fbpx

Najčudniji američki izbori

Trump napravio je dovoljno kaosa, kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem planu, u koji teško da će Biden moći da uvede “reda” za četiri godine. Iz izbornih rezultata jasno je da će “trumpizam” ostati prisutan još dugo, a ako se Trumpovi glasači i pristalice budu ponašali kao pristalice Hillary Clinton nakon izbora 2016. godine, Joseph Biden teško će prevladati polarizaciju američkog društva

 

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Sjedinjene Amerike Države dobile su novog predsjednika. Pravno-fiškalski gledano Joe Biden još nije novoizabrani predsjednik (president elect), nego samo “predviđeni izabrani predsjednik” (projected president elect), ali to je “tehnikalija” koja održava nade die-hard Trumpovih glasača i pristalica da će sudskim procesima nekako Donald Trump “ipak pobijediti”. Od toga, naravno, nema ništa, a sve i da negdje postoje osnovane sumnje u izborni proces, koji je već dovoljno izblamiran samom činjenicom da najmoćnija i tehnološki najrazvijenija zemlja na svijetu nije u stanju da promptno prebroji glasove, to neće biti uzeto ozbiljno niti će o tome štampa izvijestiti.

Zapravo, ono što je najčudnije u ovim najčudnijim američkim izborima, poslije onih iz 2000. godine, jeste to da je Trump, uprkos prognozama apsolutno svih relevantnih organizacija za mjerenje javnog mnijenja da će ga Biden otpuhati na izborima (što ovdašnji posmatrači ne mogu da odole da ne uporede s isto tako netačnim manipulativnim prognozama ovdašnjih anketara), osvojio ne samo više glasova nego na prethodnim 2016. nego je razlika od nešto više od četiri miliona glasova na nivou statističke greške (manje od 3% ), a to govori mnogo o polarizaciji američkog društva. Historija i politička nauka imat će stanovitih problema da objasne visoke procente glasova crnaca (Afroamerikanaca), latinosa i muslimana za Trumpa, s obzirom na sliku koju su o njemu godinama projektovali mediji, s kojima je od početka bio u ratu. “Kad ste republikanski predsjednik i Murdoch se aktivno bori protiv vas, nije važno koje su činjenice”, piše nezavisna australijska novinarka Caitlin Johnstone.

Promjena čekana 32 godine

Istina, veoma je malo činjenica glede Trumpove četiri predsjedničke godine koje bi nedvosmisleno mogle biti ocijenjene kao pozitivne. Jedna, koja nije beznačajna, je da nije startovao nijedan novi rat, za razliku od svih američkih predsjednika koje kao šezdesetogodišnjak pamtim. Nespretni i nedosljedni pokušaji da povuče američke trupe iz “beskrajnih ratova” u Avganistanu i Siriji (predizborno obećanje) “jer koštaju puno para” pokazali su da outsider, koji se uz to ponaša kao poslovični slon u porcelanskoj radnji, ne može mnogo protiv vojno-industrijsko-kongresnog kompleksa i / ili političkog establišmenta – “Washingtonske močvare”, kako je to nazivao. S druge strane, napravio je dovoljno kaosa, kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem planu, u koji teško da će Biden moći da uvede “reda” za četiri godine. Ono što je jasno iz izbornih rezultata (i već je postalo kliše) je da će “trumpizam” ostati prisutan još dugo, a ako se Trumpovi glasači i pristalice budu ponašali kao pristalice Hillary Clinton nakon izbora 2016. godine, Joseph Biden teško će prevladati polarizaciju američkog društva. No, to je američki problem.

Između ostalog, izbor Bidena pokazuje koliko su se SAD i svijet promijenili za 32 godine. Zašto baš taj broj? Drugi pokušaj Joe Bidena da se 1988. uključi u trku za Bijelu kuću neslavno se završio kada je otkriveno da je u svojim govorima plagirao rečenice drugih političara (Roberta F. Kennedya, naprimjer), da je isto tako plagirao jedan rad dok je bio na studijama prava, te da je lagao o ocjenama na studijama i svojoj borbi za građanska prava (zapravo je podržavao segregaciju bijelih i crnih studenata). Povukao se iz trke prije Demokratskog nacionalnog kongresa jer mu je na kandidaturu “pala pretjerana sjena njegovih prošlih grešaka.” Danas, kada sjene prošlosti, iako se sve o njima zna, iščeznu poslije tri dana, Bidenove izgledaju relativno trivijalno. No, kao što rekoh, to ilustruje promjenu, Trump sa svim svojim skandalima je dokaz tome.

