pod imenom SSO – Demokratski savez Bosne i Hercegovine. Savez socijalističkog radnog naroda postao je Demokratski socijalistički savez Bosne i Hercegovine. U isti politički spektar treba svakako ubrojiti i Savez reformskih snaga Jugoslavije, stranku posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića, formiranu da očuva saveznu državu na platformi njegovog programa ekonomskih reformi, koja je u Bosni i Hercegovini uspjela stvoriti prilično jaku organizaciju.

Na početnom valu demokratizacije i obnove političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini do izbora u novembru 1990. godine bile su formirane i registrirane ukupno 42 političke stranke. Od ovog broja na izbore je izašlo, samostalno ili u različitim koalicijama, samo 15 stranaka. Voljom građana Bosne i Hercegovine koji su izašli na izbore u sedmočlano Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine izabrani su kandidati triju nacionalnih stranaka: SDA, SDS-a i HDZ-a. U internoj proceduri, na osnovu poslovnika o radu ovog organa, za predsjednika Predsjedništva SRBiH izabran je lider SDA Alija Izetbegović. Mandati u dva vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine, u ukupnom broju od 240, na osnovu izbornih rezultata, raspodijeljeni su na sljedeći način: SDA (86), SDS (72), HDZ (44), SK – SDP (14), Savez reformskih snaga (12), koalicija SK – SDP i DSS (5), dok je pet različitih stranačkih i koalicionih lista koje su prešle izborni cenzus podijelilo preostalih sedam mandata.

Politički pluralizam i parlamentarni demokratski sistem vlasti u Bosni i Hercegovini koji su obnovljeni 1990. godine nisu uspjeli spriječiti rat i stradanje tokom Agresije od 1992. do 1995. godine. Realne analize pokazuju da, s obzirom na prethodno stvorene odnose izvanbosanskih političkih faktora i opći historijski kontekst, to nije bilo ni moguće. Demokratske institucije su, s nužnim prilagođavanjima, očuvane tokom rata i obnovljene 1996. godine u skladu s ustavnom strukturom koju je donio Opći okvirni sporazum o miru, utanačen u Daytonu novembra 1995. godine. Uz sva ograničenja koja proističu iz takve strukture, one funkcioniraju i danas, a u formiranju kritičkog suda o njima treba imati u vidu i neospornu činjenicu da period kontinuiranog funkcioniranja parlamentarne demokratije u Bosni i Hercegovini od 1990. do danas, pa čak i posebno uzet period od 25 godina nakon Daytona, predstavljaju najduži period takvog kontinuiteta u historiji Bosne i Hercegovine.