Nagrada za (samo)obespravljivanje u Jajcu

Sve je ovo simptomatičnije time što su upravo iz OSCE-a ovih dana ustali da se bune protiv ukidanja neustavnog naziva BHS za nastavni predmet na kojem uglavnom bošnjačka djeca u Kantonu Sarajevo uče svoj maternji bosanski jezik.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Kako u praksi izgleda zloupotrebe djece da bi se zamjenom teza izvršila brutalna diskriminacija jednog naroda, pa zatim još i pokazala u pozitivnom svjetlu, vidjeli smo na primjeru slučaja “Jajce”.

Nakon što je dio međunarodne zajednice i njenih NVO-klijenata pravo Bošnjaka na obrazovanje na vlastitom jeziku predstavio kao “razdvajanje djece”, te nakon toga proveo medijsku kampanju kojom je uspio spriječiti osnivanje škole koja bi radila po NPP na bosanskom jeziku, odlučio se prvo novčano (50.000 KM), a zatim i svečano, nagradom “Max van der Stoel”, nagraditi instrumentaliziranu djecu koja su navedena da sama sebe diskriminiraju.

Ovo je vrlo opasan presedan kojim se šalje poruka da će oni među Bošnjacima koji svojevoljno odustanu od svojih Ustavom zagarantiranih prava biti prihvaćeni, pohvaljeni, ali i novčano nagrađeni, dok će oni koji budu na njima insistirali dobiti etiketu problematičnih nacionalista.

Iz organizacija poput OSCE to čak niti ne kriju, poručujući da su ovakve vrste nagrada “investicija koju bi međunarodna zajednica trebalo da uloži u nove naraštaje”.

Naravno, nije potrebno ni spominjati da se ovu brutalnu diskriminaciju pokušalo predstaviti kao “pomirenje”, iako je krajnji rezultat cijele priče taj da su bošnjačka djeca nastavila ići u školu koja radi po hrvatskom NPP u kojoj im se i dalje nacionalna grupa predmeta predaje na hrvatskom jeziku i u kojoj je većina udžbenika na hrvatskom jeziku.

Sve je ovo simptomatičnije time što su upravo iz OSCE-a ovih dana ustali da se bune protiv ukidanja neustavnog naziva BHS za nastavni predmet na kojem uglavnom bošnjačka djeca u Kantonu Sarajevo uče svoj maternji bosanski jezik.

PROČITAJTE I...

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!