Međutim, pola vijeka u (američkoj) politici znači i puno bagaža, nedvojbeno šarenog, i po tome će svaka zemlja ocijeniti koliko je izbor Bidena dobar ili loš za nju. Planetarni konsenzus je da je taj izbor bolji za planetu. S obzirom na to kakve međunarodne ugovore je Trump razbucao, koje međunarodne institucije su napustile SAD i kako je koristio ekonomiju odnosno carine kao oružje, osjećaj olakšanja je razumljiv. Sve pomalo podsjeća na euforiju izbora Obame 2008. godine. Naravno, uz činjenicu da je ipak riječ o pobjedi sedamdesetosmogodišnjaka, a ne energičnog Afroamerikanca, koji je tada uspalio maštu svijeta, te za velik dio tog istog svijeta osam godina kasnije otišao kao veliko razočarenje.

Bidenova historija s Turskom

Biden ima dugu historiju s Turskom i na nju je teško gledati kao na pozitivnu. Nedavno je novinar Murat Yetkin objavio da je aprila 1980. Joe Biden, tada 37-godišnji senator i šef odbora za vanjske odnose američkog Senata (i šef odbora za evropske poslove), boravio u Ankari zbog važne misije. Na sastanku s premijerom Turske Suleymanom Demirelom, vođom opozicione Narodne republikanske partije (CHP) Bülentom Ecevitom i ministrom spoljnih poslova Hayrettinom Erkmenom Biden je prenio zahtjeve (ultimatum?) američke administracije (tada je predsjednik SAD bio Jimmy Carter). Prvi je bio da Turska prestane da ulaže veto na povratak Grčke u vojno krilo NATO-a, a druga dva bila su u vezi s polijetanjem špijunskih aviona U-2 iz Incırlık baze za nadlijetanje Irana (koji je prethodne godine revolucijom zbacio američku marionetu šaha Rezu Pahlavija) i Sovjetskog saveza radi “kontrole” sporazuma SALT II (sporazum o ograničenju strateškog naoružanja). Dok je bila u Ankari, američka delegacija sastala se i s tadašnjim šefom generalštaba generalom Kenanom Evrenom. To je bio drugi pokušaj Carterove administracije da privoli Tursku da prihvati ove zahtjeve, koje su turske vlasti odbijale. Bio je još jedan pokušaj. Državni sekretar Warren Christopher je bio u Ankari u maju te godine, takođe bezuspješno. Nepuna četiri mjeseca kasnije, 12. septembra, Kenan Evren je izvršio vojni udar. Prva odluka vojne hunte objavljena tog 12. septembra bila je da se Grčka može vratiti u vojno krilo NATO saveza. E, da, to je onaj puč o kojem je šef stanice CIA-e u Ankari Paul Henze obavijestio Washington riječima: “Our boys did it.”

Čini se da je vrlo sličnu ulogu Biden kao potpredsjednik SAD igrao i u gulenističkom pokušaju puča 15. jula 2016. godine. Prilikom posjete Turskoj u februaru te godıne, tokom koje se sastao sa svim liderima opozicije, sastao se i s porodicom Hansa Johna, pardon, Cana Dündara, gulenističkog operativca (s novinarskom karijerom), koji je tada bio u zatvoru zbog špijunaže i izdaje (kasnije prebjegao u Njemačku, gdje je sljedećeg dana dobio državljanstvo), kojom prilikom je Biden praktično najavio puč rečenicom: “Ovaj čovjek (misleći na predsjednika Erdoğana) nas ne sluša puno, ali iz turskih oružanih snaga dopiru mirisi.”

“Ono što mislim da bismo trebali učiniti je da sada pristupimo sasvim drugačije njemu (predsjedniku Erdoğanu, op.a), jasno stavljajući do znanja da podržavamo opoziciono vođstvo. …i dalje smatram, ako bismo se izravnije angažirali kao što sam to radio s njima, da možemo podržati one elemente turskog rukovodstva koji još uvijek postoje i dobiti više od njih i ohrabriti ih da mogu poraziti Erdoğana. Ne pučem, ne pučem, već izbornim procesom.”

Ovaj citat iz intervjua koji je Biden dao New York Timesu u decembru prošle godine, a koji je štampan u februaru ove, uz direktne prijetnje predsjedniku Erdoğanu čak i u klipovima za izbornu kampanju, ne obećava idilične odnose buduće američke administracije i Turske.

Ostaje li jednostrani pristup?

“Bajdenovi komentari očito ne nagovještavaju sunčano nebo za tursko-američke odnose u slučaju da bude izabran za predsjednika. Nadalje, takvi otvoreno neprijateljski komentari prema demokratski izabranom rukovodstvu Turske potiču pitanja o Bajdenovom znanju i njegovoj sposobnosti da inteligentno prosuđuje o ključnim pitanjima. Sve u svemu, Bajdenove izjave još jednom ilustriraju koliko je u potpunosti daleko od normalnih, racionalnih procesa i razmišljanja američka debata o Turskoj već najmanje desetljeće”, pisao je Adam McConnel, predavač historije moderne Turske na Sabanci univerzitetu u Istanbulu u maju za portal Anadolu Agency. To je bio jedan od prvih tekstova na temu tursko-američkih odnosa ako dođe do promjene stanovnika u Bijeloj kući. Ako se izbaci kondicional iz prve rečenice, tekst je takav da ne može biti aktuelniji.

Predizborni diskurs je različit od onog kada se izbori završe, kaže potpredsjednik Republike Turske Fuat Oktay, dodajući: “Završili su se vrlo zanimljivi izbori u SAD. Što se tiče Turske, oni ne mijenjaju ništa. Kanali komunikacije funkcionirat će na isti način. Naravno, postoji i prijelazni period. Kad su izbori u bilo kojoj zemlji, za nas se ništa ne mijenja. Niti na dobro ili loše. Turska ima svoje interese i spoljnu politiku. Vanjsku politiku oblikujemo prema vlastitim interesima. Mijenja li se naš ugao posmatranja? Ne mijenja. Imamo glavnih problema sa SAD-om. Naše glavne teme nisu povezane sa individuama.

Kada pogledamo koje su naše teme, borba protiv terorizma jedno je od pitanja koje nas brine. FETÖ je na našem dnevnom redu. Nema ništa prirodnije od traženja izručenja. U tom smislu, pojačat ćemo svoj pritisak. Događaji glede PKK / PYD. Njima su dopremljene hiljade kamiona oružja. Obezbijeđene su im sve vrste resursa. Morali biste nazvati teroristu teroristom. Sirija, istočni Mediteran, Irak, Azerbejdžan, Cipar, tursko-grčki odnosi… Sve su to pitanja koja nas se direktno tiču. Stav nove administracije će utjecati na nas. Mi ćemo to pažljivo pratiti. Naša očekivanja su da se izbjegava jednostrani pristup.”

Očekivanja nisu pretjerana, a da li će Bidenova administracija imati sluha i kapaciteta da ih čuje i razumije, tek ćemo da gledamo.

 

PROČITAJTE I...

Potpredsjednik SDA Denis Zvizdić u posljednja dva dana nastupio je u medijima ističući “brutalan poraz” SDA na lokalnim izborima 2020, iznoseći podatke da je “ovo najveći poraz u historiji SDA“ (Klix.ba), a zatim s malom korekcijom dan poslije izrekavši na TVSA da je ovo najgori poraz u “historiji SDA u Kantonu Sarajevu”. Činjenice i brojke pokazuju da je Denis Zvizdić obmanuo javnost izrekavši oba puta netačnosti.

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!